moja prijateljica

 Moja mama misli da ima Koronu. 

I moja sestra misli da ima Koronu. 

Uskoro ce i tata reci da misli da ima Koronu. Radi se o zaraznoj bolesti. 

Moja mama ne moze dobiti uputnicu da obavi testiranje. Ni mojoj sestri ne daju uputnicu da obavi testiranje. Jedna ni druga nemaju mjerljive simptome. Osim sto tvrde da nema cula mirisa, ni cula okusa, te da im se gadi hrana. 

Mama radi na tome da nadje vezu u Imunoloskom, da joj uzmu briseve preko veze. Medjutim, nije vise zgodna ni mlada, time ni zanimljiva niti korisna, zacudo, svi je tretiraju kao senilnu staricicu i povrsna ljubaznost je ono sto ju boli. 

Zna da bi ja znala za nekog u koga bi suzama mogla izmoliti za nju (nepotreban) tretman, ali i da je to cijena koju nisam spremna platiti, te me kaznjava tako sto me ignorira. 

Sestra je malo zrelija od mame, te pokusava racionalizirati neprihvatljivo ponasanje neodgovorne lijecnice: zadovoljava se samonametnutom samoizolacijom, i uopce ljuta je po uobicajenom rasporedu. 

👀

U svemu navedenom, Ja vidim propustenu priliku za testirati  prvo, dominantno culo. 

Virus je nevidljiv, sto ne znaci da nije stvaran. Stvarnost njegova postojanja moze se mjeriti panicnim strahom. 

(Na stranu, to na koji ga nacin netko ispoljava i kako se tko s time nosi.)

👀

Kako god da vi ne vidite virus, iako ga se panicno bojite toliko da ga nastojite izbjeci i kad su realno sanse da ce vas dohvatiti male -

tako ni ja ne vidim veci dio vas. 

To sto ne vidite, te stoga ne poznajete; osudili ste kao ultimativno zlo, samo zato sto vam je netko tako rekao. Ne zbog osobnog iskustva (s gripom, virozom ili icime slicnim), ili kakve prosvjetljujuce spoznaje. 

Ipak, od mene se ocekuje da vama, koje ne vidim, vjerujem slijepo! 

Virus mi, medjutim, i za bitnu razliku, nikada nije sakrio stvari, uputio me krivo, ili 'slucajno' zakacio rukom. Dapace, stiti me od nametnika. 

Moj superheroj! 

teškoće u mogućnosti

 Ovako ide reklama: 

"Marko nije mogao sam sjediti, ali sada može... Marija nije mogla reći mami da je voli, ali sada može..." - nabraja se još nekoliko uobičajenih tjelesnih oštećenja, a zatim - "Zahvaljujući (ime organizacije koja se bavi humanitetom) uspjeli su pretvoriti teškoće u mogućnosti!" 

Moguće je da se spominje i zahvala svim darivateljima i donatorima, prije nego zatraže još vašeg novca koji će postati porezna olakšica. 

Moguće je da nisam jedina koja je iziritirana nametljivošću i kalkulacijama, ali sad ne želim o tome.. 

Uočila sam, naime, nelogičnost, ili nazovite to kako vam drago: 

Pretvoriti teškoću u mogućnost, po meni bi značilo, iskoristiti status quo kao odskočnu dasku za nešto bolje. Umjesto toga, organizacija koju neću imenovati, kao da potiče, ističe ili samo priznaje teškoću, odnosno uobičajeno tjelesno oštećenje kao nešto što je samo po sebi cilj koji je potrebno preskočiti, ili mu doskočiti: 

tipa, 

ako ne mogu hodati, prohodat ću i po cijenu života! Jer obično to znači kakvo mehaničko pomagalo koje ne postaje samo must have, nego i izvor novih problema i frustracija, ako se npr. štaka slomi, proteza izliže, kolicima potroše baterije. Posljedice mogu biti; od loma, lezija i kožnih iritacija do sudara sa zidom, osobom ili drugim vozilom. 

Ne, ne pretjerujem. 

Isti primjer si nacrtajte sami za bilo koji od fizičkih invaliditeta koji vam padne na pamet. 

Ja, npr. imam fiksaciju da će mi netko oteti štap iz ruke i nalupati me njime, ali dovoljno je strašno i kad me roditelji pokazuju djeci i govore: Vidi sine, ona je sliiijeeepaaa. Slijepa, tako je braaavo. 

Molim vas, sjetite se toga prije nego donirate novac. 

Mogućnost za slijepu osobu, ne znači moći vidjeti stvari na isti način kao i svi ostali. Mi vidimo stvari... Ja vidim, i ljude i stvari i pojave. Samo drugačije od vas. Od većine. 

Mogućnosti bi, kao kakva kategorija koju se nastoji dostići, trebale biti za svih iste. U skladu s mogućnostima :D 

Dakle, molim vas, prije nego krenete nadomještati ljudskost stvarima, toga se sjetite: 

Forenzičari vele da nam otisci na fizičkim prstima nisu isti, da ne postoje dva čovjeka s istim otiscima (ni utiscima). 

Ne postoje dva ista čovjeka. 

Ja mogu jedno, ti nešto drugo. 

Za početak, molim, samo se toga sjetite.  

od stakla

Fora je zivjeti u soliteru. 

Ako su, prije hiljadu godina, takve nastambe i bile mala sela ili mjesne zajednice, sada smo opet 'svaki za sebe'. 

Stari su Rimljani, stambene zgrade na katove, zvali inzulama. Otocima. 

Tek se kasnije, neka budala sjetila da nitko ne moze biti otok sam za sebe, ne misleci pri tom na zajednistvo s 'bogom', nego s ljudskim drustvom. Ali, sta bih ja o tom znala. 

Potom :) 

Meni je bilo bitno da sa prozora mogu dohvatiti mjesec, nanjusiti sunce. 

Ni jedno ni drugo ne gledate fizickim ocima, ma koliko da ste zarazeni solarnom jogom. 

Ni jedno ni drugo ne mjerite metrom niti darujete dragim gostima, ipak 

- Eno su jos jednu zgradu napr..li.. Nemas vise onaj lipi pogled od prije par godinaaa 

Na ljestvici bezazlenih osveta, biti slijep na nagrdjen pogled s balkona, i nije tako lose.. 

mater ti je!

Jedna mi je dobronamjerna osoba, htijuci me utjesiti, rekla: 

- Sve ce se to njima na djeci osvetit. 

Uobicajen dogadjaj: ja ne vidim da me sprdaju pa me ne boli. Ali, izgleda da boli ove koji vide. 

Pisala sam vec puno o tome. Ogledala smo jedni drugima. Gledajuci mene, vidite sebe. Kad se rugate meni, ili me zalite ili ignorirate, rugate se sebi ili se sazaljevate.. 

Sad zelim o necemu drugom: 

Po logici iz prvog pasusa, ja sam osveta za nesto sto su moji roditelji skrivili. Ja sam kletva, bacena na mog oca. Sramota, za moju mati. 

Problem je u tome sto oni to ne znaju. 

Od biblijskih vremena, govori se o osobnoj odgovornosti: zato mene nista ne boli. Ali boli njih zato dvostruko vise. 

Ergo, 

najnovija: 

javise mi da imaju 'vjerojatno koronu', ovim rijecima. 

- Grozno nesto.. uzasno.. ne mogu jest.. - ljuti ljuti ljuti plac. 

- Halo.. 'ko je tamo.. 

- Ja Sam Saaanjo, Mater Ti! 

Je! 

Kriva sam, u njenim ocima, i za ovu glad. 

volim krampusa

pripremila sam sibe, umjesto slatkisa: 

dosta mi je slatkog! 

znas vec kako se zivi u ovakvim kosnicama, kad svaki obad zuji u svom molu? 

ingeniozni je susjed iznasao da je bolje da i sam urla, vice ili glumi plac, u isto vrijeme dok place i njegova malena kci. 

ne razumijem: zar ne bi bilo lakse, ako ne tise i prirodnije - zagrliti? 

zar zbog zagrljaja nije izmisljen i sveti nikola i djed mraz i mama bejbi krajsta? 

zastrasujucima mi se danas cine sva ta svjetlosna stvorenja, urlikanja ratnika koji samo zivot zele, a zivot je galama. 

(ne mogu vise procijeniti, place li mala iz obijesti ili od muke. 

srecom, nije na meni da razvrstavam.) 

živjeti tuđe živote

Počinje! Počelo je, oh to blagdansko vrijeme darivanja, i prijatelji iz udruga obilaze domove, poštujući epidemiološke mjere i proseći kilo brašna, sapun ili bočicu šampona (ne primamo odjeću i ne uzimamo novac, hvala), za one najpotrebitije. 

Zanimljivo je, na stranu sad što je pandemija napolju, i od danas rigorozne mjere i novčane kazne, velim, zanimljivo je što ovima još uvijek ne pada na pamet, kako to ti najpotrebitiji žive ostalih tristotinjak dana u godini. Možda misle da im 200ml šampona traje do dogodine (ipak ga nemaju gdje potrošiti ako nemaju svoj wc, niti vodu skupa s njime), a pol kile špageta da razvlače i preko toga. 

Vjerojatno je da pretjerujem, ima među humanitarcima i pravih ljudi, onih koji govore i podižu svijest i stalno i bez prestanka plaču nad nečijom tuđom sudbinom. 

Bio je, prije neki dan, Dan osoba s invaliditetom i prijatelji iz udruga su se sjetili da slijepi ljudi ne mogu držati socijalnu distancu jer su slijepi! A kamo bi to slijepi ljudi sada vanredno, u ovo vanredno doba, jurišali pa da se na njih konkretno cilja puca i minira društveni život. 

Na sreću, ne traje to dugo. Pravih blagdana neima puno ni previše u kalendaru. Da se izdržati, nego..   

..otkad je 'socijalne distance', odtad je prilike za vidjeti bez čega se sve može. I tko je zapravo u prednosti. 

Po svemu sudeći, jedino bez čega se ne može su - tuđi životi. 

________________________________

Bonus:

Radijska je voditeljica jutros, plakala za vremenom kad će se opet moći grliti i ljubiti sa svima! A kolega je prisnažio da zna on da postoje ljudi koji se ne mogu s ljudima, koji su i prije boravili u kućama, i kako im je on uvijek nastojao pomagati, ali 

- Ne mogu ja živjeti njegov život, ako on to neće.. 

Može se ovo protumačiti na milijun maštovitih načina, al jedini koji meni zvoni, je "Pa pusti čovjeka na miru, njemu je njegov život dosta(tan), ti probaj živjeti svoj." 

I sad ozbiljno: 

Malo nam je blagdana, pa, ajmo, 'ko je za to da se uvede jedan za Koronu? 

'ko je, daklem, za beatifikaciju Korone? 

Možemo se dogovorit, 'ko će skupljat potpise za peticiju, 'ko će se javljat na telefone, 'ko će snimit himnu i 'ko sve smije pjevat u bend ejdu... 

Let me be let me be let me be let me be speaking words of wisdom let us beeeee...

asfalt ili livada

Razlicitim su ljudima bitne razlicite (ali ne razne) stvari: 

odakle dolazimo, odakle potjecemo, tko smo i kamo idemo, uvijek jest zajednicko, razlicitost je u percepciji, ili evoluciji svijesti. 

tipa: 

nekom je bitno sa kojeg ste kontinenta ili mjesne zajednice, tko su vam preci i sto zelite napraviti od toga, od sebe - gdje vidite svoje mjesto u nekoj imaginarnoj buducnosti. 

nekom je bitno iz koje ste osnovne skole i s kojeg sveucilista, jer eto vam brzog odgovora na pitanja iz postavke gornje. 

nekom je bitno reci da je njegov kvart bolji, a djeca uspjesnija, a vi ga zanimate samo dok vas moze prekopirat, pa cineci isto to ali na svoj nacin, tvrditi da je to njegovo bolje.  

Takvi ce vas u startu proglasiti seljakom i glupanom, ne vodeci racuna o mogucim kulturoloskim (ako ne evolucijskim!) razlikama (ali ne razlicitostima). Ne dao Bog, rodnim, spolnim ili anatomskim. 

Isti ti ce vam se toliko uporno rugati, nadajuci se da cete ga primijetiti (moguce da se radi i o nadi u oponasanje. ipak je sv. augustin rekao da je to najvisi oblik laskanja.), da ce vam pasti na um zvati policiju. 

Ishod je, naime, uvijek ovakav: upornost se isplati - postajete mainstream. 

Sad, 

zasto to nije dobro? 

Promislite ponovo: kakav bi bio drustveni zivot kad bi svi clanovi drustva bili slijepi? 

Slijepa osoba: "Koji zivot?!" 

Drustvo slijepih osoba: "Koje drustvo!?" 

Obicno drustvo: "wtf!!" 

Cesto sam se, bas bas cesto pitala kako je to zivjeti bez mozga (figurativnog), a odgovori su mi hodali pred nosom a da ih cula nisam. 

Kako to? 

U drustvu slijepe osobe, drustvo ima tendenciju da je oponasa, jednako kao sto bi oponasalo bilo koga. Tiho postane, najme. 

Znate vec onu biblijsku o slijepcu koji vodi slijepca, .. e zato su se domislili obrnutim edukacijama. 

Needucirani se, makar u onom periodu dok ih se ne opomene, dobro zabavljaju, misleci i brojeci od koga su sve bolji. 

Zasto ti ovo tipkam? 

Ta tuga i ta bol, nije tvoja, njihova je. Mi oponasamo, na isti nacin kao i oni. To sto mi vidimo. U nasoj domeni (da li dimenziji?). 

Oponasas tugu svoje mame. 

Oponasas zluradost primitivnih. Zato su nepoznati ljudi ugodniji od poznatih. Zato su obicni ljudi ugodniji od kompliciranih. Onoliko koliko su kompliciranima draze ulizice od introverata. 

Nisi introvert, cudak niti seljak. Tko zna sto bi bio kad bi te pustili da rastes, kako bog hoce. Slijep si, i sad se drzi za tu spasonosnu slamku. 

vilenjačka hrana

 Prica o hrani je prica o mami. 

Kroz godine sam, nekako, dosla do toga da je drustvo - koje je u osnovi musko buduci da muskarci nisu samodostatni i s tog im je razloga bog stvorio zenu koju su oni u strahu nadomjestili drugim muskarcima i njihovim zenama kojih se boje - do te mjere iskrivilo svrhu i znacenje hranjenja, koliko je iskvarilo zene, te su one, brinuci o tome da se (fizicki) svide (svima), grudi koje hrane mijenjale za grudi koje strse. 

U roditeljskom sam domu, nekoliko puta doslovno skoro umrla od gladi: 

prvi put, koji se jos uvijek prica kao anegdota, kad mi nisu dali bocicu zamjenskog mlijeka, jer je na kutiji pisalo svaka tri do cetiri sata, a oni nisu racunali koliko bi vremena proslo, nego su cekali do tri, cetiri ujutro, ili popodne. 

a sama se sjecam preko nekoliko infuzija i ljutitih sestara koje ne bi dopustale majci da ostane sa mnom, kraj kreveta. 

U neku je ruku sve to imalo pozitivan ucinak: naime, u drustvu opsjednutom hranom u jednakoj, ako ne i vecoj mjeri negoli izgledom, ja ostajem - nedirnuta. 

U nacelu, pojedem ono sto se stavi ispred mene, ali sama kad spremam, uvijek je to vilenjacka superhrana. Ona koja ne trazi puno, ali puno daje. 

E sad, 

sta su ne valja, i sta bi trebalo mijenjati? 

Jedino sto mi pada na pamet je, drustvo. 

Zasto? Kako? 

Cini se da, kad su sa mnom, ljudi misle da nemaju o cemu razgovarati, jer ja nemam iste probleme kao oni. Nedostaje im "dubine". Zapravo, nepotrebnih komplikacija. 

Ono sto ne mogu vidjeti smatraju da ne postoji, ono sto ne mogu razumjeti proglase nepotrebnim i glupim. 

(mozda se zato ljute i ne vjeruju sto ja ne vidim njih. ali doslovno. = ne postojeci su =) 

💡!!

Je li to moj problem ili obaveza? 

Naravno da nije. 

😊

U pravilu i u stvarnosti je, sve ono sto ne mozemo razumjeti / vidjeti / spoznati (izaberite sami), Vece od nas. Stoga bismo mu se trebali pokloniti s Vecim postovanjem. 

Zato ja hranu zovem vilenjackom, 

a 

vas 

svejedno 

ne 

... 

kol'ko suvu sljivu 😁

bića s površine

Ona mlada obitelj koja (me) muči, i koju ne mogu izbjeći, zapravo (mi) pomaže da shvatim što (mi) se događalo: kao u 'duhovnim' ili 'mentalnim' vježbama, kad se traži da iziđete iz sebe i budete Promatrač, Svjedok... U kakvom je stanju humanost, humanitet, ljudska vrsta kao takva.. U kakvom sam stanju sama, je teži par rukava. 

Mamica se ne snalazi, ali to ne smije nitko znati. Kćerkica je, stoga, zlostavljena. I nitko joj ne može pomoći. Tatica misli da provodi kvalitetno vrijeme s djetetom. Sigurna sam da objavljuje vrlo kul fotografije na svim društvenim profilima koje posjeduje. Kćerkica je, stoga, zlostavljena. I nitko joj ne može pomoći.  

Moji roditelji posjeduju čitav ormar albuma - tako su se u njihovo vrijeme kotile iluzije, deluzije, aluzije, birajte slobodno! - na svakoj fotki ja sam uplakana. Priča je: 

- Uvijek si bila neka govnasta mala! 

Sad se čude što se ne sjećam, ne znam, ne mam.. ni jednu uspomenu iz tog razdoblja života. Sad im nedostajem. 

A meni je čudno što njihovu kuću pamtim kao kuću straha. A njih dvoje kao strance. 

Kad svjesnim umom ne bih znala da su mi roditelji, mirne bih ih savjesti - zaobišla, poput gubavaca. 

Čini vam se strašnim? 

Namjerno sam zla. To će biti vaša kćer kad ostarite. 

Sad, 

Zašarajte još malo crnoga po površini, znate ono; kao kad u Zabavniku pokušavate pronaći put kroz labirint. Da, čini se lako, čini se komplicirano, čini se sad će!, čini se da ipak neće. Ali Svi Vide da pokušavate, da radite, da nastojite, da se trudite... Mora da ste, mora da ste, mora da ste, baš baš neka dobra osoba, znate onako, s dubinom i sa širinom. Baš baš.

g'lud/post

 Mozes ti reci, citatelju, kako to uvijek mene nadju, ali, eto! nadju me: 

- neka cura ponosna koja klepa pjesmicu o slijepim ljudima koji zele vidjeti boje, i gluhim koji zele cuti betovna, i nijemim koji zele govoriti hvalu - a ne mogu, docim je njoj bog - koji je Zena! - sve to dao da ispjeva bas tu pjesmu. 

- neki frajer ponosni koji klepa pricu o bogatom i o siromasnom djecaku, kojem je bog jos uzeo i noge i ruke. zasto, za ime! zato sto bi inace siromasak postao najveci zlocinac sto ga svijet zamislit moze. 

Bas da se zapitas, odakle svi hitleri i staljini izviru, i zasto su im podanici krsni plavooki zdravi i krepki. 

U bajkama su patuljci, vilenjaci i carobnjaci stjerani u rudnike, rupe i u kule. 

Koliko su stvarne Nase supermoci, mjeri se kolicinom duha koji Vama nedostaje. 

Yep 

nemjerljivo je. 

A logika je zeznuta stvar..

glup/dost?

Postoji izreka, ili narodno vjerovanje, da jacmenac na oku dolazi zavidnim ljudima, kao znak, ili kao kazna. 

Medjutim, narod je i tom nasao lijeka, ako je vjerovati rijeci ljekara: virus je to, otrov, udomio se gdje mu je dobro, hehe, nije virus glup. 

I sad sjedim, i slusam je: treba neku mast, mora neku kremu, tubicu jednu od devedest i nesto, tubicu drugu, kapi od dvjestodvadeset, u apoteci rekli na bijeli recept - 

- Hehe, lako ti se razbolit, kad imas novaca. 

Nije to prvi put da cujem da netko kaze da je bolest luksuz. 

Logika je zeznuta stvar. 

Kazem, sto ne proba s oblozima od kamilice. Mae! Taman! Nju to boli. 

Ali nosi bolest ko zastavu tako da ljudi znaju koliko je to kosta u (protu)novcanoj vrijednosti: 

- Lako je kad imas - slijedi, pretpostavljam, onaj gest rukom ili trljanje brade koje je puna saka. 

Ne umijem protumaciti: je li zavist zarazna, ili se ona nada da jest? Bi li itko zavidio nekom na novcu koji ce potrositi na (svoje) lijecenje, u tolikoj mjeri da si zazeli to isto? 

Moze li se to? 

sanjač ix

U onom stanju kad vec dolaze lucidni snovi, ali um je jos toliko budan da svijest ne razlikuje maglu od zrcala, cula sam kako netko okrece kljucem u bravi s vanjske strane vrata. 

Budan um me umirio znanjem da kljuc i brava mojeg bunkera ne skripe na taj nacin, i stoga to ne moze biti stvarno. 

Netko je usao u sobu. Vidjela sam jasno: onizak muskarac kovrcave kose okrugloga lica, nimalo kupidolik. Smjestio se u moj krevet, na isto mjesto na kojem sam lezala sama. 

Jaku potrebu da se sakrijem i sklonim, ugasila sam mislju da me vidjeti ne moze, i da je bolje ostati na mjestu, ne otkrivajuci polozaj suvisnim pokretima. 

Cula sam kako mu udara srce. 

Sigurna da je moje stalo. 

Sljedecega casa bila sam na mostu u guzvi u koloni automobila. 

Ja i moja uvijek ljuta sestra, moja svima divna teta, zeljezno natapirane zute kose siktala je poznatim osmijehom "e da si moja, kako bi te namlatila". 

A sve zbog kontakta ocima. Ili njegovog izostanka. 

Inace ne znam kakvu sam joj uvredu, kakvu stetu napravila. 

Znate, ljudi to rijetko kad kazu. 

Po tom smo pitanju svi autisti. 

Razlika je samo u tom, sto se netko ljuti duze. I krivi nevine. 

Sad sam pjesak. Pobjegla sam s ploce. Cak me ne zabavlja njeno dozivanje. Potraga. Potjera. 

Oponasam topa i oponasam lovca, ali sitnim koracima. Bez zelje da stignem na kraj, da se vratim na pocetak. icega. Kamoli kolone. 

Guzve odjednom nema. 

Mostovi su prazni su sivi su mostovi. Neznano je spajaju li ili razdvajaju. 

San treci. 

moje sunce, moj mjesec i sve moje zvijezde

.. darkness comes my way, and she'll take me by my hand, take me to some twilight land.. 

.. where all but love is grey, where I can't find my way, without her as my guide.. 

Ove pripreme za povratak na novo staro, su toliko zastrasujuce da gromovi i munje koje opisuju ocekivani smak svita izgledaju poput obecanja meda i mlijeka. 

Od pocetka novembra smisljam isprike i izgovore za nedolazak na bozicna veselja. 

A dan je odvratno osuncan i vedar. 

Zadnji put kad sam bila u roditeljskom domu, pricali smo o oporukama i o nasljedstvima i o nasljedjivanjima: 

- Bolje cete vi pazarit ako ja odem prva - a mati se nervozno zahihotala. 

Oni pojma nemaju kako ja zivim, niti od cega ja zivim. Niti iskazuju zelju da doznaju ista. Mozda se boje, ilegalno je. Mozda, neprirodno je. Natprirodno? 

Ali, vjerojatnije je da se plase da nece moci razumjeti, pa da cu ih smatrati idiotima. 

Zna li koza da je koza, ili guska da je guska? 

Znaju li da su im ljudi dali ta imena, i da se njima koriste da bi vrijedjali druge ljude? 

Pretpostavljam, to je strah idiota. Potajan strah da ce ih netko otkriti i prokazati. 

Ona nije napravila svetiste od moje stare sobe, kako to rade majke na filmovima.. znate one majke koje se kunu da im nedostaju (njihova, sada odrasla) djeca. 

Moja je prijasnja soba, njeno sadasnje skladiste i odlagaliste svega onoga sto se boji baciti u smece: 

Ima u njoj praznih kartonskih kutija, kantica od sladoleda i pokidanih ukrasnih traka.. 

Smetaju joj moje knjige i skripte, ali postuje moju zapovijed da ih ne baca. 

Plasi se svega sto ne razumije. Toliko jako, da nema ni zdrave znatizelje u njoj. 

Smeta joj moj stari radio.. 

Nezdravo topao Studeni, zalijepio je muhe na prozorska stakla, i otvorila sam sve sirom, tako da paukovi imaju hrane: Nikome vise ni do koga nije stalo. Dalje od te mjere. 

Moj je stari radio utunjen na istu radio stanicu na kojoj je bio kad sam zadnji put sjedila tamo, i potekla je iz nje, bez krckanja, ista stara pjesma.. 

Isti glas i stil istog radio voditelja.. 

..je trebao podsjetiti da, i nije bas toliko puno vremena proslo.. 

Ali Jest! 

Taj je glas i taj mot bio jedini zivot kojeg se sjecam.. 

kao necega svog. 

..and if my love is blind, then I don't want to see, she's a mystery to me.. 

(:D je rekao da je napisao tu stvar za mene :P)

buljim u prazno

 Davno su prosla vremena kad su se akcijski junaci, nakon akcije, zatvarali u ashram, da ponovno nadju ljudsko u sebi. 

Stigla su vremena kad serijski ubojica prije posla, nag u samoci hladne sobe prakticira surya kriyu, a celavi budisticki monah cmizdri k'o curica. 

(Od rana sam na radiju da cujem je li tramp dobio izbore, a doznajem da korona nije smrtonosnija od obicne gripe: "Prestanite siriti paniku!!" 

Da, smrtni smo svi. Mozete li malo tise, molim.) 

Kad je toliko puno ljudi tako glasno protiv koga/cega, tada to mora da je prava stvar. 

Sjetite se samo s kakvom su, i kolikom upornoscu seoske uciteljice ismijavale djecu koja su sirom otvorenih ociju upijale svijet: 

- Vid' ga, sta bleji.. 

- K'o tele u sarena vrata.. 

- Blago moje, blago blesavo.. 

Ima jedna budisticka izreka: Ako ne reagiram, ne znaci da ne primjecujem. 

Zlo je tasto. Ne daji mu paznju, da se uvuce u se. 

Jedino rjesenje? 

Ok, o cemu smo: 

Isto ovo cega se Hollywood i svaka seoska uciteljica uzasava, zapravo je duhovna praksa, a zove se archala aparnam. Ovdje: https://www.google.com/search?q=achala+arpanam&oq=archala+a&aqs=chrome.1.69i57j0.8801j0j7&sourceid=chrome-mobile&ie=UTF-8

izgubljeni identitet

Usnula sam jutros jako uznemirujuc san: nekako sam uspjela zaboraviti gdje sam ostavila mobitel i novcanik te dozivam - punim i jasnim glasom - opisujuci izgled, volumen i tezinu pojedinih predmeta. 

U tom mobitelu je citav moj zivot, svi kontakti, sve sto sam skupljala svih ovih godina, sve zivo i ne zivo sto me cini zivom, odrzava zivom. Bez njega, glava mi je prazna. Posto glavom, uglavnom punim ostale dijelove sebe, sve je pustos i pustinja. 

U tom novcaniku sve je sto ja jesam, isprave i dokumenti koji se jos traze da bi se odredjene vrste vrata mogle otvoriti u trazenim momentima.. 

..bez njih sam propala! 

- Veliki svijetlosmedji s uzorkom leoparda, ali nije leopard zapravo kad bolje pogledate, sare su cvjetovi. Na treci pogled mogli bi se protumaciti i kao svojetlosmedja verzija maskirne uniforme.. molim vas.. 

U toj kameleonskoj naravi dezena koji sam dozivala, izgubila, ali prije toga - izabrala, pronasla sam .. hm? .. trazeno .. 

- Veliki crni sest i po inca stakleni ekran kozna maska aaaargh 

moje Sve! 

U toj neodredjenosti, bi li itko vidio snagu? Ili samo strah. 

Da ga nikad vise necu dobiti natrag. 

Po budjenju, srtefila me jos jedna spoznaja: 

kad se gubi vrijeme na igricama, ono proleti i nikad ga dovoljno. Osjecaj da nesto radite je stvaran, tjera vas da radite jos, jos, jos, vise, istoga toga. 

Kad radite nesto od stvarne koristi, brzo dodje do zasicenja i zudite za tim da ne radite nista. 

Onaj tko mjeri rezultate mora biti osoba iznimnog integriteta, inace ce reci da je posao ovog koji dangubi, vrjedniji, jer se vidno vise znoji. 

Ako ne naidjete nikada na takvoga sudca, jedini spas vam je vase tijelo i vas um, koji ce vam dati znak ugodnom ili neugodnom senzacijom nakon obavljenog posla. 

A za to je bitno da nemate identitet. Uvjerenje. Ni predznanje. 

Ako me mozete razumjeti. 

Meni se to pocelo dogadjati tek kad sam pocela prihvacati da sam to sto nitko nikad sebi pozelio ne bi - kripl. 

prijatelji životinja

Nije moja izmišljotina da ljudi vole životinje zato što životinje ne govore, ali vibriraju životom na način koji umiruje. 

Ne svi ljudi, i ne sve životinje. Ipak. 

Ljudi koji sebe drže dobrima. I koje će društvo takvima percipirati. Životinje koje su pripitomljene do neraspoznavanja ili koje su smrtno ranjene.

Dobri ljudi vole i zemlju. Te brinu o klimatskim promjenama i galamom osvješćuju ljude koji ne znaju da, kad im je hladno da im može biti još hladnije. A kad je toplo da će biti prevruće.

Zemlja također ne priča ljudskim jezicima, a vibracije se daju osjetiti tek kad se odluči stresti na način koji ruši zidove, ograde i ograničenja. Tada to zovemo prirodnom katastrofom. 

Ima, naravno, ljudi koji vole ljude, koje zovemo posebnima, i tu se više ne može znati, koji od ovih imaju zaista i posebne potrebe: 

je li potreba za hranom, pićem, odjećom, čarapama, vodom i sapunom - posebna? 

Ili je potreba za isticanjem kako nekome to možemo dati, obična i svakodnevna? 

Dobar si, dobar si prijatelju moj, sve dok te netko gleda. I dok imaš nekog tko će te tapšati po ramenu. 

Ponekad se pitam, da ona izmrcvarena mačka progovori ljudskim jezikom, ili onaj pas koji to više nije, čak onaj gušter iz terarija, bi li to bilo umiljato nešto, ili buka i galama, kako to čini zemlja zemljotresima. 

poznati strah

Sad vec skoro sat ima, da zurim u oblake.  

Nebo ne zna 'blizu - daleko', 'usko - široko', 'moje - tvoje, ni 'tamo se!' 

Predivno plavo, k'o put mog hindu boga. Knjižnica Akaša. Sadrži sve. I dobro i loše. Svu tvoju muziku. I sve naše razgovore. 

Nije li patetična radnja, sve to pokušavati strpati u džep? Pokušavati, ne uspijevati. 

Kakvog su okusa? Smrde li na noge? 

Držim ovih par linija u draftu, jos od otvorenja: 

Zamisli da si horror svom objedu? To što jesi, poznati je strah: 

nema se izlazatrčim uz stepeniceniz stepenice, da bi bila 

požderana. 

Meni horror, tebi igra, vesela galama. Dok god si u prednosti. Dok god misliš da imaš kontrolu. 

Nemaš. 

Drug teoretičar je, prije neki dan objavio fotografiju s prosvjeda, koju je glas iz aplikacije opisao kao 

"dvoje mladih, mladić, djevojka, u nepristojnom zagrljaju, natpis: OVO SMO MOGLI BITI MI, ALI TI VJERUJEŠ STOŽERU" 

Fakat, nekom treba sto godina učenja, a da opet ne shvati ništa: Ne vjeruje ona stožeru, nego ne vjeruje ona tebi! Stožer je veća sila iza koje se može sklonit'! Kapiraš! 

Ne! - znači NE!, ZNAČI NE!! 

 Tvojih "5 minuta sreće za pamćenje, zbog kojih možeš izdržati dan", meni je mirenje s činjenicom da se nema kuda. Na pet minuta?.. čitav plošni život na koji bi bila osuđena.. 

Nije zemlja ravna ploha. 

Prilika za novo? Profuckana. 

Robert Burton, Anatomija melankolije 2.4.1.1.

Netko je rekao da liječnici ubiju isto onoliko ljudi, koliko ih spase, ali tko zna Quot Themison aegros autumno occiderit uno? Koliko ubojstava počine godišnje, quibus impune licet hominem occidere, jer im je dozvoljeno da nekažnjeno ubijaju ljude, i čak bivaju nagrađeni za to. Postoji poslovica da svaki liječnik, mora imati i svoje groblje. 

Mnogi ljudi koji su se razboljeli, na sreću su uspjeli izbjeći nadzor liječnika, onda kad ih je on sam napustio, i ostavio da Bog i priroda riješe stvar: kao što je Plinije Stariji rekao, svaka je boljka ili izlječiva, ili neizlječiva, čovjek se ili oporavi, ili umre. U prvom i u drugom slučaju, ljekarništvo je nepotrebno. Ako je boljka smrtonosna - neće se moći izliječiti. Ako pak nije, tijelo se samo pobrine da izbaci ono što mu smeta. 

Ne, nije to nikakvo umijeće, niti zaslužuje ime prirodne znanosti, kao što Pet. And. Canonherius, koji je i sam veliki učenjak, i iz tog istog plemena, objasnio u 16 točaka: to je trgovina, i varalice rade da zarade. Juridicis, medicis, fisco, fas vivere rapto: to je pokvarena trgovina, a ne umijeće, vještina, ni profesija; sve je zlo i naopako, neprilično i nesigurno; i sve u svemu više je od toga štete nego koristi.  

Sam je vrag bio izumitelj toga: Inventum est medicina meum - rekao je Apolon. A tko je bio Apolon, nego vrag. 

Stari su Grci iz toga napravili umijeće, potpuno zaluđeni Apolonom i njegovim proročištima, prorocima i svećenicima. Ako je vjerovati Varonu, Pliniju, Columelli, najveći dio njihovih čarolija izišao je baš iz Apolonova kulta. Njegov sin Eskulap, kojem su dignuti mnogi hramovi, izliječio je mnogo poznatih ljudi, ali činio je to pomoću čaranja, vradžbina i uz pomoć nevidljivih duhova. 

_______________________________________

Izvor: 

 https://sententiaeantiquae.com/2020/10/11/apollo-the-devil-medicine-murder-2/

marin

 Tek kad je Brian Green, na primjeru mrava objasnio cinjenicu 11-te, 12-te, n-te dimenzije, shvatila sam sto znaci fizicko tijelo. 

Dakle, 

obicno crijevo za zalijevanje travnate povrsine, koje je nama glatko, tanko i uopce zanemariva postojanja, malom mravu moze biti nepremostiva prepreka, ili pak prava avantura. Ako jos ima na sebi, kakvu leziju ili krastu, malom mravu to mogu biti one okomite linije na povrsini pravca, kvadra, kuba.. kojima objasnjavamo sirinu, visinu, dubinu .. 

Cetvrta bi bilaaa.. mislim da za tu jos nije smisljeno ime. 

Sad zamislite da vas je Bog zamislio slicnim sebi: da hodite kroz neimenovane dimenzije svijeta, bezimene svjetove sebe: 

U fizickom biste svijetu morali biti nepokretan. 

Sad zamislite da vam nisu dobro izabrani roditelji, ili da ih je naknadno preobratilo drustvo: oni bi bili jako nesretni sto niste poput svih ostalih i previdjeli bi da ste bogunalik. 

Tako sam Ja vidjela tog djecaka i stravicnu bol kojoj su ga, u ime ljubavi, izlozili. Hiljadu operacija, presadjivanja, presavijanja i traumaticnih tretmana, da bi, po prirodi stvari, miran djecak, mogao samo urlati u nemoci. 

Iz svjetova, brojem 114+, u ovaj od jedva tri.. 

Jer, gdje ste vi, molim vas lijepo, i u koga, vidjeli dubinu? 

Visinu? 

Ajd' sirinu.. 

Tockograd. 

suzana u lavskoj jami

Ovo je prica iz skolskih klupa, koje sam se sjetila nakon sto se kolegica pozalila na ponasanje danasnje omladine, zakljucivsi zalopojku sa: 

- Treba to lomit, lomit bez milosti, dok se ne izravna. 

A sta ako ih dobijete vec slomljene? 

💔

Prijateljica iz klupe, iz onih zivotnih razdoblja kad sam mogla sjediti u njima, i ja smo uvijek, iz svega, imale iste ocjene, iako su meni bolje isli prirodni predmeti, a njoj drustvene aktivnosti*. 

Iste pletenice, iste biljeznice, lektire, i iste simpatije, interese, glazbene ukuse.. 

Ali na zakljucivanjima ocjena, nastavnice su njoj lakse zaokruzivale petice, jer je tu, i jer je prisutna i jer je borac!, no meni, koja samo sjedi poput princeze koja misli da samim svojim postojanjem peticu zasluzuje. 

(Nikad nisam razmisljala o ocjenama na taj nacin. Cak ni kad sam sama postala nastavnicom.)

I sad, dok ovo tipkam, dovodim u svijest da me cinjenica da sam na svijet dosla slomljena tijela, spasila od toga da mi se silom (prilike) lomi i duh. 

Ono sto su moje nastavnice shvacale kao oholost, bila je zapravo nemoc. 

Ono sto su moje nastavnice nagradjivale kao da je kakva vrlina, zapravo je bilo ulizivanje. 

Sacuvaj nas boze takvih idola. 

____________________ 

*nakon srednje ona je upisala prirodoslovni faks, a ja drustveno-humanisticki. ona svoje skolovanje nije dovrsila (ali zato i je izmisljeno formalno cjelozivotno), pod izlikom ljubavi koja je pukla nakon tri godine. ona, za razliku od mene, izgleda kao da puca od zdravlja. cijelih onih pet minuta koliko je prirodno i ocekivano da se izdrzi pogled zainteresirane drustvene zajednice. 

sama, i dalje mislim da je metoda kralja Davida kad su ga ulovili u polju koje nije njegovo, u kontekstu drustvenih izigravanja, jedino rjesenje. 

svat ko i nitko v

- Vidi te kakva si.. ni'ko te nece volit kad si takva kakva si ..

Ovo se sikce, ne vice se. Namjera je da ga jedina ti cujes. 

Ljudi koji gledaju, vide tebe namrstenu, vide njega nasmijesena. 

Ljudima koji slusaju, naknadno ce objasniti kako ga sramotis, ali da te on svejedno voli. Jedini on. 

Od toga je sacinjena njegova velicina. 

- Ni'ko te ne voli. Svak te se kloni. 

(neki si mogu priustiti veliki auto, rekla bi teta V., a neki se nadaju da ce im ga bog kupit) 

(ou lord vont ju baj miii.. ) 

___________ 

Internet je prepun savjetima, kako se oduprijeti toksicnome svijetu; ili su svi detoksicni, ili crome bas cilja Mene? Ako i jedno od dvoje, zasto nismo izlijeceni? Razvili imunitet? Osvijestili izvor negativnosti? Jos u nekom, sem u sebi? 

Brojim slogove 

Slazem u nerazumljive blokove 

Ni zvuk, ko ni slika ne znace nista 

Kakokome i 

Kakoko. 

Pa ono kad kazu da snaga klade valja, ali um da caruje! 

(um je los gospodar. u svako doba radije biram sirovu silu!) 

glas rade šerbedžije

 Valjda je najporaznija stvar na svijetu, kad shvatis da si i sa punim i pravim imenom i prezimenom, i dalje - anoniman. 

I to je, po meni, najdivnija stvar interneta: svima nama davsi glas, svima nam ga oduzima. 

Najprviji prijateljski glas kojeg se mogu sjetiti, glas je princeva iz bajki, koje je dojmljivo citao Rade Serbedzija, na audio vrpcama koje su, u vrijeme mojeg odrastanja, mijenjale mamu i tatu, jednako ucinkovito k'o danas kabelska teve. 

Omiljena bajka Trnoruzica. Tko je nju citao? Ne znam. 

Ono sto znam, i tek sad nalazim cudnim je, da moja sestra, kao niti jedna moja ni njena vrsnjakinja, nije znala / ne zna da je Serbedzija - princ. 

Te su vrpce bile za mene. 

Druge su curice imale drugacije sheme. 

Zar? 

Koliko drugacije zivote zbog toga? 

Ili koliko iste? 

🐗🦄

U ovom se momentu ne mogu sjetiti ni jedne Radine filmske uloge, a od sladunjavih glasova, dolazi mi slabo. 

anemone

 U kršćanskoj klasifikaciji značenja cvijeća, anemone su tagirane kao znakovi boli, bolesti i smrti. Tako nježne i tako lijepe...

Nikada se nisam bojala smrti. Ono što je mene plašilo, bili su ljudi koji su sami sebe tješili, tobože brinući o tome kako ću Ja Podnijeti To nešto što sami nisu mogli razumjeti. Čak ne mislim da je to prava riječ. Vjerujem da se radi o strahu od ništavila, koje je ljepše od padanja u nesvjest. Vjerujem da se radi o strahu gubljenja kontrole, ali više o spoznaji da nikada niti nisu ništa kontrolirali. Zato se zakače za nepokretne osobe i za stvari. Sigurnost da ti to nešto neće moći otrčati u nepovrat. 

Sjećate se onog jezivog filma o milskoj veneri, kad odrasli 'zdravi' muškarac, voljenoj ženi odsjeca ud po ud, ne bi li je zadržao za sebe? E pa to. 

Ipak, ne znam da itko ikome ikada nosi anemone na grobove. Tako nježne i tako lijepe... 

(: Preuzeli smo, i okrenuli naopako, kao i sve što inače u životu vrijedi, Krizanteme, od Kineza :) 

Zašto ovo sada, i zbog čega ovo ovdje? 

Kad sam bila mala, mama mi je često poklanjala anemone, iz čista mira. 

(Čak sada imam kiticu predivnih svilenih cvjetova:) 

I to je jedina stvar za koju se sjećam da nije izazivala zlobu u mojih sestara. 

Sad otkrivam zašto. 

Simbol su 

boli 

bolesti 

smrti. 

Takvom su me, pretpostavljam doživljavale. 

I to je užasna stvar za znati. 

_________________________________

Kada si nekome uzrok boli, tolike da želiš da ga nema, skupa sa tom boli, jedino o čemu misliš jest kako da te stvarno nema. Ne razmišljaš u terminima, fizičkog nestajanja, jer sama sebi ni ovako ni onako ne postojiš. Duh si samo dok postoji druga prisutnost koja te tumači i analizira. Inače je mir. I sve što želiš je taj mir. 

Onda te život prebaci na drugo mjesto. Tamo gdje nitko ne misli da si uzrok boli. 

..i dalje si duh, ne postojiš ni ovako ni onako, osim kad se osvrneš i vidiš da Oni i dalje pate, ali sada zato što te nema... 

Možeš li me pratiti? 

Nije teško ljudima izmisliti razlog za tugu, bol i jad. 

Jedino što čudi je: zar ne bi božja bića kojima je dana svijest o dobru i zlu, pravom i krivom, desnom i lijevom, trebala težiti višem, izabrati dobro, pravo i ravno?

znan jan vans

Istrazujuci, pomalo i za svoj racun, vizualnu aparaturu, upotrebu i tumacenja slika, stalno sam nailazila na istu definiciju, iako u razlicitim varijantama: 

Ono sto vidimo, tj. ono sto smo sposobni vidjeti fizickim ocima, zapravo je kombinacija memorije i imaginacije. Mozemo vidjeti samo one slike koje vec imamo u sjecanju (obicno se misli na kolektivno sjecanje, a pod kolektivom se ne podrazumijeva citav svijet ili svemir, nego zajednica kojoj pripadamo). 

Isto se odnosi i na zamisljanje, naime, mozemo zamisliti ili izmisliti samo bolju (goru) ili poboljsanu (pogorsanu) sliku onoga sto vec drzimo u memoriji. 

Primjer koji se navodi je onaj s domorocima koji su mogli vidjeti pomorce koji su dolazili na njihovo kopno, ali ne i brodove na kojima su plovili. Poznavali su, naime, ljudski (ob)lik, ali ne vrstu plovila. Cak ni u toj mjeri da bi ga mogli zamisliti kao nesto bitno, vrijedno postojanja. 

Sa svoje strane bi spomenula Slavu Jahvinu iz Knjige proroka Ezekijela, koju je jedini on mogao vidjeti, i opisati vidjeno. 

Iz tog razloga je i izumljena rijec za vidioce i vizionare. 

To su oni, koji imaju osjetilo extra. Ili intra. Ovisno o tome kojoj skoli pripadate. 

Oni, koji vide dalje ili bolje od obicnih, odnosno oni koji su zagledani u sebe. 

Jutros sam naisla na smijesni minion-citat, koji kaze: samo ti prevrci ocima, mozda ces jednog dana i pronaci mozak iza njih. 

U ovom kontekstu, nije smijesan. Istinit je 😌😁

A sad, svakodnevna... 

(jadikovka, dakako) 

... 

Vec sam imala poseban post o susjedima, koje ne poznajem drugacije, osim kad zalupe vratima ili kad im dijete place, ukratko, 'svi su oni meni isti'. 

E pa, jednom mi je neki od njih, na liftu, briznim glasom rekao: 

- Mogu li kako pomoc? 

Bitno da znate - jer ja znam da vam samo od sebe nece past na pamet - dok mi ne date neki znak da se bas meni obracate, ja ne znam da se bas meni obracate, do tog momenta ste (ne)ugodna prisutnost. 

Neugodna, jer ne odzdravljate glasom na pozdrav. Dakle, ja ne znam da li se smijesite, klimate glavom ili masete rukom, ljubazno, prijateljski ili prijeteci. 

Ugodna, u rijetkim trenutcima kad ste okupirani necime sto vas opusta, ne obracajuci paznju na mene. 

Dakle, ovaj mi iz cista mira i bez razloga nudi nesto. Trgovac! Ili mi zeli nesto prodati, ili me zeli prevariti. Trecega nema. 

Rasirim lice u grimasu, koju obicni ljudi zovu osmijehom i pitam: 

- Oprostite, a mi se znamo? 

- Znan jan vas, hehe.. Vidjan vas cesto, hehehe.. 

 Kakogod sam ja njega instinktivno, ili intuitivno oslikala prevarantom, tako je on mene, damom u nevolji. 

Je l vidite na sta ciljam? 

Nema to nista s ocima. 

Bonus 

Lik mene vidi, tj moze vidjeti fizickim ocima, pa misli da me (po)zna. 

Ima optimista koji se zanose da vas znaju u dusu, na osnovu robe koju nosite i nacina na koji nakrivite glavu dok pricate... I ne samo da vas znaju, zbog toga vas vole ili vas mrze. 

Sama spoznaja o takvoj upotrebi i tumacenju slika koje dolaze do mozga preko vizualnih aparata, daje prostora za ne znati nista o tom  

i.e. 

Ne vidim te, nema te, ne znam te, ne postojis, bye-bye 

😎

(rjecnikim trgovca: ustedit cete sebi jako puno problema) 

okusni pupoljci

S druge strane, svi su heroji kad je u pitanju hrana. Svi su voljni isprobavati, eksperimentirati, istrazivati, testirati, kusati (sa kvacicom ili bez nje) te znati sve o. 

Za ocekivati je, barem kad su u pitanju oni dobrovoljci koji me inace hrabre izjavama tipa, 

- Bog ti je oduzeo jedno osjetilo, ali zato su, zacijelo sva ostala poboljsana... 

da ce pokazati mrvicak povjerenja ili zanimanja za cuti misljenje "experta", ali ne... 

Pretpostavljam da su, jednako kao sto ja slabo vjerujem u njihove savjete bazirane na vizualnoj percepciji svijeta, izgubili povjerenje kad su (samo) jednom shvatili da su izigrani. 

Opet velim, ne radi se tu o izigravanjima niti o varanjima, jednostavno, o ukusima ni o bojama ne treba raspravljati. Svakome se svoje svidja. Tu slobodu treba postivati. 

Ali, dajte malo tog svog logickog i analoskog suda prosirite i izvan svojih interesa. 

________ 🌈________

Uglavnini ljudi kuze da su samo glumci na pozornici, ali vecina jos ne zna tko u stvari vuce konce. 

...nastavit ce se... 

jogijske vježbe za oči

Kako mi je većina znanaca u godinama u kojima počinje slabiti vid - zbog korištenja - to s vremena na vrijeme osjetim potrebu ukazati, iako se trudim ne davati savjete čak ni ako me se to traži, na jogijske vježbe za oči. Znamo mene:

Ne radi ih nitko od njih, ne brinite... Pronađe se način da se pronađu:

- tibetanske,
- taoističke,
- naše korektivne,
- prijateljica od prijateljice mi je rekla...

- A je li, a radiš li ih TI?

Najslađe mi je bilo, kad mi je rođeni (biološki) otac, nakon što je rođena (biološka) majka imala operativni zahvat uklanjanja staračke mrene, rekao:

- Nije to za nju dobro, pa znaš da je ona operirala oko!

- Pa i ja sam...

Ne radi se tu o jogi. 

Bitno da je nešto što nitko drugi ne zna pa ne može provjeravati:

- rade li se dobro,
- rade li dobro, i
- rade li se uopće.

Ljudi k'o ljudi, znamo se, znaju sve. Pogotovo ono o čem' pojma nemaju.

Fakat, fakat, fakat ne razumijem, taj strah od nepoznatog.

je li u redu nekoga nazvati invalidom?

Činjenica je da je svatko nesposoban u nekom aspektu života. Čak oni ljudi koji su formalno 'normalni', imaju probleme sa stresom i tjeskobama. Nikada ne bismo smjeli nazvati sebe, niti ikoga drugog, nesposobnim. Radije gledajmo na sebe kao na unikate. Baš nitko na svijetu ne može tvrditi da ima savršeno tijelo ili savršen um. Bez obzira na to s kakvim tijelom smo se rodili, nitko ne bi smio određivati kako ćemo se osjećati. Kad bismo na taj način gledali na život, nitko ne bi bio nesposoban.


Q: Namaste. Zovem se Dhanya i imam rijetku genetsku bolest, koja se zove osteogenesis imperfecta, što bi u prijevodu značilo da su mi kosti krhke poput stakla. Kosti su mi se lomile češće nego što ih uopće imam. Moje je pitanje, zapravo više želja, ako bi mogao govoriti više o osobama s invaliditetom, jer smatram da bi nam to moglo na neki način proširiti vidike.

Sadhguru: Velika je čast što si ovdje. Život se pokazuje u toliko mnogo oblika, ali društvo je to koje određuje što je normalno a što nije.
Kad bismo bilo koju osobu koja ima sva četiri zdrava uda, usporedili s nekime drugim, vidjeli bismo da smo svi u neku ruku invalidi. Da se utrkujemo s gospodinom Boltom, na primjer, osjećali bi se k'o bogalji.

Zato nemojmo, sebe niti ikoga drugog, bendirati ni etiketirati. Prihvati i poštuj to što jesi, radi najbolje što možeš.
U nekom smislu to je čudo: doručak ili ručak koji pojedemo, nastao je od zemlje po kojoj hodamo, ta je zemlja postala hrana, hrana je postala tijelo, meso i kosti, ponekad neke stvari ne idu onako kako mi mislimo da trebaju ići.

Ti si rođena takva, ja ovakav. Nitko za sebe ne može reći da je savršen. Ti ne možeš uraditi jednu stvar, ja neku drugu. Kad bi se stalno uspoređivali stalno bi mislili da smo nesposobni.

Tvoje su kosti krhke i bolne, često se lome. Ali drugi ljudi doslovno lome mozgove, i to zovu stresom, ili tjeskobom. I to je bolno.

Fizičko tijelo je mehanički proces. Neki put nešto pođe po zlu. Bilo da smo rođeni s tim, ili steknemo tokom života.
Ništa to nema s nekom osobom. Jednostavno se radi o toliko složenom procesu da se ponekad neke stvari pomalo iskrive.

Ali to ne bi smjelo odrediti tvoj život. U materijalnom svijetu, neke nas stvari mogu ograničiti, ali nitko nas zbog toga ne bi smio ograničavati. Nitko osim mene samog ne može odrediti kako ću se osjećati zbog toga, u tom smislu, nitko nije nesposoban.

Van fizološke i psihološke dimenzije, sav život je isti. Za to koristimo toliko iskrivljenu riječ "duhovnost". Duhovnost ne znači gledanje gore i gledanje dolje. Radi se o gledanju prema unutra, gdje ne postoji ni tijelo ni um. Na tom mjestu, u tom stanju, nestaju sve razlike između mene i tebe.

Zbog toga je duhovnost bitna. Možemo mi pričati o jednakosti koliko god hoćemo, ali kad se suočavamo s necim, ili se predstavljamo, to cinimo tijelom i umom, i tu svaka jednakost prestaje.
Kad nadiđemo ove dvije akumulacije, tijela i uma, tad je sve jednako.

Kad bi to postalo standard, tad bi se našla u svijetu koji ne diskriminira. Nebitno tko je došao s kakvim sposobnostima, svatko bi našao svoje mjesto.
Ali standardi se postavljaju na osnovi uma i tijela. Prosjek određuje što je dobro a što ne.

Netko bi mogao reći da je mrkva ili skakavac, manje vrijedan zivot. Ali mrkva može vrlo lijepo živjeti bez nas, a mi ne bismo mogli lijepo živjeti bez nje.

Priroda nam je dala tu sposobnost da imamo pamet da se uzdignemo iznad nekih stvari. Neki su pomislili da je to prilika za biti dominantnim. Ne nije. Nemojte to raditi.
Kad se uzdignete do tog nivoa, da nekom drugom postanete uzor, to je prilika da ga uključite i da se stopite sa svime. Nije to prilika za vladanje ni upravljanje, jer onog trena kad zavladate, tada i gubite sve.

Tvoje je tijelo takvo, moje je ovakvo. Tvoj je um takav, moj ovakav. I tako ćemo misliti sve dok smo živi. Tek kad umremo i kad nas pokopaju, vidjet će se da smo napravljeni od istog blata.
Realno, ne postoji nešto poput tvojeg tijela, mojeg tijela. Sve ovo je živi kozmos. Jedino je pitanje, koliko života smo nagrabili za sebe. Jedino je to bitno, a ne veličina tijela ni mozga.

Ako želiš nagrabiti za sebe što više života, jedino što moraš, je ostati otvorena. Ne ograničavati se etiketama. Ta etiketa polako postaje betonski bunker koji nitko ne može probiti. Kad probiješ taj bunker, tek tada možemo pričati o jogi.

Joga nisu pokreti tijela i stajanje na glavi. Joga znači savez. Već unutar tebe postoji život veći od bilo čega što možeš zamisliti. Zbog zakona velikih brojeva, sve što ti ikad bude trebalo prirodno će doći na tvoj put.


_____________________________________________
Izvor:
https://sadhguruwisdom.org/article/is-it-ok-to-label-someone-as-disabled/

zamisli da te drže u potpuno mračnoj sobi

Kad sjediš u potpuno mračnom prostoru, nakon nekog vremena ne možeš odrediti granice svoga tijela, ne znaš gdje završavaš ti a počinje sve ostalo. Ako si stabilan i meditativan, sjedenje u mraku je pravi blagoslov. Ali za one čiji su umovi pomalo uznemireni, mrak može biti ozbiljan problem. Većina ljudi se užasava mraka, iako mrak nikada nikoga nije ugrizao.

Samo zato što um prima mnogo informacija preko očiju, onog momenta kad to nije u mogućnosti, postane prestrašen. Toliko je duboko vezan za pet osjetila.

Pet osjetila je kao pet prijatelja, i su svi malo ludasti. Sve što vidite, sve što iskusite, sve je to polovično, jer vam osjetila nikada ne daju potpunu sliku toga što se događa. Samo zato što ovima vjerujete, što ste se toliko vezali uz njih, vaš pojam stvarnosti se izvrnuo.

Tako je mrak postao problem, ali samo onima koji su nestabilni. Kad je um stabilan, mrak je predivna stvar. Najkulerskiji je, jer ga nitko ne može uznemiriti. Najsnažniji je, jer ga nitko ne može izbaciti van. Jedini je, koji je vječan, i jedini je koji je u svemu i u kojem je sve.

Želim, da svi steknu toliku stabilnost uma da mogu spoznati mirnu i vječnu prirodu mraka.

_______________________________
Izvor:
https://isha.sadhguru.org/global/en/wisdom/sadhguru-spot/if-you-sit-in-a-pitch-dark-space

moje lijevo oko

Pošto se trenutno ne mogu sjetiti prikladnog prijevoda, započet ću ovako:

Seeing is be(liev)ing

Kolegice s posla su me znale ismijavati, pa onda žaliti, jer nemam salonski manikirane ruke. Dakle, ne zezam se, to se za ozbiljno događalo. Znate kako idu ta izrugivanja, prvo vam tobože pokazuju vlastite ruke, ne bi li primijetili i pohvalili, tražili savjet i adresu, zatim vas proglase glupom, ne vama u lice, naravno, jer ništa od toga ne izvršavate. Onda se sjete da ne možete primijetiti jer zapravo ne možete vidjeti, a onda vas na glas i vama u lice krenu žaliti, misleći kako ćete misliti da ste nabasali na baš dobru osobu punu razumijevanja. Od manikiranja se, pak ne odustaje: to je nešto što ne možete doživjeti, je li, ali možete imati.

- Pa zaaaašto ne biiii

Zato što nije pametno gurati prste, koje su vam oči, u pekač.
Tako jednostavno.

- A jeeeliii, pfff, je'ote...

:(

Kako je bio naslov onog filma... moje lijevo stopalo, tako nekako, e pa , moje lijevo oko je "bolje oko" moja lijeva strana je dominantna, moja lijeva ruka je ižuljana i iskrzana i ponekad ima na njoj rana koje prokrvare. Pod mojom lijevom rukom znam da je moja desna ruka vjerojatno u lošijem stanju, ali pošto ju ne vidim dobro, ne boli. Ne boli ni lijeva, dok ju ne okrznem okom. Kad ju okrznem okom, vidim stvarno ružnu krastu. I tada zaboli. Tek tad se zakunem da ću u nepoznatom prostoru držati ruke u džepovima. Nositi rukavice. Ne biti znatiželjna.

A onda:

da to, nešto malo, ne vidim očima, ne bi bilo boli.

I opet:

kako to da je ljudska vrsta dala toliko važnosti nečemu što je uzrok tako (ne)viđene patnje? Je li glupost zarazna?

:O

Nedavno me prijatelj, ne znam zašto se sad toga spominjem, sjetio na staru pjesmu grupe U2, Love is blindness I don't vanna see

<3 i ja tebe :)

domaćine, ima li koga u kući?

dakle,

- ne uklapaš se u zadane okvire, pa te proglase ograničenim

- propituješ servirano, pa te proglase svadljivim

- ne možeš se sa nečijim nametljivim stavom, pa si pasivno agresivan

- ...

mislim da se u dijalektici to zove argumentum ad hominem.
nije tvoja briga, ignoriraj, produži, šibaj svojim putem.

:-P

Otkad sam se odvažila stavit se na blog, lakše i jasnije uviđam da je jedini moj problem okolina koja je izgradila svoj život na mojem hendikepu. Njima je u interesu i od stvarne životne važnosti da sam ja jadna, i da nas je što više ovakvih.
Da, trebamo jedni druge, ali neka se onda zna tko je domaćin a tko parazit u ovoj igri.
I, da, svjesna sam da zvuči kao još jedna teorija urote.

mržnja

Po svoj prilici, ljudi izlaze vani jer im nije ugodno ostajati doma. Nemojte zaboraviti da ove vajne zaključke izvodi slijepa osoba, osoba koja rijetko, vrlo rijetko izlazi van vlastitog stana.

Govorila sam, dakle, o potrebi za biti van svoje 'ježeve kućice', u kojoj bi po difoltu trebali moći kontrolirati situacije, događaje i raspoloženja, lakše, nego na tuđem terenu, koji počinje onda kad nogom prijeđete prag.

Recimo da ste samac, tad imate apsolutnu kontrolu nad svime: što i kada ćete jesti,... kakvu muziku slušati, koliko glasno (pod uvjetom da su vam susjedi puni razumijevanja),... hoćete li se odjenuti ili ćete čitav božji dan plesati goli i bosi...

Recimo da vas je dvoje, pod uvjetom da želite mir u kući ili da vam je do te druge osobe stalo, kontrolirat ćete i prepustiti kontrolu, 50:50. A onda se taj omjer dalje povećava / smanjuje s brojem članova porodice.

Meni je teško razumljivo da bi netko u vlastitoj obitelji htio kontrolirati nekog na njegovu štetu. Povjerenje nije ključno, nego se podrazumijeva.

Ipak,

ljudi su više, češće i radije vani, nego doma, kao da radije prepuštaju bitne stvari nepoznatom nekom, nego da samo uživaju ... pa i jedni u drugima.

Ovih sam dana primijetila prilično agresivnu kampanju neke od udruga koje pokušavaju pronaći svoje mjesto pod suncem (i zaraditi za život, ne mislim tu samo na novce), štiteći one kojima njihova zaštita nije potrebna, od stvari, situacija i događaja od kojih nikoga ne treba štititi.

Radi se o "opasnosti od seksualnog nasilja putem interneta".

- Možda je žrtva vaše dijete - kaže najozbiljnije glas sa spota - Možda je dijete vašeg susjeda

Možete li zamisliti, jer ja ne mogu, kako bi netko, mogao pomoći susjedovu djetetu koje je moguća žrtva seksualnog nasilja preko interneta?

Kako ga uopće prepoznati?

Svako je dijete potencijalna žrtva!

Ako je samo u sobi. Ako pretjerano bulji u kompjuter, tablet, laptop ili smartphone. Ako je radije sam nego s ... ljudima.

Dajte molim vas. Pa sigurniji je uz bilo kakvog virtualnog manijaka, nego uz gomilu podivljalih vršnjaka, ako pričamo, a pričamo, o povučenoj i plahoj i nježnoj djeci. Sigurniji i od starijih. Pogotovo od takvih.

Baš gledam, skoro je godina dana otkako sam pisala o susjedima koji dresiraju svoju djevojčicu poput psa. Sada je to trogodišnjakinja, i ako ne računate nervozni plač, ne čuje joj se glasa.

Ovog vikenda, kako su svi bili kod kuće, a radi se o obitelji od njih troje, izgleda da su je pokušavali odgajati ostavivši je samu na balkonu i zatvorivši balkonska vrata. Curica je vrištala i lupala po staklenoj stijenci. Trajalo je to, predugo. Vikala je ta-ta, ta-ta. Čuo ju je, ali se potrudio da ona shvati da ga nije briga što ga zove. Curica je vrištala te-to, te-to.

Kad sam ja bila mala, postojala je zabrana da dijete, bilo čije, uopće bude samo na balkonu. Sad, možete reći da ni to nije dobro, jer se tako uzgajaju fobije od visine. Ja ne patim od toga, hvala na pitanju. Samo govorim, je li tim ljudima palo na pamet, da malena može umjesto preko vrata, preko ograde pokušati uteć' sa balkona.

Možda je i pokušala, jer su mamica i tatica toliko vikali na curicu da sam i ja jecala od nemoći.

U glasu im je bilo toliko mržnje, iako riječi nisam mogla razabrati.

Ne mogu zamisliti što je sitno dijete moglo napraviti, kakvu štetu, kakvu sramotu, kakav nered za takvu kaznu.

Ali mi je jasno zbog čega radije želi biti van doma nego u domu. Radije sa strancima nego sa svojima.

Pred strancima su i svoji fini.

Ali,

prava opasnost vreba sa ekrana.

Treba biti na oprezu kad sretnete tihe, kućne ljude, jer nikad ti ne znaš šta je njima u glavi, možda su žrtve kibernetičkih pedofila, a možda su i sami pedofili, pogledaj kako čudno gledaju, a ovi, ovi, ovi... ovi bar viču, da svi čuju...

Nekako me strah, a ne želim vragu davati ideje, ali sve me strah da se uskoro nećemo smjeti ušuškavati ni u vlastitoj mašti i snovima.

sanjač viii

cesto to sanjam:
da
listam ogromne knjige smedjih, koznih korica, i oznacavam stranice crvenim kartoncicima koje sam izradila od omota cokolade.

knjige su naslijedjene
od
jednako anonimnih zena prije mene
(moguce je jedna od njih majstorova margarita)

ne znam sto u njima pise
niti znam sto trazim

ali

rec' ce mi se.

ja. stvarno. mislim:
da je on bog.

he IS pure goodness 'n' kindness

a ja sam njegova sibila.

do sad, do bro nam je islo
ide nam dobro
sad
ce biti bolje da se prodjemo dobrote.

kako se riješiti parazita?

Moguće da je svatko, jednom u životu naletio na nekoga tko mu čini nekakve sitne usluge, bez pitanja i bez potrebe, ali nekako uvijek ispadne da je baš ta sitnica ono što vas održava na životu i morate mu biti zahvalan do groba, or else...

Nije nužno da ste osoba s 'posebnim potrebama' (stavljam ovo među znake navoda, jer smo svi mi na svoj način posebni - otisci prstiju su dokaz da nema dva ista na planeti - i sintagma je zapravo uvreda ljudima koji sebe smatraju 'normalinima' i zdravima), možda ste štreber, ili imate kakav talent, ili ime, porijeklo ili status, koji željezna vrata otvara... rječju, mamac ste za muhe, a da toga niste svjesni.

Sami od sebe i za sebe znate, da možete otići do pekarnice i uzeti kolač koji volite, da nema potrebe da vam pridržavaju torbu ili kaput ili vrata, dapače, takva 'pomoć' je odmoć, da vam nije problem nazvati nekoga, dapače, veselilo bi vas da sami objasnite svoje stanje, ili potrebe ili da sami objavite svoje stanje ili raspoloženje, ali... ali... ali...

... za vraga, taj netko je brži! predvidio je šta namjeravate! pročitao vam je misli i znade bolje od vas vaše prave želje i potrebe!

I sve upropasti.

Nakon nekog vremena, shvatite da, iako vam leži na leđima poput teškog ranjenika (obično su ljute suze u pitanju), on nekako cvjeta. Društvo njega hvali. Svi njega vole. Svi ističu njegovu žrtvu i hrabrost i svi znaju kako bi vaš svijet bio bijedna slika ničega bez njega.

Ono što možete i želite uraditi sami, odjednom ne možete, ne znate, niste sposobni, i zapravo biste zaboravili i vlastito ime, da vam on po potrebi ne pročitava isto sa osobne karte, kad ide skupljati poene u lokalnoj zajednici. Čak i šire.

Kako se osloboditi parazita?

Kad imate problem sa crijevima, ili vaškama, ili bubama-švabama, uzmete si pesticid, zar ne?

Ako sam tolika muka, ako sam toliki problem, ako sam ja parazit, zašto ne učiniti isto?

Jednom su, u prošlome stoljeću, otvarani konc. logori za uništavanje nepotrebnih i nepoželjnih ljudi, ali niti je to trajalo dugo, niti se uspjelo iskorijeniti sve židove, cigane, pedere i bogalje. Jer stvarni život bez nas ne vrijedi.

Kad su svi isti, nisu ljudi, nego su vojska.

Da smo svi vojnici, znači stalno je rat.

Ako je stalno rat, više je smrti, nego života.

Zbog čega društvo (paralelni život, paralelni svijet), formalno i stvarno, podržava smrt?


Od čega bi i za što bi oni živjeli kad bi bili svjesni da su oni ti koji parazitiraju i parazitirajući uništavanju sve što bi običan netko opisao kao dobro i lijepo?

gospojo, krasno ste malu odgojili

- Kaze se 'doobaar daaaan' - mozete li zamisliti grimasu koja prati ove rijeci? Ja ne mogu. Ali zacijelo postoji. Neka kva.

- Bummti mummti, tebe i mater ti sta te odgajaaa ...


Svaki put kad cujem da odrasli (obicno su to stariji muskarci) prekoravaju djecu, koja ih ne postuju, sjetim se zbog cega sam mami bila zabranila da istice cinjenicu da sam u prostoru potpuno slijepa. 

Iz njenih bi ustiju to zvucalo kao isprika. Isprika sto sam ziva. I sto sam im se nasla na putu. 

Trebalo mi je nesto vremana da shvatim da ona u stvari opravdava sebe: nije do odgoja, ona daje sve od sebe, ali eto - Takva je i sta se tu moze... 

Jos je te budale pozivala kod nas doma, da se sami uvjere da smo normalna obitelj. Pa da nam dopuste da disemo isti zrak. Ja nisam htjela disati taj isti zrak. Ono sto je u pocetku bio samo senzorni problem, postala je ozbiljna bolest. Odbijanje hrane, odlazaka u setnje... vodi pomanjkanju vitaaamiiinaaa, mineeraalaa... slabljenju imuniteta.  

Bojim se da do danasnjeg dana nije razumjela. 

Ljudi uglavnom ne razumiju. Glupost je ozbiljan hendikep: i lako nade podupiratelje. 

Ono sto Ja ne razumijem: kakav je odgoj morao biti na snazi, za dodatno zagorcavati zivot umornoj i izludenoj zeni s ocito bolesnim* djetetom. Treba se imati oci za to vidjeti? I hrabrost za provesti u djelo. Sta? Ne razumijem. 

Malo je problema, pa je potrebno izmisljati nove? 

Sta li sve svijet ne radi, samo da ne bi gledao u sebe... 
NE MORATE NIKOME NISTA DOKAZIVATI. NIKADA.

_______________ 

* isti argument ide i za 'obicnu' djecu: 

samo se sjetite razlike u percepciji (ja to cinim uz pomoc algoritma: u stvarnom svijetu nemam pojam o prostoru ni proporcijama: visoko-nisko, blizu-daleko), onaj tko je na visoj poziciji ima bolji pregled (odrasla osoba u odnosu na dijete), bilo da je rijec o geometriji ili geografiji. Doslovno i figurativno. A onda ovom na visoj poziciji svakakve ideje nadolaze. 

A citav me zivot uvjeravaju da sa mnom nest nije u redu. Bokte kolko jadan moras bit da kad se napokon uspentras, ne mos uzivat u pogledu.

žena za zabavu

Posljednje vrijeme, nailazim na clanke o zenama koje su postajale svete jer su umirale mucenicki: u pozadini je uvijek muskarac za kojega se nisu htjele udati, jer su bile odgajane u krscanskom duhu.
Ako ste muskarac, znate da je udaja, eufemizam. Ako ste zena, naslucujete to.
U vrijeme moje bake, reklo bi se 'htio ju je upropastiti'.

Kad sam jednom na blogu napisala da ne zelim imati (svoju) djecu, umjesto rasprave koju sam htjela isprovocirati, dobila sam unfollowe, pracene gnjevnim poopcenim objavama u stilu kako su zene koje ne zele radati zle. Ne beskorisne, nego zle.

Radi usporedbe i radi pojasnjenja:

Prijatelji iz Novog svijeta, koji prevode stare tekstove (iz Starog svijeta), su nedavno prenijeli HipokrItovu tezu o PMS-u, u kojoj se govori da je lijek kurac i trudnoca. Zene u tom stanju postaju mahnite i sposobne za svakakve stvari. Ponekad su i trudne zene takve, ali njih je lako upokoriti. Clanak je tagiran pod 'zensko zdravlje' i 'medicina'.

Kad prevedu sv. Jeronima koji zenama savjetuje da vise od svega cuvaju svoju krjepost, tada to tagiraju pod 'mizoginija' i 'seriously fucked up stuff'.

🙈🙉🙊

Ako se slucajno pitate zasto svijet ne ide naprijed...



🙊🙉🙈

Kao tinejdzerica, druzila sam se s djevojkom koja je bila gluha i nijema. Same se nikad ne bi nasle, ali, kako rekoh uvijek se nadje sacica dobrih ljudi;

Ja nju nisam mogla vidjeti, ona mene nije mogla cuti. Da bismo mogle komunicirati trebale smo se dodirivati.

Ne znam da li shvacate koliko smo bile popularne?

Mene je stitio polozaj i ime moga djeda, ali ne toliko da mu se ne bi moglo izaci na kraj. Jedino rjesenje, kojem tada nisam znala razlog, bila je izricita zabrana odlazaka u njezinu kucu, posjecivanja i druzenja uopce.

Nju nije stitio nitko. Ta od cega bi? Cura je bila dobra!

Oko svoje petnaeste je rodila 'zdravu curicu', koju je priznao kao svoju, neki lokalni smusenjak. Oko punoljetnosti su joj, inzenjeri drustva, nasli muza, koji voli ljude i sa svima je dobar.

Nekoliko muha, a samo jedan udarac: od smusenjaka su napravili muskarca, od Marijane zenu, i to dobru, a ljudi ko ljudi sire ljubav i dobrotu da sve puca

🎉

po savovima.

🎉🎊

Dobro je sjecati se proslih zivota. I paralelnih zivota.

Biti ih svjestan.

Procitavati ispocetaka

svjezim ocima.

(Nebitno, otvorenim ili ne, ako vidite - vidite. ako ne vidite to samo znaci da je pred njima zid, ili necija ruka. Mozda vasa vlastita. A onda nema naprijed. Krenite vec jednom!)

treće oko

O Šivi

Šiva je uvijek bio poznat kao Triambaka, jer ima treće oko. Treće oko ne znači da mu se čelo rastvorilo i da je nešto izašlo odatle. To znači da se otvorila nova dimenzija percepcije. Dva oka mogu vidjeti samo ono fizičko. Kad stavite ruku ispred, ne možete vidjeti ništa drugo. Eto, toliko su ograničena. Kad se otvori treće oko, to je pogled u drugu dimenziju, to je pogled prema unutra, i život se percipira na potpuno drugačiji način, sve što je moguće percipirati, percipira se.

Treće je oko, oko vizije. Dva fizička oka su samo senzorni organi. Oni hrane um svakakvim glupostima, zato što ono što vidite nije istina. Vi vidite ovu osobu ili onu osobu i mislite da znate nešto o njoj, ali niste sposobni vidjeti Šivu u njoj. Vidite stvari onako kako je potrebno za vaš opstanak. Druga osoba ih vidi onako kako je potrebno za njen opstanak. Zbog toga kažemo da je ovo svijet maye. Maya je iluzija. Mi ne kažemo da je postojanje (existence) iluzija. Samo kažemo da je način na koji ga percipirate iluzoran.
Zato treće oko, oko dublje percepcije, mora biti otvoreno.
Treće oko znači da je vaša percepcija nadišla dualnosti života. Sposobni ste vidjeti život onakav kakav jest, a ne samo ono što je nužno za vaš opstanak.

O tami

Šiva nije svjetlo, nego tama.

Ljudska vrsta je počela hvaliti svjetlost samo zbog prirode svoje vizualne aparature. Međutim, jedina stvar koja je vječna, je tama. Svjetlo je ograničen događaj, u smislu da će svaki izvor svjetla, bila to žarulja ili sunce, u jednom trenutku izgubiti svoju sposobnost da svijetli. Svjetlo nije vječno. Uvijek je ograničenog roka trajanja: dogodi se, pa stane. Tama kao takva, daje puno više mogućnosti nego svjetlo. Ništa ne sagorijeva, stalna je, vječna je. Tama je posvuda. Jedina je koja prevladava.

Kad bih rekao "božanska tama", ljudi bi pomislili da sam štovatelj vraga ili takvo nešto. Na nekim mjestima na Zapadu, o Šivi se govori kao o kakvom demonu.
Ali, ako ovo gledate kao koncept, ne postoji inteligentniji koncept o tome kako se cijeli proces stvaranja na planeti dogodio.
Razgovarao sam o tome u znanstvenim terminima, bez korištenja riječi "Šiva", sa znanstvenicima diljem svijeta, i oni su zaprepašteni, "Zar je tomu tako? To je već poznato? Od kada?".
Mi za to znamo već tisućama godina. Skoro svaki seljak u Indiji nesvjesno zna da je to tako. Čak govori o tome, bez da zna o ikakvoj znanosti.

Isječci su iz knjige "Shiva the ultimate outlaw", (čitav prijevod je objavljen na blogu)

njena kosa još je bila živa

Dijelim spoznaju:
da idem mlađa...

(ne zato što je danas mlađak, iako ima veze s mijenama prirodnog satelita*)


ispada mi, najme, kosa jednakim intenzitetom kao i prije 20, 30 godina, ali postaje gušća. U jednakom omjeru ispadaju tamne i srebrne vlasi, što znači da tamnih ostaje više, jer srebrnih bijaše manje.

Sad, ako se pitate, o boji, formi i estetskim detaljima, reći ću da su mi od ranog djetinjstva (ako ne po rođenju), udijeljeni ti neki vještičji signali - osim srebrenkastih očiju, oduvijek imam taj svijetli pramen iznad čela, baš kako su Diznijevi animatori prikazivali zločinke u ljudskom izdanju. Do ovih sad godina, može se reći da je taj pramen postao otmjeno sijed. A toga otmjeno sijedog, ako je vjerovati tragovima s metle, rješavam se zdušno!

Znate kako već imate običaj ljude, za koje vam se čini da vas ne gledaju, reći da nemaju duše. Tisuću i jedan put mi je oliver pjevao 'o bez duše, lijepa'.

Nije vam do mene, do mjeseca je. Čini da se ravnam po zakonu prirode. Po duši svijeta. Koji ja poznam. Ne po svojoj, jer nje nema. Nije moja. Ne pripada meni. I to, ne da je dobro, sama spoznaja, oslobađa.

Ne vrti se, prijatelju, sunce oko vas.
Niti se vrti oko mene.

Ono čak ne mari vrti li se zemlja sa svime što sadrži oko njega. Iako se vrte...
__________________________________________



*https://www.paungger-poppe.com/index.php/de/aktuelles/der-mond-heute

vole me, ne vole te

Kad se držite (u svemu) malo sa strane, nije teško primijetiti, da ono što vam nedostaje je i ono što vam je najčešće na usnama.
Na primjer, ja ovdje, na ovom tematskom blogu, potenciram riječi tipa 'vidjeti, gledati, vid, očinji vid, fizičke oči...'. Imam ih, naravno, ali ne funkcioniraju kao u većine, i to me čini drugačijom u nekome smislu. U stvarnom svijetu mi ne nedostaju, niti kad sam u društvu koje je bazirano na pokazivanju prstom. Nekako sam navikla da to što mi pokazuju nema (bar za mene) nikakav značaj (ispostavi se da je trenutan pokušaj skretanja pažnje sa teme koja se zahuktava u smjeru koji najglasnija osoba iz društva ne može pratiti). Odglumim okretanje glavom, i prihvatim skretanje, poput Krezumice, u lijevo.
Dakle, pretvaram se da imam oči koje vide.
Radi višeg dobra.
Kad netko to ne bi napravio, rasprava bi se mogla razbuktati u svađu.
To je nešto, što naučite iz iskustva.

Zanimljivo je ono što slijedi, a to ovisi o kvaliteti, i o kvantiteti osoba koje čine društvo.

- Aaaa, je li 'tico, a sad vidiš, je li... - to je jedna mogućnost (češća)

- Vid' je šta glumi - ovo se mumlja, tako da ne bih mogla čuti, ipak sam lice koje se ogovara.

Da, glumim da vidim, iako ne vidim. Dakle, prijetvorna sam i podla. Zato me nitko ne voli.
Svi vole ljude koji te ravno i čisto gledaju u oči, a ova tako nekako krivi glavu, skriva poglede. Glumi i pretvara se. Koristi.

Razumijete o čemu govorim?

Većina ljudi na koje sam imala priliku nabasati u životu, govore o voljenju i o ljubavi i o tome koliko ljudi imaju u mobitelu, koje mogu istog trena nazvat za bilo kakvu glupost, i koji će im uvijek biti na usluzi.
Jednako kao što ja glumim oči koje vide. Ne tvrdim sada, da oni te ljude nemaju, ili da im neće izići u susret, nego o potrebi da se da do znanja da imaju nešto što im možda ne treba, a možda ni ne žele imati. Ovo sad tipkam prema svom nahođenju, jer ne mogu znati što je nekome u glavi. Znam što je u mojoj.

Samo jednu bitnu razliku ne umijem objasnit: Kad se nabrajaju tako ta 'imanja', u čemu je svrha do njih staviti nekog tko to isto nema?
Pa radilo se o hrpi prijatelja, ili o tepsiji baklave.

reci nešto!

Priroda nam je dala dva uha i samo jedna usta, da bismo dvostruko više slušali, nego pričali. 

Kad iziđete u društvo, ta formula ne važi.
Dok sam bila mala, naučili su me da moram biti tiho dok odrasli pričaju. Zbog toga se činilo da su priče bitne, a odrasli ljudi da ih znaju više. Mislila sam da ću, šuteći i slušajući, dok odrastem znati mnogo priča.

Međutim, kad ste dio društva, shvatite da je, ono što se zaista računa, vidjeti i biti viđen:

Tko je tamo, tko s kim stoji, kako drži ruke, kako je odjeven, kako se cereka, a ne zašto...

Odrasli ljudi doslovno samo proizvode zvukove, bez značenja. To su doslovno "t-t-t-t" i "khm-hm-mhm-aoh", koja, kad shvate da ih netko motri ili im se namjerava približiti, pretvore u riječi: "Evo, evo je, pazi, aha, je a vidite, da jučer baš..." pa poteče izmišljena priča.

Što su na višoj hijerarhijskoj ljestvici, to su priče blesavije, i zapravo se čini da su zamke za ptice: dogodilo vam se, sigurna sam da ste primijetili kako kad vam iskrsne neki problem, uskoro iskrsne i rješenje, koje nije predaleko od problema, jer mu je uzrok ista grupa ljudi.  

👸

Kad vam priroda da dva uha i jedna usta, ali ne i oči, uši ćete koristiti maksimalno, usta minimalno:

Tko je tamo, tko s kim stoji, maše li rukama, zašto se cereka...

Blesavi cerek, koji netko sa strane može shvatiti kao puko veselje, u velikim društvima meni zvuči šuplje. Kad se približite shvatite da, ako ne služi kao mamac ili kamuflaža, obično osoba koja je na višoj hijerarhijskoj ljestvici vrijeđa nekog tko je u poziciji nižoj, ovaj se smije da ne bi plak'o, a bešćutni slušatelji šire glas kako je boss duhovit i kako ga svi vole.

Miješa li zrak rukama, to je opasna radnja, skloni se od takvih.

- Priđi 'vamo, šta si se odmakla, uvijek si sama...

(U boljem sam društvu.)

Kolika mora biti bol samoće kad su ljudi spremni trpjeti ovakvo što. I još težiti k tomu. I još biti tužni ako nisu tamo.

- T-t-t-t...
- Mhm, da, da, da. Ma neeee... - Aha ha ha ha
- Jaooo, ma vidi nje. Reci nešto!

Koliko li je zvuk bezvrijedan, kad ga se ovako razbacuje?

(A da za promjenu ti ušutiš? Pa da svijet opet poprimi oblik.)

sanjač vii

I shut my eyes and the world is gone for me - he says. 

I shut, ne I close. Shut, izgovoreno kao shot. Kao shot u shot-gun. 

Ne kao prijetnju ni kao zapovijed. 

Kao nisan na licu moga andjela. 

Tako sam zaljubljen aaaargh 

This time we go sublime 

Lovers intwine divine divine 

Love is danger 

Love is pleasure 

Love's the one and only treasure 

ništa

Ovih me dana češće nego inače pronalazi misao, koju je većina vas najvjerojatnije najprije čula u Davida Ickea, da je sve 'ništa'.

Slijedi, naravno, logika kvantnog fizičara: sve je sastavljeno od atoma, atom od neutrona i protona koji se privlače i odbijaju, a sve oko i između toga je prazan prostor. Više toga je ništa nego što je nešto.

Stoga,

mi sami smo više ništa nego nešto.

Ako je tome tako, logično da se moramo nekako izmisliti da bismo mogli prihvatiti da postojimo, jer nas inače nema.

Bliži smo nevidljivom nego vidljivom, jer smo sami više nevidljivi nego što smo vidljivi.

Realno, površina koju zauzimamo, izražena u mjerama (kojim god), veća je iznutra nego izvana. Ako u nju uračunamo sve organe, sudove i ćelije. Prema vani smo je koža.

Moguće da se zbog toga toliko nastoji iščupati van sve introverte i autiste svijeta. Više znaju. Opasni su.

Na vani je lakše. (kontrolirati svijet) (bar tako se misli)

Unutra je ljepše.

Sutra je guru pournima, svakako se poklonite svojemu ništa :)

pomagala

Herman Hesse je, mislim, prvi pisao o postojanju paralelnih svjetova, u smislu odnosa u zivotima gospode i sluzincadi. 

Cinjenica jest da postoji zivot i da postoji drustveni zivot, sve ostalo je izmisljanje. Zivot je ovo sto je, a drustveni zivot je ono sto su ljudi "stvorili" da bi lakse prezivjeli, a onda je postalo samo sebi svrhom. 

Kad gledate realno, sta vam u zivotu stvarno treba: hrana, odjeca i i skloniste. Sve ostalo su asesoari. 

Ako se ne mozete prehraniti sami, cekate i/ili ovisite o dobroti drugih. Za pretpostavku je da sami imate neku vjestinu koja ce biti potrebna i/ili o kojoj ce ovisiti netko drugi. 

Citam objave na dr. mrezama, poznatih mi i nepoznatih ljudi, sve vrvi motivacijskim porukama tipa "kad te zivot slomi..." 

... zivot ne lomi nikoga. Mi sami smo zivot, zasto bismo bili sami protiv sebe? 

Ono sto ja mislim da je na stvari, jesu drustveni odnosi: 

cak vas ljudi ne razocaravaju - koliko su vas prije ocaravali, nego njihovi postupci, cinjenica da nisu ispunili ocekivanja, nisu bili to sto ste za njih zamislili da budu, a pogotovo cinjenica da su oni imali neka ocekivanja od vas. Koja se nisu obistinila. 

Kad upoznam nekog tko se hvali da zna puno ljudi, bjezim kako umijem i mogu. 

Sad cu vam ukratko reci i i zasto: 

Ljudi su, navodno, kao satori, koji trebaju biti ispravno razapeti da bi imali svoju funkciju (napuniti se sadrzajem), a za to razapinjanje, simbolicno, potrebna je podrska drustva i obitelji i i prijatelja. 

Ako svaki cavao i konopac ne stoji na svom mjestu, sator se urusava i pada. 

Sad, sator nije zivot. Sator je persona. Maska. 

Kad sretnete kakvu dobru masku, znate da ju drzi puno ljudi. 

Kad vas takva maska sretne, prvo misli kako da vas iskoristi. 

Kad shvati da joj necete, po svoj prilici, biti dobri ni za povremena oslanjanja, poslat ce vas u konc. logor, da budete da nesto korisni. 

Takve maske, obicno prepoznam po prepoznatljivom uzdisanju: 

- Jadna, uvijek je sama... nitko s njom ne moze... nitko nju ne voli... 

Dakle, cavli i konopci su sposobni davati ljubav. Samo pitam: je li uzvracena i je li bezuvjetna, sad nas ne zanima, je li to ljubav, niti sto je to ljubav. 

🃏

Kad mi je moja lijecnica, bila odbijala napisati recept za stap, sve pod krinkom "mlada si, zasto si to radis, ne kopaj si takav grob", nisam bila shvacala na sto se zapravo cilja: 

laki grafitni a cvrsti i pouzdani, protiv copora parazita, 

ako me razumijete. 

infinity meditation

Vratili smo se u "novu normalnost", "život" je procirkulirao, trajekti plove!

Kao mala, sam znala satima gledati brodove kako pristaju u luku, i isplovljavaju iz nje. Zamišljala sam, a to me je naučila baka, kako se bijela točkica polako pomiče po svijetloplavoj podlozi, klizeći glatko, nježno i tiho prema svome pristaništu.
Ni jedna ni druga, naravno, nismo mogle vidjeti sami brod, a razlog nije što bi bio predaleko, dapače. Ali pratile smo ga, od jedne luke, do druge (koja se za razliku od prve, zaista nije mogla vidjeti sa našeg balkona:) svih 45 minuta koliko je put trajao. I sjećam se da je to bilo najmirnijih i najtiših četrdesetpet minuta u danu. Najugodnijih. Poput molitve. Čisti gušt.

Puno godina poslije, otkrila sam ovo: _______________________________________
https://www.youtube.com/watch?v=pU9x9Fpo28U

👀👁👁posvuda👁👀👀

Naslutila sam, kako se to vec naslucuje, necije oci na sebi. Proreze u tkanju svijeta, kroz koje je netko busio rupe tamo gdje se ne smije. 

Stvar je u tome, sto sam, tu gdje sam, sama. Osim oblaka i nezainteresiranih ptica, pogledima se do ovo mjesta solitera ne moze. A onda mi je glas iz aplikacije potvrdio - teleskop. Ne na skrivenom mjestu: na prozoru zgradice preko puta, pa prema prozoru mog stana. 

Na stranu sad, jesam li zvijezda ili planet: sama sam, zena i to slijepa. Cak i sad ovo dok pisem, vidim da pise "lak plijen" i "idealna zrtva". 

Zasigurno mu se, ili njoj - ne osjecam zensko bice, ali niti ista ljudsko - cini kao da me moze uhvatiti rukom, nogom. Cuti kako disem. Jer ja cujem njega. Al sta se tu moze? 

Ponekad, u drustvu, kada me netko na taj nacin zlostavlja, mislim da mi je moralna i gradjanska duznost, zuriti natrag, svojim slijepim ocima. A zuriti natrag, slijepim ocima, znam da je prestrasno. 

- Oni vam se slijepih ljudi boje... Boje se urokljiva oka... 

Zatvori to oko, idiote bolesni, sklopi oci, tebi ce bit lakse. 

eye for an I

https://www.youtube.com/watch?v=WMhJgdpj1d0

Razgovor znanstvenika i mistika (dr. Chopra i Sadhguru) o drevnom znanju u modernim vremenima.

video poziv

Kada me prijatelj, koji je od rođenja gluh na jedno uho, zove s WhatsApp-a, najprije nasloni uho, gluho uho, na kamericu.

Kako znam? Ne znam: meni se izmjenjuju manje i više zagasite nijanse roze. Ali znam njega :)

I meni i njemu je zgodnije obično dopisivanje, ali on se s vremena na vrijeme voli uvjeriti da sam živa i zdrava, a ja volim njega. Toliko da se ukažem, s vremena na vrijeme.

Kad se pozdravimo, on kaže "Čujemo se", ja kažem "Vidimo se".

Ako nas tko sa strane vidi ili čuje, promumlja kako imamo čudan smisao za humor. Ljudi koji mumljaju, po mojem iskustvu, nisu duhoviti: kad se ne bih mogla smijati samoj sebi, plakala bih čitav život. Kad ne bi bilo mumljača, život bi bio lijep.

Ima i onih drugih, koji, kad vide da nešto nosiš s lakoćom, be pitanja i pardona dođu i natovare još nešto svoje.

Ne mogu, niti je na meni, nositi sav teret ovog svijeta.
Zato se držimo sa strane. Ne skrivaju nas zbog toga što nas se srame, nego zbog toga što nas štite.

Većina ni to ne razumije.

Misao današnjeg dana je bila:

Ono što je pojedincu moguće, gomili je nemoguće. 

Sutra bismo mogli testirati vrijedi li i obrnuto.

sanjač vi

tek kad sam shvatila da zivot ima ime, prezime i pin, pocela sam osjecati sram. 

to je, kazu, razlog, zasto je bog kontra registara svake vrste. 

nedovršena

dovela sam te do mjesta na kojem nitko prije nas nije bio 

(trebalo je za to imati slijepog povjerenja, ili zrnce ludosti) 

mozda ti se cini da stojimo na rubu provalije, 

ali 

ono sto ti ne smijem reci, jest da se natrag ne moze. lijevo ni desno. nikamo. nikuda. 

postoji samo tocka u prostorvremenu i mi na tocci. 

dubina i visina. 

(ne moras nista raditi)

(dapace, pozeljno je kompletno mirovanje) 

sila teze ucinit ce svoje. ili sila uzgona. 

kako god da se zvala. koje god ime da joj dali ili ju zvali, na stvari je sila veca od nas. 

zaroniti ili 

poletjeti. 

nije da izbora nema. 

i niposto, nije los. 

imamo li svi šesto čulo?

Podjela na pet ljudskih čula datira još od Aristotela, koji u svojem djelu O duši, svakome posvećuje po jedno poglavlje. Svi znamo, to su: vid, sluh, njuh, okus i dodir.
Iako je trenutno neurološko mnijenje da čula ima između 21 i 32, još uvijek se držimo Galenove podjele mozga na specifične dijelove od kojih je svaki zadužen za po jedno čulo. Tako razlikujemo unutarnja i vanjska čula: za primjer, vid i sluh su vanjska čula, koja potiču unutarnja čula, poput imaginacije ili memorije. Sposobnost razmišljanja, umišljanja i zamišljanja je ono po čemu se razlikujemo od životinja.
Definicija čula je sama po sebi problematična. Uobičajilo se reći da je osjetilo, ili čulo, kanal preko kojeg mozak prima informacije o svijetu i o sebi. Razlikuju se tri takva kanala: mehanički (sluh, dodir i propriocepcija), kemijski (okus, miris i unutarnje senzacije) i svjetlost.
Osjetilo dodira tako komprimira nekoliko tjelesnih čula, poput percepcije pritiska, hladnoće, topline i boli.
Unutarnje senzacije ili introcepcija, se odnosi na osjet gladi, žeđi, punog mjehura itd.
Propriocepcija je osjećaj vlastitog tijela u prostoru, npr. i kad su nam oči zatvorene, imamo osjet vlastite lijeve noge.   

Prevodim vam samo djeliće ne bi li vas namamila da poklikate linkove i pročitate sami.
Ono što mene uvijek iznova zaprepasti, je ljudska sposobnost da od jednostavne stvari napravi nered. I pri tom misli da sređuje stvari, stvara kakvu korist.
Medievalistica koju linkam je podijelila slike, ilustracije i citate koje je vrijedno pregledati:

U jednom se viđenju Bog obratio Katarini Sijenskoj: "Želim da nadiđeš sva osjetila, tako da bi mogla spoznati istinu." I ona je poslušala. 

____________________________________________________________

Izvori:
https://medievalmetamorphoses.wordpress.com/2017/03/26/sensing-the-extraordinary/

Imamo li zaista svi šesto čulo? Radio 4:
https://www.bbc.co.uk/programmes/b08k5zlm

sanjač v

ti si slijepa ulica. 

na jedini izlaz* 

netko je stavio naplatnu kucicu s rampom. 

ta ce avantura kostati vise od zivota. 

u retrovizoru vidim vlastito lice: 

dugu tanku pletenicu niz celo iza uha niz ledja... 

podsjetnik da je ta kosa nekad bila duga i da je nosila vjetar i vjetar da je nosio nju i da su se nosili zajedno sa svim i svima i svime, a sad da se ne podnose 

u krosnjama umiru cvrcci. 

u letu se gube leptiri. 

u zraku je ono zivodajno plavo izblijedjelo: 

nikada to nije bila ljubav. 

_________________________________________

* istim putem natrag 

ne mogu te vidjet', ne želim te čut'

- Ono kad smo ti mi bile jedanput pricale, ono ona ti je rekla da ono ono da ono znas ono -

Mozda je u pitanju kakva javna tajna, nesto sto se samo po sebi razumije, mozda kakva interna, pa je potrebno govoriti u siframa tako da vas samo bog razumije, lako moguce da je popracena grimasama i i gestama koje govore vise od rijeci, ali ono sto zbunjuje je spremnost slusatelja da se ukljuce u konverzaciju i pridonesu, jos koje " ono, ono" i " znas ono". 

Ne moram se sama iskljucivati, iskljucena jesam, drage prijateljice, hvala, hvala, hvala. 

Netko je rekao da se obicni ljudi opuste u drustvu slijepih kao da ih niti nema, nevidljivi su im. (Iako je stvar prakticno obrnuta.)

Ne vjerujem u takve tvrdnje. Po mom iskustvu, obicni su u drustvu slijepe osobe jos napetiji i nervozniji (ne znaju sta ce sa sobom, nemaju publike), rijecju - opasni su. 

Izmisljaju nacine kako da me "vrate u zivot", smisljaju smicalice, koje ja zovem zamkama za ptice; a kad im umaknem proglasili bi me glupom, da samo nisam tako jadna. 

Ne mogu ni zamisliti da je nekom njihovo drustvo nezanimljivo. 

Ne mogu od slike koja zbori tisucu rijeci, izabrati ni jednu imenicu, pridjev ili glagol, kojim bi olaksali meni da otrpim njihovu prisutnost, ili dokazali sebi da mogu biti osobe koje se "mogu sa svakim, pa cak i sa ovom". 

I stalno i uvijek i bez prestanka u krug isto isto isto... 

- Znas, ona ti ima nesto s ocima, ono eEee, ono, a mozak i oko su ti povezani, ima neko ostecenje mozga... 

Ne stvaraju nista novo, korisno ni lijepo, samo prevrcu istu pricu na uvijek isti nacin, sa uvijek istim zakljuccima, i uvijek istim nedovrsenostima: jer ako umuknes u po' slova, trazit ce te radi nastavaka... Potreban si. S tobom prica nema kraja, a bez tebe, nema price. 

Osteceni diskovi i ploce, preskacu na uvijek istom stihu. Pitam se, je li stvar takva i sa centrom za govor i izosenje impresija. Iznesene impresije, ne zovu li se ekspresijama. 

🌋

Oh suti, suti, suti, za miloga boga, usuti. 

🍃🍃🍃

'IN is the only way OUT'

agon i ja

Još i danas se moji roditelji bore za moju naklonost. Oni su u svojim osamdesetima. Ja u pedesetima. Da je sve bilo po propisanom standardu, i sama bih imala odraslu djecu, koja bi imala djecu za čiju bi se naklonost prabake i pradjedovi nadmudrivali. "Koga više voliš: mamu ili tatu? :)" 

Kroz čitav svoj život sretala sam ljude koji su mi nastojali zamijeniti biološke roditelje. Bez zezanja. Učiteljice, sestrine prijateljice, poslodavci, šefovi i šefice. Potencijalni supružnici ili ljubavnici. 

Uvijek na isti način: treširaju vam pravu mamu i pravog tatu, a onda se oni ubace kao jedino rješenje. 

Sigurna sam da po istom obrascu, taj tip ljudi radi i sa ljudima koji nisu moga tipa: koji su po Pe eSu. U biti, znam to kao činjenicu. 

Ono što je drugačije u mom slučaju - idem sad opet po onome 'na nama se bolje vidi, jer se borimo (ili ne borimo) na drugačiji način' - jest činjenica da stvari koje nam darujete nama nisu od nikakve koristi. 

Tipa: frajer ti pokazuje kako je on za razlliku od tvog oca koji je kukavica i bezveznjak, baš pravi frajer. Izgleda frajerski, ponaša se frajerski, drži cigaretu ili čašu, na frajerski način, njegova roba je bolja, kosa i brada, sve je na njemu bolje. 

Ti znaš tko će ti nakon mozga sj..ati i sve ostalo. 

Tipa: šefica ili učitejica ili sestrina prijateljica ti u onih pet minuta koliko je dnevno moraš trpjeti pokazuje kako je brižna i nježna i susretljiva za razliku od majke koju 'trpiš' dvadesetak sati na dan, koja plane i koja zna biti i umorna i neurozna. 

Ti znaš tko ti je stalno tu, a tko je tu samo dok ga se gleda. 

Tipa: "Vidi kakve ja imam cipele / hlače / novčanik / navedi bilo što, mašta mi jutros ne radi samo b-bijes, a pogledaj te tvoje šugave..." 

Ne znači mi ništa. Ti veliš da su šugave. Meni su udobne. I zgodne. 

Daju ti stvari koje ti ne trebaju, da bi ti na silu uzeli nešto što ti je životno bitno. 

Da je to ljubav, kako oni tvrde, ne bi bilo natjecanja. Da meni treba njihovo odobravanje, naklonost ili prisutnost, ne bi se toliko žestoko oni borili za moju. Stvar bi bila obratna. 

Sad se vraćam na borbu mojih roditelja. Njih njihova ljubav održava mladima. Imaju vječno dijete. Oni su vječno potrebni. Koliko je to poštena razmjena, procijenite sami. 

Veći dio života, ne živimo zajedno. Stvari, a uvijek se radi o stvarima, materijalnim stvarima, mogu nabaviti sama. Uglavnom to i radim. Ipak, njihovi pokloni, njihova pažnja, njih drži mladima i živima, i potrebnima, i to zna biti frustrirajuće. Činjenica da su ti roditelji djeca, koja tebe tretiraju kao (retardirano) dijete. 

Životne trikove, trikove za preživljavanje, naučila sam od bake, u ugodne šetnje me vodio djed. Mama i tata su postojali kao netko tko je stalno dolazio sa novim gadgetima i novim terapijama i tretmanima, koji su bili mučenja koja su me trebala popraviti, napraviti, stvoriti u nešto što nisam mogla biti, nešto po PS-u. 

Ako me razumijete... 

A rade to još i sada. 

Tako da... kad se pojavi netko tko me hoće za sebe na "normalan" način: prvo vam trešira poznati svijet, pa ubaci sebe kao idealno rješenje... o moj bože... Da je to ljubav, ne bi bilo natjecanje, da je meni potrebna vaša naklonost, ne bi se vi tako žestoko borili za moju. Da sam ja najslabija karika, otpala bih davnih dana, ne bi se ni znalo kako kada ni gdje. 

mravinjanje

Promatrajuci mrave, vise sam naucila o ljudima, no promatrajuci ljude:

Jedni ce cucati dugo, ne disuci niti izustivsi zvuka.
Drugi ce pratiti kamo idu, a onda im staviti kamen na otvor mravinjaka, ili temeljito razoriti kucu; samo da vide kako je napravljena.
Treci ce se naglas snebivati koliki veliki teret nosi tako mali mrav, te mu nasilu pomagati nosnju.

- A glupog mrava, ja mu idem pomoc, a on se izbezumljuje...

Cetvrti ce se samo cuditi. Iliti "diviti"... kolika je snaga u mrava, uz obaveznu usporedbu s onom u covjeka...

- Ni'ko od ljudi ti ne moze sam nosit tri- cet'ri puta vecu stvar od sebe.

(za tezu ne znam. koliko dizu profesionalni dizaci utega?)

Peti ce zvati prijatelje, a onda ce svima brzo dosaditi. Te ce pronaci sljedecu dosadnu stvar za gnjaviti (se).

🐜

Iz knjiga sam doznala da mravi mogu biti veliki i mali, smedji, bijeli, crni i crveni (kao i vragovi), neki da imaju crvenkaste glave, a neki zuckaste.
U osnovi izgledaju kao nekoliko nepravilnih kuglica, povezanih tankim linijama. Broj nogica varira od ilustracije do ilustracije. Od knjige do knjige. Strucnog rada, do strucnog rada.
Ne znam koja vrsta mravi zivi u ljetnoj kuhinjici, a kakva u nasem vrtu.

👣

Mravinjanje je, pak, izraz za trnce ili srhe u odredjenim dijelovima tijela.
Moze biti ugodno, ako su izazvani ugodnom emocijom ili uzrokovani poznatim i pozeljnim cinom.
Ali uglavnom se misli na neugodne trnce, ono kao kad te prodje smrt. Tisucu sitnih nozica zamarsira preko tebe, jos zive. S ne bas casnim namjerama.

Kazem, vise naucih o ljudima. Ne projiciram na mrave ljudske krivnje.

četiri čarobne riječi

U dječjem vrtiću su nas učili:
1. Izvoli,
2. Hvala,
3. Molim i
4. Oprosti.

Moja baka, koja je išla u katoličku školu je govorila onako kako su tamo naučili nju: Tri su čarobne: hvala, molim i oprosti. Izvolijevanje nije za ljude.

Bez pitanja, često bez znanja iliti nesvjesno, uzimamo dah iz božjih ustiju, mir iz božjeg srca.
Sigurna sam da je postojala neka sintagma koja se odnosila na materijalne stvari, ali sada odrasla ja, ju ne znam drugačije sročiti, sem da ne postoji nježna riječ za grabež, iako to neki ljudi čine više ili manje bezobrazno.

Budući da je uzimanje bez pitanja, znanja ili svijesti, prirođeno ljudskom rodu, potrebno je stalno ponavljati tri čarobne riječi.

Zahvalnost ili poniznost, sveti zazor, kako su govorili stari, odnosno, strah božji kako to govore ovi koji žele oponašati staro znanje. Bojim se, to je ime Mudrosti.
Krećem se pažljivo, govorim tiho i jedem polako: da nehotice ne povrijedim to što je nevidljivo.

Po ho'oponoponu, čije sam članke linkala par postova niže, treba se reći:

"Molim te oprosti, za što god da je u meni što me je dovelo u ovakvo stanje. Hvala ti, volim te."

Riječi su opet četiri. Umjesto vrtićke "Izvoli", "Volim".

Treba li bogu naša ljubav?