uzorci koji se skladno izmjenjuju

U oku koje je veće od nas, mi smo uzorci koji se izmjenjuju. Neki su vrlo lijepi i granaju se skladno i glatko, užitak ih je slušati. Gdje je pokret, tu je vibracija, gdje je vibracija ondje je zvuk. Iako je, u stvarnosti, obrnuto: sve je zvuk. 

Zvuk - vibracija - pokret - oblik - materija 

To je ono kad se kaže, da je ovaj materijalni svijet pojavnosti, zrcalna slika stvarnoga svijeta. 

Sve to jest, ali ne mora biti tako. Vrag je u detalju, a on ima običaj isprevrtati značenja. 

Kao što se sada može vidjeti za pahuljice snijega, kapljice vode, latice cvijeta, svaka je drugačija, ne postoje dvije iste, i sve su jako lijepe. Na svoj način, svaka. Ne znaš koja ti je draža. 

Ovisno o zvuku kojem su izložene, ili atmosferi, ambijentu u kojem se nalaze, i načinu na koji se odnosimo, ne nužno prema njima, ali dovoljno blizu da ih vaša namjera ili slučajna prisutnost zahvati, ovisno o tome, mijenjaju oblike, boje i brzinu pokreta. 

Kad joj kažeš "volim te", kao da procvjeta. Kad joj kažeš "ružna si i nepotrebna", zaista i poružni. 

Ali ovo će malo tko uzeti za ozbiljno, jer nitko u stvarnosti ne govori vodi ili snijegu ili drveću koliko ih vole. Uglavnom ih niti ne primjećujemo, a u boljem slučaju ih uzimamo zdravo za gotovo. Podrazumijevaju se. Podrazumijevamo da će biti na usluzi kad ih zatrebamo, odnosno, nemamo pojma što nam se događa ili što ne, zbog ili bez njih. 

Kad smo žedni, popijemo vode, ako nema vode naručimo sok, ne razmišljajući o vodi u njemu. A bez drveća i cvijeća, neko bismo vrijeme nosili na leđima bocu sa kisikom, s jednakim prezirom i mukom s kojom smo nosili torbe pune knjiga za vrijeme školovanja. 

Na jednaki način podrazumijevamo ljude. Postoje samo dok su u našoj blizini. I tad se uglavnom odlučujemo na to da ih mrzimo. 

- Glup. Tup. Neupotrebljiv. - i potrudimo se da taj to i čuje, tako da može točno znati koga treba salijetati da bi mu promijenio vrijednost. 

Teorija je svima jasna. I svatko je požurio da zauzme najbolje mjesto za sebe. I one koji će ga podržavati. Ne trebate im nužno biti familija, rod ili prijatelj. Dovoljno je da vidite u njegovoj borbi nekakav interes za sebe. Mjesto sa kojeg će vam biti najlakše zaskočiti na vodeće. 

Niti ne misleći da je vodeće mjesto ono koje je na dnu. Na najdonjijem dnu, sa kojeg se grana.  

... nastavit će se ... 

oči boje vena

Pop muzika se može uzeti kao dokaz za to, da je zvuk važniji od riječi, da je značajniji, da govori više, odnosno da, kako se običava reći za slike, pogotovo ako su pokretne, da "vrijedi više nego tisuću riječi". 

Odmah ću vam na primjeru i objasniti na što točno mislim: 

Tamo početkom milenija, ili koju godinu prije, u našim je krajevima bila popularna ljubavna pjesma posvećena jednoj Marini. Pjesma je bila toliko popularna da se sada bar svako druga oko-dvadesetogodišnjakinja zove - Marina. Vrlo lijepa, mirna melodija. Malo hrapav, taman toliko da ga nazovete toplim, muški glas. I uopće, ugođaj kao da šetate pored mistične rijeke. 

Svi smo složno pjevno ponavljali slogove, pogodivši sa sigurnošću makar samoglasnike. 

" AaaAaa Ja, ja ne mogu bez njeEee, bože-bože spaAasi je " 

" AaAaAAaAa ne mogu bez njeeee, bože-bože spasi Me " 

Slovo gore, dole, šta to ima veze?! Uzmi što ti se da i uživaj dok možeš! 

Ali uvijek se nađe onaj koji će reći da nije do uživanja, da umjetnost treba razumjeti, da život treba živjeti u svoj njegovoj dubini i širini, provjeriti sve opcije, istražiti sve mogućnosti, a umjetnost da je poticaj, pjesma da je - povod. 

Ili makar slično nešto tome. 

Intelektualci su govorili da "Je" na kraju refrena, ne bi imalo smisla, jer: 

- Zašto bi pjesnik molio boga da spasi nju, ako On ne može bez nje, i to toliko da glasno urla od boli. Logično da traži spas ili olakšanje za sebe. 

Romantici su rekli da itekako ima smisla i je i me, jer: 

- On odlazi, a ona je, zaboga mrtva bez njega, i on, koji ju toliko voli moli boga da je čuva umjesto njega, da spasi njenu dušu. Kao i njegovu vlastitu, jer zaista, on ne može bez nje, toliko da glasno urla od boli. 

Intelektualci bi, da nisu pristojno odgojeni, ustrajali upornije, jedno vrijeme tvrđe naglašavajući M na kraju refrena, ali budući da su romantici uglavnom bile cure i to vrlo nježne, došlo se do dogovora, jedanput Je, jedanput Me, nebitno koje je prvo na redu. Ionako pjesmu tvore vokali. Konsonanti su backup. Ne toliko važni. Objašnjenja i tumačenja vezana uz njih, ionako se s protekom vremena prilagođavaju. 

Ali o čemu zapravo ta lijepa pjesma pjeva? 

" Nitko nije znao sakrit' suze k'o Marina 

(kakve je oči imala?) 

Imala je oči boje vena, boje vena boje Dunava " 

Alternativno, boje neba, boje Jadrana. 

Plave ili zelene? Mutne ili sjajne? Širom otvorene i okrugle ili stisnute, poluzatvorene i uske? 

Mi koji imamo sreću vidjeti nebo svaki dan, znamo da nebo nikad nije tužno ni usamljeno. Čak ni kad je magla, čak ni kad je grmljavina, čak ni kad lije kiše iz visina iz dubina, nebo ne plače u grču i samoći. Kad jesenje pljušti, kad proljetno rosi, kad ljetno osvježava, kad zimski zasniježi, nikad, nikad nebo ne plače u grču. 

Mi koji živimo uz vodu, pa bio to izvor, jezero, more ili ocean, istu stvar, kao i  za nebo, stopostotno znamo. 

Sjećam se da sam, kad sam bila prisiljena misliti o tome, mislila, iako se nisam usuđivala reći to naglas, da je Marina bila slijepa, da je imala glaukome na oba dva oka, zelene mrene, jer da jedino to savršeno odgovara opisu spjevanoga: 

Vene su zelenkasto plave pulsirajuće linije pod tankom prozirnom kožom na tankim zapešćima nesretne djevojke. 

(Također su takve na nateklim nogama umorne žene koja bi/koja je postala samo za koju godinu naprijed.) 

Dunav, sa slika tadašnjeg vremena, jednako je tako mutan, gust i ušančen. Iako bez nagovještaja da ono što skriva ispod površine može biti nešto poput krvi, pulsirajućeg života, koji prijeti da se izlije. Nekontrolirano. Od boga. Izazvano. Od čovjeka. 

Što smo propustili? Što propuštamo? 

Nisam imala hrabrosti reći, ne zato što sam znala da nitko ne bi razumio, nego zato što sam znala da bi čitava stvar krenula u  pogrešnom smjeru. Otovrila bi samo nove rasprave tipa: 

- Da, on je tužan zbog toga što je ona bolesna i on joj ne može pomoći, pa ide u bijeli svijet da joj nađe lijeka, da ozdravi pa kad ozdravi da mogu biti zajedno sretni do kraja života. 

- Da, ona je tužna zbog toga što je bolesna i ne želi da on to zna, zato ona skriva suze od njega, ali on svejedno zna, pa odlazi u bijeli svijet .... 

- Kakav je to muškarac koji napušta ženu koju voli samo zato što je ona bolesna?!? 

- Kakva je to žena koja skriva suze da muškarac ne bi doznao da je ona bolesna?!? 

I zaključili bi, kao i tisuću puta do tad i hiljadu puta do sad, da je sama kriva, da svatko dobije ono što zaslužuje i da se ženama, iako su prijetvorne i podle, uvijek na kraju - oprosti. 

čemu služe ruke (5)

 Dragi Djede Mraz, 

ove godine pišem tebi, radije nego malom Isusu, jer je teta Nata rekla da maleni Isus ne nosi poklone, nego da se trebamo mi pokloniti njemu, da ne nosi darove, nego da je on dar. 

Možda je to istina, a možda se radi o nekoj igri riječi, jer zapravo nitko ne želi dobiti tuđe dijete na dar: Pogotovo ne oni, koje se tretira kao da su i sami djeca, ili koji zbog bilo kog razloga i na bilo koji način, žele ostati vječno dijete. 

U vezi s time i baš zbog toga, se nadam da nećeš tjerati vilenjake da prave igračke kojima namjeravaš usrećiti nekog. Svi se dobro sjećamo i znamo, - ta nije li Božić nekom svaki dan! - kolikog je vijeka takva sreća. A polako doznajemo i da su stvarni vilenjaci zapravo djeca iz zemalja trećeg svijeta, ona kojima je dopušteno sjediti uz bok sa stvarnim odraslima, dokazivati se radom i dobiti nagradu za nj. Dočim je nama dopušteno samo (za)željeti. A onda se i tu želju, prilagodi situacijama i potrebama i mogućnostima naše vječne djece.

Zato, makar tebi, ove godine neću listati želje, radije ću ti pisati o onome što ne bih željela da se ponovi i da bude: 

Ne bih željela da mi netko, itko, bilo tko, stavlja u glavu misli koje nisu moje. 

Ne želim da mi otimaju riječi iz ustiju. 

Ne želim da mi govore što sam htjela reći ili što u stvari mislim. 

Ne želim da mi broje zalogaje. 

Ne želim da se proglasi duhovitošću pokušaj da se nekome za stolom otme hrana. A pogotovo ne bih htjela da se svi glasno smiju kad taj pokušaj uspije. 

Siromašni i napušteni nisu oni koji se skupljaju okolo kazana s bakalarom, grahom, fritulama ili vinom na gradskim trgovima. Isti oni, uvijek gladni, a punih usta, crijeva i džepova. Kojima je uvijek malo svega, da moraju uzeti i ono malo nečega što stane u dječju ruku. 

Koja nije na poklon, nego za poklon. Koja ne nosi dar, nego je na dar. Možda je to ta igra na maloga boga? 

Voljela bih da mogu pojesti svoj krumpir na miru, bez rasprava o tome je li pravilno krUmpir ili krOmpir, je l mi draži restani ili pire, ili hoće li mi naškoditi ako ostane i za sutra. 

Voljela bih da mama ne plače u samoći, i da uopće nitko ne glumi veselje, oduševljenje i zajedništvo onih pet minuta kad znaju da ih se snima. Tako da se do dogodine uzmognu korigirati, u čemu sada griješe. 

I uopće, otkad mi je ta gomila stranaca odjedanput postala obitelj? Nismo li ubili stari narodni običaj "od kuće do kuće u koga je bolja sarma" ono kad smo se složili da je sve to izmišljotina klera, i vratili starog dobrog Tebe? 

Da proslijediš vrući krumpir gdje god, kako god i kome god znaš, da će ovo pismo moći pročitati s novim razumijevanjem. 

sanjač xxix

Znati nešto što drugi ne znaju, čini vas moćnima. 

Nevažno je, potpuno, što ništa od svega možda nema smisla. Smisao je najlakše izmisliti. 

Postoje na svijetu mjesta koja jedino mašta drži na okupu. Da bi mogla biti dovoljno čvrsta da bi se na njima moglo baš nogama stajati, potrebno je puno bića s istim uvjerenjem. Jedan jedini tračak sumnje, i sve propada u crnu rupu.

Ljudskoj vrsti nikako ne odgovara da nas ima više nego što ovaj krhak san može da ponese. 

Miševi, mačke, skakavci, ptice i ribe imaju čišće i sretnije misli, bez namjere da prevare. 

Okrugle krošnje ljekovitih stabala koje drhture poput djevojčica. Srebrne ljuske i pernate iglice koje šušte poput vodopada. Pjenasti oblaci i magleni vrhovi planine koje zvone svaki svoja obećanja.  

Sanjaju ljepše od ikog od nas. 

Mi im samo možemo davati ljudska imena, nadajuć se da nitko neće zamjeriti zbog oskudnosti znanja i jezika. Kao i očitu suvišnost na ovome mjestu. 

Ljudi starine su, iz poštovanja, nosili njihova imena: imena rijeka, imena izvora, drveća i cvijeća... 

Ili su priče o preobrazbama, metamorfozama i transformacijama proganjanih nimfi, vila i ljudskih djevojaka, u stabla, izvore ili u oblake, u zlatnu kišu, skliska morska stvorenja ili pernata i svilena krilata čudesa, obrisi kruga koji se zatvara nama pred očima? 

  

Ima još i sada neka Ljiljana, Ljubica, Jasmina, Margarita i lijepa Kata. 

Jelka i Borka i Lovorka i Rašeljka i Drinka, već su puno rijeđe. Biljana, Višnja i Ruška i Ruža i Ružica, Ivančica. Jagoda i Marica i Matovilka. 

Što to ima s nama?

život je sam

Ima jedan video u kojem Mohanji govori o tome kako je uvijek želio biti sam. Mislim da je to bilo u kontekstu planova za budućnost koja se ne može predvidjeti, ili o željama koje su, obično, drugačije od moguće stvarnosti: jer je očito da mu se ni plan ni želja za samoćom nisu ostvarili na način na koji je sebi zamislio. Stalno je, naime, okružen ljudima, i svi imaju neka očekivanja od bivanja s njime. 

Kad ga ponovo pronađem, zalijepit ću link.  

Ispričao je, kako je zbog toga što je to rekao u školi, kao odgovor na pitanje "Što želiš biti kad odrasteš?", bio raspoređen u odjel za specijalnu djecu. Onu s posebnim potrebama. 

Mirnu i pristojnu djecu, koja samo žele da ih se pusti na miru i s mirom, oduvijek se promatralo kao problem. Tako se čini. 

Sa divljima i agresivnima se zna kako: Nježno. Neka vide da može i drugačije. A sa onima koji su već od sebe nježni.. Ne znamo. 

Čini li se i vama da ovo sve nema previše smisla? 

Na pamet mi je pala jedna epizoda iz perioda mojeg obrazovanja (moram se češće podsjetiti da moram biti zahvalna zbog 'zdravstvenog' stanja koje mi je omogućilo puno puno prostora za samoću): 

"Život je san" - to je bio naslov pjesme, koju sam izgleda samo ja imala za naučiti. Ne pamtim ime autora, niti je li bila obvezna lektira ili nešto što mi je netko podvalio, ali radilo se o dječaku-kraljeviću o kojem je proročanstvo glasilo da će kad odraste biti okrutan tiranin, te da bi bilo za svih bolje, kada nikada ne bi vidio svjetlo dana. Budući da je bio jedinu nasljednik, nisu ga dali smaknuti, što bi bilo jednostavnije, nego su ga zatvorili u toranj u koji nitko nikada nije dolazio. Hranu bi mu gurnuli kroz mala vratašca, i to je bio sav kontakt sa vanjskim svijetom. 

A onda, kad je došao do punoljetnosti, odlučili su provjeriti, kakva mu je ćud, hoće li se proročanstvo pokazati točnim. 

Stavili su mu nekakav omamljivač u hranu, te ga, bez upozorenja, prebacili iz tamnice u kraljevski dvor, odjenuli u baršun i svilu, i stali oblijetati oko njega kao da je oduvijek sve bilo tako. 

Zbunjen i nepripremljen na ljudsko društvo, a kamoli na što drugo, kraljević je zaista pokazao da mu ćud nije posve ljudska, te su ga vratili, na isti neprimjetan način, u njegov ćumez. 

Tada je ispjevao ovakvu pjesmu: 

~~~

čudan svijet i čudan dan gdje život je jedan san 

a iskustvo moje sudi: čovjek sanja ono što je, sanja dok se ne probudi. 

I ja sanjam da sam tu, sputan u tom kutu bijednom, a snio sam da sam jednom uživao sreću svu. 

Što je život? Mahnitanje.

Što je život? Puste sanje.

Prazna sjena što nas lovi. 

O malen je dar nam dan, 

jer sav život - to je san, 

a san su i sami snovi.

~~~

Sretan imendan, luce! 

urokljive oči

Slike koje vam svaka tražilica izbaci na prvo mjesto, ako istražujete što se misli pod pojmom urokljiva oka - a većina će prije pogledati sliku pa donositi svoje zaključke negoli pročitati tekst, iako bi to bila varijanta koja uzima manje vremena i truda - slike su, za ovdašnje i ovovremene pojmove neobično odjevenih žena ili djece obaju spolova, uočljivo nesimetričnih lica.

Ovdje se pod nesimetrijom podrazumijevaju prije svega oči. Ili su jako razroke, ili su zjenice različitih boja, ili je jedno oko puno veće ili manje od drugoga, a najčešće je lijevo oko ukočeno centrirano u svojoj duplji, dok je desna zjenica poletjela duboko pod otvoreni gornji kapak. 

Radi se o crno bijelim fotografijama koje su donosili putnici iz egzotičnih krajeva, krajeva u koje ne biste sami putovali niti biste za njih znali, da vam donosioci nisu o njima pripovijedali, uz obavezne (lovačke) priče o opasnosti bivanja daleko od onoga što zovemo domom. 

- Što god da ti se desilo između tvoja četiri zida, mačji je kašalj prema onome što bi te uvrebalo izvan njih. 

Ubrzo su osjetljive i plahe duše počele prepoznavati slične oči na licima ljudi koji su im do tad bivali samo susjedima, ili rodbinom ili slučajnim prolaznicima, i jedna je stvar neizbježno vodila drugoj. 

Odjedanput vas svi slijepi ljudi gledaju "urokljivo", sa zlim namjerama i svi imaju tajne supermoći koje već možda i koriste kontra vas, samo ste vi bili naivno janje spremno za klanje. Ali srećom, više to niste. Sad znadete u kojem grmu leži zec i tko treba platiti za sve nevolje koje vas najedanput sustižu sve brže i bliže. 

U stvarnom životu to izgleda ovako: 

Kad pronađem na ulaznim vratima ili ispod otirača da mi je netko stavio grop dlaka s crnim koncem sve ulijepljeno pljuvačkom, jasno mi je da taj "crni urok", iako možda jest namijenjen meni, zapravo neće moći kontra mene. Ako vrijedi ona "Return to sender!" fraza, ja nisam nikome poslala ništa, oni jesu. 

Ili kad u poštanskom sandučiću pronađem zahrđale čavle ili čudne poruke snimljene na CD-u ili upotrebljene kondome ili letke koji reklamiraju ustanove za psihičke bolesnike, moram samo biti pažljiva da dobro operem prostor i ruke, radi opasnosti od zaraze, a mistični se dio pobrine sam za sebe. 

Tuđe mišljenje može biti moćna zaštita pogotovo onda kada nemate nikakvu drugu. Daleko od toga da ovakvo što treba poticati, baš suprotno! Ali ako živite među praznovjernima, zapravo nemate baš nekog izbora. 

Prihvatiti, prigrliti, nema drugog načina. 

Red Right Hand: divine vengeance 

čemu služe ruke (4)

Khamsa, otvoreni dlan desne ruke, Fatimina ruka ili Fatimino oko, talisman za zaštitu od zla, posebno od urokljiva oka ili pogleda, koji povezujemo s mističnim religijama davne prošlosti, i koji danas, makar mi zapadno orijentirani (ako ovakva fraza uopće ima smisla), sa strahom i čuđenjem prepoznajemo na nakitu ili suvenirima koje nose ovi sa istoka, bila je prva asocijacija na pitanje zadano u naslovu. 

Zato što se obično prikazuje s otvorenim okom u sredini tog otvorenog dlana, najočitiji je primjer povezanosti oka i ruke. Ili prevedeno na jezik osjetila, između vida i dodira: Dodirom se vidi. Ne, može se vidjeti, nego se zaista - vidi. 

Da isto vrijedi i obratno, to mi kao slijepoj osobi, ne mora nitko objašnjavati. Dakle, pogledom ili očima ako vam je tako draže, se dira. Ne, može se dotaknuti, nego se zaista - dodiruje. 

Jednako kao što rukom možete nekome nanijeti zlo, ili mu donijeti pomoć, pokazati mu put, ili donijeti olakšanje, zaštitu ili usmjeriti bilo kamo, tako možete i pogledom, bez da izustite i jednu jedinu riječ, nekoga probosti ili zavesti ili jednostavno pustiti na miru. 

Jedno i drugo, naravno, ovise, možda i više, o načinu na koji ih tumačimo, nego o namjeri s kojom ih koristimo. Kada ih koristimo kao sredstvo komunikacije. 

U svakom su drugom slučaju, jednostavno, sredstva, alat za preživljavanje. U smislu da ćete rukom ubrati jabuku sa stabla ili uzeti kolačić iz zdjele, ako vam drago, dok okom možete samo opaziti gdje se nalazi. Ili u trenutcima dokolice, rukom ćete napisati pjesmu ili mijenjati kanale na tv-u, ako vam drago, dok okom možete samo pratiti točke i linije kako se izmjenjuju. Ili u trenutcima fizičkoga rada, rukom ćete oprati osjetljivi veš ili iskopati rupu neprijatelju, ako vam se hoće, dok oči možete pri tom činu i zatvoriti da vas ne izdaju.   

Pretpostavljam da zato i jesu izumljeni izrazi da se oči mažu, i da su oči samo za plakanje, dočim je ruka uvijek ruka. Bez obzira jeste li ju ukrasili kanom, tetovažom, umjetnim noktima ili izgriženima, dodir i silina pritiska, rijetko kada lažu. A mogu li prevariti? To je, mislim, stvar mozga. Namjere i tumačenja. 

Tako je Fatimina ruka postala simbol zaštite, posebno onih najranjivijih; žena koje su trudne ili pokušavaju zatrudnjeti, i djece, te onih koji nemaju drugog zaštitnika osim boga. 

Štiti li zaista, otvoreni dlan koji ćete pokazati onome tko je jači, fizički jači, od vas, ili ga pokazujete samo zato da ga sjetite na to, da ste vi goloruka i da se nećete boriti s njime, čak ni ako vas prilike prisiljavaju na to, a da je on, u usporedbi s vama, naoružan, makar samo mišićima i mnoštvom koje je skupio iza sebe, i da računate na samilost, ako ne na poštovanje i zdrav razum. Jer božanskom se oku ne može uteći. 

Onome svevidećem oku, koje svatko od nas posjeduje, čak i oni koji ga nisu svjesni; neki to zovu Savjest - ono nešto što nam svima bliješti iznutra. 

Neki put da oslijepi ili zaslijepi, a neki drugi da osvijetli i pokaže put.  

lijepe oči, ružna usta

Sigurno da postoji već mali milijun teorija o tome zašto je pojavni svijet uređen ovako kako je uređen; od one da je sve samo iluzija, uključujući brda i doline, isključivši nebesa i morske dubine, pa sve do vječite borbe svjetova polarnosti, u kom dominiraju muško-ženski odnosi, a u kojima su premoćno dominantni upravo i uvijek - pravi muškarci. 

Ipak, meni je najsimpatičnija ona po kojoj ovim svijetom vladaju frizerke i vlasnici kafića. 

Kao, famozni 1% najbogatijih i najobrazovanijih i najpametnijih na svijetu, su samo zavjesa iza koje se kriju stvarni vladari, vlasnici i veleposjednici naših sudbina. 

Stvar je u percepciji, ponovimo još jednom. A stoput ponovljena laž, nema druge nego postati istinom. Od tog stotoga ponovljenog ne bi bilo ništa, ako bi ga vrtjela uvijek ista ličnost, stoga istoj laži treba mnogo različitih lica.

Vlasnici kafića imaju pristup, a frizerke imaju način. Iako može i obrnuto. 

Uostalom, ne odlučuje li narod o nečijoj bistrini ili ludosti, na osnovi oblika glave i sjaja u očima? 

Gospođa frizura će vam lijepo oblikovati i učvrstiti obraz, a gospodin liker podariti traženi sjaj, i/li razvezati jezik, po trenutnoj modi. 

Sitničavije detaljistička varijanta obavezno je vezana uz šminku. Znate onaj vic: Zašto žene troše više parfema i krema od muškaraca? Zato što smrde i zato što su ružne. 

Pa vam se u stvarnome životu pojavi kozmetičarka ili farmaceutkinja ili čak kakva znanstvenica koja je ovlašteni zastupnik te i te kompanije za ljepotu: 

- Svaka žena ima nešto lijepo. I to lijepo treba znat istaknut da bude još ljepše. Neka ima lijepo tijelo, neka ima lijepo lice. A zatim i samo lice može imat ili lijepe oči, ili lijepe usne... 

Ovisno o vašoj spremnosti da se pokorite tuđoj nametljivosti, ili općem trendu, kao naravno o dubini vašeg džepa, izvlačit će stalno nove adute, pokazivati nove kataloge, miješati nove palete. 

Mene slijepu su redovito napadale sa "Kako ti imaš prelijepe usne, treba to istaknut, ne se toga sramit..."

Nisu usta za sramotu. - nije pametan odgovor, ma koliko god da istinit bio. Pogotovo jer smo sad u priči u kojoj se baš za to služe. -> ogovaranja, širenja neistina ili makar nečijih tuđih istina s kojima mi neimamo ništa <- 

Sjećam se da bi moja sestra, jer ona je bila ta sveza između mene za industriju mode & ljepote nezainteresirane i trgovkinja maglom, nekad znala upadati s pitanjima tipa "A ja?" 

- Oči! Ti imaš prekrasne oči. Ne možeš imat oba. 

Pretpostavljam da je moja sestra jako lijepa, jer je jako tašta, i jer jako puno ulaže u izgled. 

A znam i da se ovo "ne možeš imat oba" odnosi i na dobrotu i zlobu, ludost i na pamet, kao i na crno i na bijelo. 

- Bolje ti je imat lijepe oči - tiho, u povjerenju bi joj objašnjavala stručno - Njoj će ti se usta s vremenom sasušit i uvuć u se, a tebi će uvijek ostat tvoje oči. 

Znate ono: Živi bili pa vidjeli & Tko preživi, pričat će? 

... O tom nevidljivom, a svemogućem sitnome postotku odabranih koji drmusaju svijetom ne mareći ni za čije sudbine, osim jedine svoje.  

čemu služe ruke (3)

Ista ruka koja može podići stvar s poda, može ju i baciti, ili ju je prije bacila. Ista ruka koja može kazniti, može i pomilovati, ili je to uobičajen tijek radnji. Istom rukom kojom ste zgrabili, možete i podijeliti plijen. Ili zadržati sve samo za sebe. 

Istom ste tom rukom nahranili nekoga, makar ste taj jedan samo vi. Istom ste rukom umili lice i počešljali kosu. Istoj ste ruci odrezali nokte, da bi izgledala pitomo. Ili da (se) ne bi ogrebala, povrijedila, slomila - nokat. Istom ste rukom svili gnijezdo, u koje ćete se vratiti iz lova i osjećati sigurno. 

Zna li ruka za točno i pogrešno, ili samo mehanički vrši radnje? 

Znadete li vi, imatelju ruku, 

da ruka sama donosi odluke, neovisno o vama, da ima svoj život, neovisan o vama, da je ona ta koja čini da se stvari događaju, a da im vi naknadno dajete značenja?

Što bi se dogodilo da kojim slučajem neimate ruke? Bi li svijet prestao postojati, kad ne bi bilo ruku da ga stvore, održavaju, ili sruše ako vide da ne valja? 

Bi li nestao, kao što nestaje svaki put kada zatvorite oči? 

moher i svila

Mama još i sad drži u novčaniku jednu fotografiju mene kao djeteta, formata za osobne dokumente, i to je slika mene koju, ili kakvu, poznaju svi njeni poznanici. 

Napravio ju je profesionalni fotograf za, naravno,  osobni dokument, ne znam sad da li pasoš ili kako se je već zvalo to što je maloljetno dijete moralo imati prilikom putovanja u inostranstvo radi zdravstvenih razloga, i ne znam zbog čega je baš tu odlučila sačuvati kao uspomenu, ali - jest. 

Pred pozadinom koja postupno odozdo prema gore prelazi iz bijele u tamno plavu, ozbiljna je, možda peto- ili šestogodišnjakinja, u svijetlo roza moheru ispod kojeg viri bijela košuljica, uskog blijedog lica na kojem se ističu okrugle okice, crne kao žeravice. Neposlušna kosa joj je, na dva mjesta zakopčana šnalicama, koje se ne vide na slici jer su iza uha, a slika je anfas, ali dobro se sjećam da je jedna crvena, a druga plava, metalna sa sjajnim premazom. Na klik-klak. One šta pucaju. Znam da sam ih sama stavljala i da sam bila jako ponosna zbog toga.

Mama je uvijek takve sitnice "za igru" ili "za ukras", kupovala u plavoj i u crvenoj. Toplo-hladno. Kao na slavinama za vodu. I uopće svemu što se bojama umjesto riječima opisuje. 

Tako sam, naime, naučila da je crvena boja, ono kad okrenem slavinu na lijevo, jer ide vruća voda, a kad okrenem slavinu na desno, plava, hladna. 

Moja desna, hladna. Moja lijeva, pec-pec. 

U stvarnosti je stvar zrcalna. A često puta ovisi o zemlji u kojoj se nalazimo, ili o proizvođaču bojlera. 

Koža ima svoje oči. Koje su sklonije prikazati istinitiju verziju. 

Puno više toga ovisi o vlastitom iskustvu, zbog čega ćete, kad-tad shvatiti da se ne smijete prepuštati slijepom vjerovanju naljepnicama. 

Jesu li te šnale pomogle da naučim razlikovati boje, ili desno i lijevo? Možda nekada nekoga i jesu, ne mogu to znati. 

Vjerojatno da svaka obitelj, ili svaka škola ima ovakve nekakve svoje vlastite trikove i metode, učeći djecu učimo sebe, kupljenim stvarima otkrivamo još kakva značenja, ili im dodajemo vrijednost. 

I na kraju vam takve sitnice postanu drage uspomene. Sjećanja koja naknadno isplivaju da bi popravila sadašnjost. Ili prošlost? 

Ali da se vratim temi: ako vam je slika u novčaniku, to obično znači da ju viđaju nepoznati ljudi. Pa bili oni i trgovci iz dućana u kojima svaki dan odlazite po sitnice. 

Ti nepoznati, naravno, nikada ne vide to što vidite vi. Oni vide roza moher i vide neposlušnu kosu. 

Oni pristojni među njima će odšutjeti, možda će, ako se ima vremena, pokazati slike svoje djece, a oni manje pristojni će komentirati misleći da su simpatični. Ili da se to očekuje. 

Tako da sad, nakon toliko godina znam da je svilena košuljica koja proviruje ispod mohera prljava, a kosa da je masna. I uopće, šta očekivat od onakve žene!? Uvijek je onakva bila, odmalena! 

- A vid' moje! - pa vam tutne sliku svoje male, od jučer, prekjučer, u sličnom takvom roza moheru sa čipkom oko vrata i loknama koje je napravila profesionalna frizerka! 

Modificirane uspomene, u oba slučaja. 

Ništa, samo kažem: 

Može se prekopirati površina, može se i uljepšavati, ali zašto, ali čemu? Što ćete imati od slike u novčaniku koja vam govori da ste jednom u životu imali potrebu svoju djevojčicu gurnuti u arenu s nečijom tuđom, prljavom i bolesnom? Da, vaša je zdrava, i da, vaša je prava, ali u ovoj igri, samo u usporedbi s drugom i drugačijom tom. 

Držite svoje stvari za sebe. Ne dajte ih nikom. Nije to sebičnost. Nego zdrava logika. Imate pravo i imate obavezu zaštititi sebe i svoje. 

čemu služe ruke (2)

Jeste li kad čuli za izraz "što očima vidi, to rukama napravi"? Što taj pokriva? 

Na koga se odnosi, ili na kakvoga? Jesmo li svi sposobni na takvu vrstu oponašanja? I, oponašanja, koga ili čega?

Moguće je da se u početku mislilo na onu, da čovjek ne može napraviti nešto što već nije bilo u božanskom planu, što mu nije prirođeno. Može se napraviti samo ono što se može napraviti. Što već postoji, što je već izmišljeno. 

Ako vidite zid, vaša ruka može dodati još koju ciglu. Ako vidite rupu, možete iskopati još jednu. Ako vidite cvijet, možete nacrtati jednog. Ako vidite oblak, možete otpuhivati dim iz pluća. Ako netko nosi lijepi šešir, i vi možete kupit isti. 

Ili načiniti sličan, od sličnog materijala. Jer dva ista ne postoje. 

Čak ni ako zgrabite i strgnete nekom šešir s glave pa nataknete na svoju, neće biti isti. 

Kao što ne postoje dva ista oka koja bi vidjela istu stvar na isti način, jer nisu ona ta koja donose zaključke, niti su ta koja kopiraju stvari do materijalizacije. 

Pa kako onda, i zašto, ljudi misle da ništa nema od onog tko ne vidi (dobro)? I kakva je zapravo veza ruke i oka? 

Jesu li ljudi, koji su vješti s rukama, u isto vrijeme i oštrovidni, i na kakvu se oštrovidnost misli? Pogotovo ako znamo da oni, koji se smatraju oštrovidnima, koji se troše na promatranja, osmatranja, zavirivanja i špijuniranja, ne stvaraju ništa ugodno ni lijepo.

Kad me (takvi) pitaju, što ja mogu s rukama, kako se to sa rukama gleda i šta se i koliko uopće rukama može vidjeti, kažem: 

- Što god mi tko doda. 

obiteljsko naslijeđe

Kad se radi o kroničnim bolestima, prvo što vas pitaju jest, 'je li tko u obitelji boluje ili je bolovao.. od istoga'. Nasljedno, stečeno, genetsko ili usput pokupljeno čemu bi glavni krivci bili neuredan način života i prehrane. 

Bolesti oka su, nedavno mi je potvrđeno, povezane sa stanjem našeg želuca. Ako slabo vidite, potrebno je očistiti crijeva. A vrlo često se događa da je način na koji "čistite" oči, kriv za bolove u trbuhu. Tako na primjer, kapi koje stavljate direktno u oko, mogu imati u sebi tvar koja neće dobro djelovati za neki od drugih organa, a želudac je taj, samo da ponovimo, gdje se stvari razgrađuju i koji stvari raspoređuje, bez obzira unosili ih mi na usta s hranom, ili kako drugačije. 

Vrlo pojednostavljeno, fermentirana ili stara hrana i alkohol su loši, svježa hrana i čista voda su dobri. 

Vrlo pojednostavljeno, nedostatak odmora i prekomjerno partijanje su loši, 8+8+8, odnosno, 8 sati sna, 8 rada, 8 zabave i opuštanja, su dobri. Ovdje je samo trebalo napomenuti onu o pravilnom rasporedu, sa blagim odstupanjima ovisno o godišnjem dobu, i dobi osobe kojoj se preporuča ili očitava bukvica. 

Ako ste sve navedeno dobro porješavali, onda je vjerojatni krivac za vaše loše zdravstveno stanje neki od davno pokojnih predaka, ili pak okruženje u kojem živite. 

Prvo primjer okruženja: 

Poznanica koja je u svojim tridesetima izgubila vid, o kojoj ovdje bude spomena, ima rođakinju koja je također u svojim tridesetima počela gubiti vid. Kako se dogodilo da je prva legalno i medicinski (gotovo potpuno) slijepa (izračunali su joj više od 80%), dok se druga još dobro drži i funkcionira bez problema? 

Prva je našla smisao i vlastitu vrijednost u tome da obilazi bolnice, u kojima će se sva pažnja posvećivati jedino njoj, iako preko vrlo sitnog dijela njenog tijela. Druga je odlučila svoju vlastitu pažnju više fokusirati na sve ono što bi s gubitkom vida mogla "izgubiti". 

Prva je prošla i prolazi sve preglede i eksperimente kojim bi zadržala postojeće stanje ili vratila eventualno izgubljeni očinji vid, mjereći ga isključivo prema, od drugih ljudi (bili to vrhunski stručnjaci u spomenutom području ili slučajni prolaznici s kojima izmjenjuje mišljenja i dojmove), zadanim parametrima. Dok je druga odlučila usporiti, odmoriti, opustiti se malo i dopustiti drugima da vode svoje živote, sama ulazeći u njih samo kad je neophodna, ili ako je baš zovu. 

Sad malo o precima: 

Moj je pokojni ujak, visoko slabovidna osoba, bio stručnjak u svom području. Stručan je bio zato što se bavio svojim poslom, a ne okolnim stvarima, ma koliko god da su bile povezane s njegovim radnim mjestom, ili privatnim odnosima. Budući da je živio u vrijeme kad se još cijenio rad ruku, njegova mu je struka osigurala lijep život s pratećim društvenim statusom. Dakle, bez obzira što se radilo o vrlo povučenoj osobi, koja je sama rijetko mogla biti viđana u viđenim društvenim krugovima! 

Budući da su obiteljske veze čvršće po ženskoj liniji kad je u pitanju genetsko naslijeđe, a labavije po pitanju društvenoga: za primjer uzimam samo prezimena koje su žene (bile?) prisiljene mijenjati s udajom, to je činjenica da je on imao isti problem(?) s vidom koji imam i ja, prošla nezapaženo. 

Rođakinja po muškoj liniji, koja je i nakon udaje zadržala isto prezime, ima se i danas običaj pohvaliti da joj je akademik taj i taj krvni rod. I jako lijepo parazitira samo na toj koincidenciji. Ujaku, naravno, nikad nije ni padalo na pamet da za ikog od nas od ikoga koga je poznavao naplaćuje usluge, ali uvijek ima ljudi kojima nije problem, posluživši se tuđim imenom, to nešto što im je trenutni hir, jednostavno - uzeti. 

- Vidiš, ona je isti on, ali on isto voli više mene. Vidiš kako je meni učinija, a njoj ne, ne. I to ti isto puno govori o tome kakvi je ko. 

Očna bolest, ili problem s vidom, nazovite vi to kako god vam je drago, ispada glavni krivac i nepoželjan faktor. Ono što vas je stvorilo, društvo je pretvorilo u: 

- Zamisli ti, i takav bolestan i jadan pa je napravio to i to, a zamisli samo šta bi bilo da je kojim slučajem bio zdrav i prav! 

(Bio bi isti ko i vi. Bijedan parazit, koji samo gleda u koga će što uzet pa se hvalit kako je pametan, snalažljiv, mudar, lijep i dobar. Da, dobar, eto čak je i tom jadniku pomogao da ga društvo napokon prepozna.) 

čemu služe ruke?

Kad je Sadhguru rekao da je ljudsko tijelo najbolji gadget na ovom planetu, većina nas je odmahnula rukom, misleći da će uslijediti priča o bio-robotima ili vanzemaljskim uplitanjima ili genetskim manipulacijama. 

Mišljenja sam da sve te priče i jesu potekle od pogrešno shvaćene prve premise. Uglavnom smo svi više skloni nadodavanju na prazno, nego popunjavanju ispražnjenoga u nama. 

Običnim jezikom, obični radije zakompliciraju obične stvari, nego da ih videći takvima kakve jesu, priznaju dragocjenima. 

Kad nas je zamolio da barem pogledamo svoje ruke i zapitamo se čemu one služe, većina je entuzijastično krenula u hokus-pokusna čarobiranja, valjda očekujući da će iz prstiju ili otvorenih dlanova poletjeti munje. Nakon čega ide neizbježno razočaranje, jer... to su samo prsti i to su samo ruke.  

Ono što vam mogu potvrditi, iz pozicije slijepe osobe, i ne kažem to samo zato da utješim; te munje zaista postoje i stvarno letaju uokolo i stvaraju čuda, samo treba imati oko koje bi uočilo. 

Ovo je pozivnica, sa moje strane, da se uključite svi u akciju izrade i slanja otiska dlana, ili dlanova, za podršku #Save Soil - pokretu. Više o tome, kako, gdje i zašto, na savesoil.org/handprints  

Dajmo ruku jedni drugima, dok se to još može. 

Vidimo se.

#SaveSoilSecureFuture 

zlocesti zidovi

Što se dešava između vaša četiri zida ne bi se trebalo ticati nikoga osim vas i onih s kime te zidove dijelite. 

Sve su sretne obitelji sretne na isti način. Nesreća, ili nesretnost je ono po čemu se razlikuju jedne od drugih. 

Rekla bih da su i sreća i nesreća individualne. I da su veliki pisci, i izumitelji skraćenih verzija onog što zovemo univerzalnim istinama, samo davali sebi na važnosti. 

Ali dok na druge ljude i na same događaje, mnogi od nas ne mogu (uspješno) utjecati, uvijek možemo utjecati na to kako jedne i druge doživljavamo. I to je ono što naše živote čini manje ili više sretnima. 

Jednom mi se dogodilo, kad sam bila već u odrasloj dobi, da mi je neka žena, također odrasla, na ovakav način opisivala što sve propuštam: 

- Pazi, pazi, sad prolazimo blizu jednoga zida, sivoga, ružnoga, fuj-fuj. Sad će skoro počet grmlje koje strši preko. Ljudi zasadili sebi da imaju, baš ih briga za nas prolaznike. Sad smo blizu parkiranog auta, jednog bijelog, prljavog, fuj-fuj, treba napisat "operi me", davno nisu... 

Nasmijala sam se naglas uz komentar da se osjećam sretnom i blaženom zbog činjenice što ne vidim famozni "svijet oko nas"! 

Ona uopće nije bila svjesna da nije rekla ili da nema reći ništa lijepo, ili na lijep način. Uglavnom, nije to više ponovila. Makar ne sa mnom. 

Znam da postoje ljudi koji bi krenuli u rasprave tipa, tretiraš me kao infantila, reci mi samo bitno, a opise i tumačenja sačuvaj za djecu. 

Kao djetetu događalo mi se to češće. Svima nama jest. 

Kad zviznete nožnim palcem, zakačite laktom, ramenom ili koljenom, pa kad odrastao netko vidi krastu, ranu ili modricu, da kaže: 

- Zločesti zid / pod / ormar... - pa otvorenim dlanom udari po njemu - Na, na, neka tebe malo boli. 

Jer oni ne vraćaju udarce. Njih ne boli. Ili nam makar ne daju to do znanja. 

Eto to nam se dogodilo. 

Trebate plakati, vikati, boriti se, jer "život je borba", treba vratiti istom mjerom, inače bol neće prestajati. 

Kad vam pričam ovo sve, ne pričam vam zato da biste pomislili kako se i u finim kućama događaju strašne stvari i kako su fini ljudi, fini samo prema vani, pa likovali "na, na!". Pričam vam o tome da biste vidjeli kako je u stvari taj obrazac toliko duboko urezan da ga se ne mogu otarasiti čak ni oni koji osim toga da ga se otarase nemaju drugog posla. 

Ne pomiču se zidovi stvarno. Ormari nemaju funkcionalne nogice, zato se sada rade & kupuju oni bez nogara. 

Podovi i stropovi ne mijenjaju mjesta kako im je ćeif. 

A niti najmlađa niti najslabija od vas, gubi svijest, razum i sposobnost rasuđivanja zato što ju je opsjeo zao duh iz nepoznate dimenzije. Pa joj nanosi bol, ostavlja krvave ožiljke i velikim debelim kažiprstom "ššššt!" brani govoriti o svemu što vidi i čuje.

mnogookost (19)

Skulptura, kiparstvo, plastika, uopće grana umjetnosti koju se češće povezuje sa smrću, pa bila ta na grobljima, u muzejima ili izlozima trgovina, navodno je najprimjerenija slijepima i slabovidnima. 

Znate već, dvodimenzionalnu sliku ili fotografiju možete dodirivati, ali dodirom nećete bogznašto i vidjeti, dočim ono što ima tri ili više dimenzija, i govori puno više. 

Sad, kako se i zašto dogodilo da kipove anđela i bogate reljefe okolo slova i brojeva koji bi imali reći tko ispod kog kamena od kada počiva, radije ostavljamo vani, izložene elementima, dok nas ista vrsta obavijesti u zatvorenim prostorima živcira jer, em zauzima prostor, em zahtijeva brigu, njegu i čišćenje, zaista ne znam. Znam samo da je osobama poput mene, dodirivanje istih, strogo zabranjeno. 

Još za grobna mjesta i postoji neki smisao i razlog, u vidu respekta prema vječnim počivalištima i slično, ali muzej, izložbeni prostor ili privatni posjed... zašto? 

- Gle onaj tamo kip, vidi ovu figuricu! 

Jer su ukras ugodan za oko? 

Jer bi prostor, pa ako je prazan, bio prestrašan za vidjeti? 

Možda bi se u njem naselili duhovi. A možda bi netko osvijestio da u prostoru koji i izgleda praznim, zaista postoji još nešto. Osim nas. 

Sasvim nalik nama. 

šta gledaš ti, više?!

Budući da živimo u svijetu u kojem je vid dominantno osjetilo, i budući da je to taj svijet koji je sada suočen sa izumiranjem - uspjeli smo uništiti sve što nije odgovaralo pojmu ljepote, dobrote i koristi, prema sudu velike većine - usuđujem se izvući zaključak da je ovo što zovemo "očinjim vidom", najslabija karika ljudske vrste. 

Možda bi se trebalo češće ponavljati da "Izgled vara!", da bi nas prevarila i definicija varanja. 

Ispričat ću vam situaciju s kojom se najčešće srećem: 

Obične ljude, po svemu sudeći, oči izluđuju još više nego - sise. 

Društvo vam je reklo da nije pristojno buljiti u ženske grudi, ili da je pristojno, kada se razgovarate s nekim, da tog nekoga gledate u oči. Ne lice, nego baš oči. 

U očima navodno počiva duša. Ne u grudima.

Iz očiju se može pročitati, šta tko misli i kako se osjeća. Ne iz lupanja srca.

Obični ljudi smatraju da su oni privilegirani jer imaju tu sposobnost: predviđanja tuđih kretnji, riječi, izljeva emocija, na osnovi izgleda i oblika očnih kapaka i onoga što ih ispunjava. 

Pustite sad svoje sretne pogotke, i sjetite se koliko ste puta sami bili pogrešno procijenjeni. Te na koje se načine, pod svaku cijenu nastojalo dokazati da taj drugi netko zna bolje od vas samih, sviđa li vam se netko ili nešto, ili ne. Što vam treba, a što ne. Boli li vas, ili se pretvarate da biste izmamili malo nježnosti i pažnje. 

Sad priznajte da sam ja u pravu. Hvala. 

E sad. Kad se gledate očima u oči sa slijepom ili slabovidnom osobom, sve ako to i znate: dakle, mentalno znate da ta osoba ne vidi vas, ili da vas makar ne vidi onako kako se vi trudite predstaviti, inzistirati na tome da vi vidite nju točno, a ona vas pogrešno, je u najblažu ruku - glupo. 

Ja bih se recimo zabavljala mišlju o toj drugoj i drugačijoj verziji i dimenziji sebe u drugačijim očima. Možda bi mi palo na pamet da postoji druga verzija mene u svakom drugom paru očiju u koje upadnem. Ako sam svjesna da je slijepa ili slabovidna osoba svjesna moje prisutnosti, zanimalo bi me kakvom me ona vidi, iako to možda ne bih pitala na glas. 

Ali to sam samo ja. 

Obični uopće ne misle o sebi u tuđemu oku. To bi bilo sebično od njih. Oni, bez iznimke, misle o meni koja njih ne mogu doživjeti tako kako oni sami doživljavaju sebe. 

Te zaključe da sam ja ta koja je - nedostatna. Žaljenja vrijedna. I koju treba popravljati. 

Kad sam bila mlađa, prijatelji moje sestre su me koristili da bi uvježbavali svoje izglede i poglede. Sjećam se glavnog od njih, koji je određivao što je oku ugodno, a oni su se trudili što duže zadržati taj izraz lica. 

Vježbanje svjesnog varanja. 

Dosada već znadete da nije ugodno gledati u oči slijepe osobe: imate ili čudno ukočeni pogled, ili očne jabučice koje se kreću nekontrolirano u svim smjerovima. Rječju, teško je uhvatiti taj pogled da bi se pročitalo nešto iz njega. Tko je najduže izdržao moj kontakt očima, bivao je proglašen nepobjedivim. 

Ja po tome znam, da kad me netko netremice gleda, da me sasvim sigurno ne sluša. U paru s tim netremičnim super ugodnim pobjedničkim očima, ide um koji u sebi ponavalja: Jadna ona kako ima ružne oči, a vidi kako su moje lijeeeeepe. 

To je ta tajna. Tako ih je naučio.  Ja čula, na svoje uši. Onda im se oči napune suzama, jer su oni i dobra srca, koje ima samilosti za svako živo biće pa čak i beskorisno, kojemu su oni, jer su tako pametni, otkrili svrhu i dali priliku da je i ostvare. 

- Čudni su putevi gospodnji. Stvorio je i lijepe i ružne, i dobre i zle. Evo vidi ovu siroticu, ništa ne zna, ništa ne razumi, glupo pa živi. 

Oni joj dopuštaju, pazi. 

Isti oni koji su odredili da će oni bit dobri lijepi i pametni, a ona zla ružna i glupa. Pa se čude što se svijet raspada. Pa prebace krivnju na te ružne i zle i svakakve. Dok pate od strahova koji beziznimno sadrže oči koje ih prate kud god da krenu gdje god da se djenu. 

- Tamo se ti! Jesi me čula? Šta buljiš u mene više?! 

di gledaš ti, više?

Još i više od izgleda očiju, samoga pogleda i pokretljivosti očnih jabučica, obične izluđuje činjenica što ne mogu predvidjeti što ćete reći, uraditi, kojim se putem djenuti. 

- Govori ona nešto, ali ne znaš di gleda! 

- E alo, alo, ti - pa mašu rukom ili objema rukama pred vašim licem, kao da tjeraju muhe - Di gledaš ti? 

Uzalud ti trud, mislimo i oni i ja. Vama su uzaludne riječi kojima tumačite svoj položaj, njima uzaludno svo to mahanje. 

Još lakše se to uoči u zajedničkim vožnjama:

Na stranu sad s time kakav je tko vozač, ja to ne mogu znati. 

Ali, pretpostavljam da osoba nervozna, svadljiva i glasna. koja bi vikala na prolaznike, pješake i bicikliste, nema baš puno za pokazati. 

(Iako je lako moguće da misli da je to znak veselja i garancija dobroga provoda. A možda bi na taj način htjela uključiti i mene u scene koje njoj miču pred očima. Iako je ovo manje vjerojatno, jer se inače, u prirodnijim okruženjima, rijetko kada potrudi oko toga da mi opiše što vidi.)

Pogotovo kad se pokaže da je osobito ljuta na invalide i starije bez pratnje. Da se boji djece i tinejdžera. Pa uspori vožnju, govoreći da treba bit pažljiv jer nikad ne znaš može li se bacit baš pod naš auto.

- Vidi, evo i di će on sad?

- Eto i sad ja moram znat kud će on... 

- Kako ja to mogu znat? 

- A može li on znat di ćeš ti? 

- Ja pa ja pa ja, pa ja znam! 

- A zna li on? 

- U pravu si. Jadnik. 

I nikad im ne pada na pamet da su isto tako i sami jadni. 

Što se može naučiti ovdje?

Kad idem sama vani, trebam se držati svoje crte što ravnije. 

Ako se netko izdere na mene, znam da je prestrašen još više od mene. Toliko prestrašen da može postat agresivan. A pošto sam ja "ranjiva skupina", velika je vjerojatnost da ću izvuć deblji kraj u svakom mogućem pogledu. 

Taj "netko" može biti netko moj najrođeniji. Kao i potpuni neznanac. Koji je sasvim sigurno najrođeniji nekom kome bi nedostajao zbog nečega. Te ne uzimam za zlo. 

Bez vidljive reakcije, sa što manje mimike lica, potrudim se da samo prođem. 

Najčešći broj puta, to samo prolaženje je ono što više od sisa i više od pogleda i izgleda, izluđuje obične ljude. 

 - Prođite, prođite samo vi, gospođo, slobodno, mi za vas ne postojimo, mi smo nevidljivi. Ajde ajde doćeš i ti bogu na račun. 

Bolja opcija. 

Ne možete reć da se nije odmaklo od kontrola, racija, čeka i mlaćenja po drumovima. 

Mi imamo ono nešto što njima nedostaje i vidi nam se po očima da im nećemo to dat!

preobrazbe (7)

Mislim da vam još nisam pričala kako sam postala manekenka. Sama sam za tu priču doznala tek nedavno, iako me, čini se, prati čitav život. Počinje s nalazom liječnika koji je, da bi osigurao mojoj mami bolovanje na račun bolesnog djeteta, djetetu nakrcao razne dijagnoze. Između ostaloga je napisao da je dijete "astenično". 

Mama, koja bi ionako patila od postporođajne depresije, i bez da joj je pedijatrica rekla:

- Pa ženo, pobogu, zar ne vidite da su vam djetetu oči srebrene?! Jeste li vi mater, šta ste vi!?  - (baš ove riječi se ponavljaju u svim pričama)

je otišla po drugo mišljenje, pa po treće, pa četvrto, pa joj je netko od tih slučajno dobronamjernih, htijući je utješiti, rekao da su sve najpoznatije i najljepše i najbogatije manekenke - astenične, da imaju dugačke ruke i noge i male glave, i neka bude sretna što će curica imati makar tu prednost kad odraste.

I stvarno, mama i sve njene prijateljice su se trudile da bi curica izgledala lijepo. Jedino curici nije bilo drago što je koriste kao živu lutku. 

Znamo kako društva tretiraju žive lutke. Što im rade. I kako završe. 

To znam i vidim sada odrasla ja, kad sam bila mala, jedino sam htjela da me puste na miru. 

- Vidi kako je stala sad 

- Vidi kako gleda 

- Auu pogledaaa 

- Vidi kako drži glavu 

- Stani sad, ovaaaakooo, vidi, ooovakoo 

Vi ne znate što hoće te žene od vas, ali vam je jasno da ne znaju ni one, pa se sklonite na jedino mjesto na koje ne mogu za vama - u vlastitu glavu. 

Na sreću, u glavi tako maloj kako je dobri doktor napisao, nije bilo mjesta za fantaziranja o slavi i bogatstvu, na račun izgleda. 

Tuđe priče, naravno, ne možete zaustaviti, a što se događa u tuđim glavama ne može biti vaš problem, sve dok vas ne počme direktno ugrožavati. 

Može li, pitam, biti zla u tome da ljudi misle da ste tašta na izgled, umišljena i "bez duše lijepa"? 

Pogotovo ako ne dijelite isti estetski ukus?

Pogotovo ako ste od rođenja slijepa i fizički izgled, vaš ili bilo čiji, vam baš nije najbitnija stvar?

Vi gledate kako ćete se živa i neoštećena dovući s jednog mjesta na drugo, a oni govore da se prešetavate. 

Moram priznat da jest pomalo smiješno. Ali više to govori o njihovu stanju uma, nego o mom. 

To je ono kad Sadhguru traži da ponavljate: Nisam tijelo, nisam um. 

Nisam ovo tijelo, nisam ovaj um. 

Nisam to što mi netko kaže da sam, ili to što pokušava napraviti od mene, uvjeravajući mene jednu, preko svih ostalih. 

Iako i to mogu biti: imam izbora. Ako se prilike slože i ako se osjećam dobro u toj tuđoj koži, zašto ne isprobati i to? Ili ako se drugačije ne može, ako vas prilike i ljudi prisile; sve dok znam svoju poziciju, mogu planirati bijeg, dok igram tuđu igru na najbolji mogući način. Svoj.

moj štap i ja (4)

Čudna me sjećanja pronalaze, kako idem starija, u vezi štapa moje bake Kate. Već sam vam pričala o tome, kako nju nitko nije doživljavao kao slijepu osobu. I kako je, koliko ja pamtim, uživala poštovanje zajednice. Onoliko, koliko žena u ovim krajevima može uživati: puštali su je na miru, za razliku od svih drugih, od kojih se zahtijevalo i očekivalo, i ovo i ono. 

Mislim da je to imalo neke veze s njenim štapom. 

Sjećam se i drugih žena njenih godina iz susjedstva: nisu se družile kao što se druže danšnje žene, ali neka tiha povezanost je postojala među njima. Znalo se, i bez puno riječi, što koja može, zna i ima. I dijelilo se, bez zahtijevanja i očekivanja protuusluge. I primalo se bez sumnji i straha od mogućeg dugovanja nečega nekom.

Netko bi mogao reći da su to bila davna stara dobra vremena. Da su ljudi nekad bili otvoreniji jedni prema drugima i da je društvo u cjelini funkcioniralo pravednije i bolje. 

Nekako mislim da to nema veze s istinom. Ljudi su ljudi, uvijek i sada. 

U prošlosti je bilo jednako zlih i jednako dobrih kao i sada. U prošlosti su se vrtjeli isti filmovi kao i sada. 

Stvar je mislim u tome, kako ih tko rješava, kako tko izlazi na kraj sa uvijek istim počecima. 

Kraj bakinog štapa nije imao gumeni vrh, kao što ga imaju današnji štapovi za podupiranje, zato mislim da je bio "bijeli", iako tata nema pojma kad ga se pita, zašto je baka stalno uza se držala štap, jesu li je boljele noge ili je bila slijepa. On samo odmahne glavom: Ne, nije. 

Drugi kraj, drška ili ručka štapa je bila savijena, okrugla, ne kao ove moderne, anatomske, medicinske i orto(-pedske?), nadograđene na ravni dio. 

Sad kad gledam majstore kung fua, taichia... stvarne majstore, a ne ove sportsko-dvoransko-natjecateljske, vidim da se koriste istim takvim štapovima. Ta ručka, zapravo je kuka, još jedna ruka, i vašoj ruci, ruci koja ga drži, nije mjesto na ručci, nego ispod nje. 

Sjećam se točno, kad bi mi baka dala njezin štap, da se uvijek kao ljutila što ga držim krivo: 

- Labavo, labavo, tako će ti ispast, pa ništa nećeš napravit. 

Gospođa koja nam danas "pomaže" služiti se bijelim štapom, zapravo nas uči bespomoćnosti. 

Znate one tehnike i taktike: cik-cak ili kližuća? Kao, štap je duži od ruke, a ruke vide samo ako stvarno dodiruju. Pa eto, tap-tap... da metalni ili keramički vrh ne zvecne o tlo kojim se kanite prošetati, ne biste sebi mogli prokrčiti put. 

Poštovanje se mora zaslužiti. A bespomoćnost lakše otvara vrata?  Još lakše ih i zatvori. 

Ne znam, valjda je potrebno i jedno i drugo. Za preživljavanje? Pretpostavljam da svatko zna svoju.

 

novčić jedan djetetu je _

Ne treba meni vaša pomoć ni vaš novac, nego mi treba da napravite svoj dio posla. 

Osobe zaposlene u velikim ustanovama, pa bilo to sveučilište, bolnica, banka, policija, gradska uprava ili gradska knjižnica, one koje se specijalno educira kako pristupiti i postupati sa specijalnim osobama (u daljnjem tekstu #pwd), u pravilu, najlošijima se pokažu u stvarnoj praksi i na stvarnom terenu.  

Budu toliko preplašeno sigurne u svoju superiornost da su opasne po život. 

Nikad vam ne opišu što vas točno tamo čeka niti što se može očekivati, a nerijetko vas namjerno ignoriraju. 

Sumnjičave su, ne traže potvrde ni uvjerenja, znaju da to nije pristojno (ili su im rekli da nemaju oni ovlaštenja legitimirati civile?), ali osjeti se onaj prezir i ono žaljenje tipa "ne znaš ti šta ti on/a može" i "glumi i koristi, pretvara se i prenemaže", pogotovo onda kad se vi trudite da izgledate vedro, veselo i zdravo. 

Da, istina je, rekao bi drugar iz udruženja, Mi se stvarno pretvaramo, ali se pretvaramo da je sve u redu, i da nam ne treba to čime ste nas unaprijed odlučili ucjenjivati. 

To je ono kad se priča o oduzimanju ljudskog dostojanstva. Ponekad je teško zamisliti kako je ljudsko biće sposobno spustiti se nisko. 

- Ne b' joj ja da jist! Pa nek vidi ko o kome ovisi. 

Većina #pwd-ja boluje i umire zbog pothranjenosti i dehidracije, a ne od nekih misterioznih bolesti. Oni sami sebi ne mogu pomoći, pogotovo ako žive u zajednicama. Uvijek se nađe netko tko shvati da je glavni onaj koji ima ključ od špajze. 

Ulizivanje ili gladovanje. To je odabir. 

Sad vidite zašto se #pwd ne ulizuje. Ne znam za druge, ali meni je svejedno, u sljedećem ću krugu dobit bolje uvjete, jer u ovom nemam bogznašto izgubiti. Bully ne može bit Bog. 

Poklonite se svakome, ali tražite društvo onih koji su bolji od vas, ne lošiji. 

A lošiji je svaki onaj koji će radije pustit da mu propadne hrana, nego da podijeli sa onima kojima je oduzeo. 

Kad se razbolite, on je, naravno, žrtva, on trči leta moli prosi i nosi doktorima i ove i one vele, sve sve za vaše dobro i za vaše zdravlje. A vi, vidi kakvi ste! 

Prilagođava prostore, buši tunele, instalira liftove i uspinjače, izmišlja nova pisma i jezike, sve da biste mogli razumjeti koja je točno vaša pozicija i tko je točno u ovoj realnosti glavni.

Ne mogu još dobro procijeniti, jesu li svi oni dobri ljudi koji se hvataju za novčanike kad neki od ovlaštenih dobročinitelja organizira kakvu humanitarnu akciju, njihovim vlastitim jezikom, poslušne ovce (Ajme šta će ljudi reć! Da ti ne bi ko šta reka'!), ili stvarno zaslijepljeni. Ali što je u tuđim glavama nikako ne može biti moja stvar. 

Sve dok nekog direktno ne ugrožava.  

A ovdje se radi golema šteta. Nepopravljiva. 

Djetetu vaš cijenjeni novac ne znači ništa. Puno, naravno, znači onima koji će na djetetu eksperimentirati i s djetetom vrijeme provoditi, iako je i u tom slučaju dijete, prije, alibi, nego posao. Ali djetetu bi bilo puno lakše da ga jednostavno radije pustite da umire prirodno.

ja sam ljubomoran bog

Moja prijateljica blogerica, je prije nego što je postala blogericom, željela postati piscem. Nije bilo bitno što pisca čini pisanje, ona je to povezivala s diplomom filozofskog. Stekavši diplomu postala je profesoricom materinjeg, ali nikad nije napisala ništa. Što znači da, iako jest bilo pokušaja, nije bilo vremena za snove.  

Jednom je rekla, i ja sam to čula iako nisam trebala čuti, da želi napisati roman o meni. Smatrala je zanimljivim uvući se u moju glavu, i izvući na površinu, na vidjelo, što god da u njoj nađe, koliko god da to bilo strašno. 

Inače se ljudi, koji sebe smatraju pametnima, pronicljivima i otvorenima za sve, usude reći da su osobe s fizičkim nedostatkom ili senzornom specifičnošću depresivne, pasivno-agresivne, podozrive i podle, ako pokažu da nisu "potrebite tuđeg milosrđa" i ako radije svoje živote odrađuju same. Ako su pak stvarno plačljive, nervozne, zahtjevne i teške, koriste ih za treniranje dobrote pred očevidcima. 

- Ona, ona, ona ti to nema pa je ljubomorna na svakoga 'ko ima to što ona nema. Možeš zamislit kako je to konstantno bit okružen ljudima koji su ti živi podsjetnik na to koliko si jadan. 

- Ali draga ako nešto nemaš, i ne znaš da nemaš, ne može ti nedostajat. Ona je takva od rođenja. Ona ne zna šta nema. 

- Nisi, nisi, nisi u pravu. Ona je konstantno okružena ljudima koji žive život punim plućima. Koji putuju, posjećuju izložbe, idu na koncerte, na utakmice. A poznato je da kad je jedno osjetilo oštećeno da se nadomješta drugim, sad zamisli sve to čut, a ne moć ništa od svega toga doživjet. 

Puno je ljudi, zaista, koji imaju i obje ruke i noge, i oba dva oka i uha koja rade u redu, i kosu i kožu i nokte i svoje novce i vrijeme da ga potroše kako hoće, pa ne misle da je vikend putovanje ili dva sata glasne muzike neki naročit način zabave. 

Ali dobro. 

Svakom svoje. Raznolikost veseli. I zaista nas ima svakakvih. 

A vi se, kad čujete pisca - koji nema vremena pisati, ali redovito poslika pa objavi stvari koje kupuje i mjesta koja posjećuje, pa čeka lajkove i komentare prijatelja i pratitelja koji imaju oči da vide - kako ničime izazvan prolijeva po vama svoju dobrotu, sjetite zašto ste "ko bog", sve čujete i sve znate i ne morate ništa. 

XD

kišni čovjek

Ne znam zašto obični ljudi pod pojmom kvalitetne zabave podrazumijevaju odlaske u kina i kazališta. 

Možda zato što dijele vrijeme na radno i slobodno. Radno je ispunjeno obavezama koje se moraju obaviti, or else..., a slobodno je neobavezno? Ili se radno odnosi na ono koje vam je drugi zadao, or else..., dok slobodno sami birate za se? 

Pa onda u tom "slobodnome" izbor varira između: 

- onog u kojem ćete dopustiti drugima da vas ispunjavaju (vas i vaše vrijeme), 

- onog u kojem ćete vi biti taj koji druge ispunjava (želje, potrebe whatever) 

Kad je izbor tako siromašan, logično je da ćete birati manje opasnu opciju: dopustit ćete drugima da vas ispunjavaju, na daljinu. 

Ruku na srce, doživljaj koju kupujete, nerjetko je bolji i stvarniji kad nema straha od fizičkog kontakta, u kojem uvijek netko nastrada. Toliko smo svi "spretni"! 

Ergo, kino je bolje od diskoteke, a kazalište ipak uključuje stvarne ljude. 

A nakon odgledanoga, slijedi oponašanje viđenoga. 

Meni uvijek bude smiješno, kad drugovi teoretičari spominju manipuliranje slikama i subliminalne poruke čak i sa tv reklama! 

Stvar je tako očito banalna, da se nekad prepolovim od smijeha. 

Eto, tako sam ja postala "kišni čovjek", po liku iz popularnog filma sa Tom Cruise-om i Dustin Hoffman-om. 

Misteriozni i genijalni idiot. 

U svakodnevnom životu, svi su se jako trudili da mi u lice kažu da sam glupa i nesposobna - oni razgovaraju o liku iz filma, bože moj!, to ti je karakteristično samo muškiiimaaa - a očima i ušima vrebali na svaki trzaj, uzdah ili riječ, ne bi li se slučajno kako okoristili. 

Stvar je u percepciji, ne u znanju ili brzini. (To što nekome izgleda kao Super Moć.)

Iako su, u Mojoj Percepciji, obični ljudi nevjerojatno spori. Da, ja ne mogu brzo trčati, ali i oni to mogu samo u usporedbi sa mnom. (Na Olimpijskima bi također bili u kategoriji para-)

digni pogled!

Prije neki dan, u emisiji o svemiru Hrvatskog radija, netko je rekao da je dobro ponekad podignut pogled prema nebu, odmorit mozak, i makar se na kratko odmaknut od svakodnevnih problema. 

Vrijedi li isto, i ako je nekome promatranje neba posao, ili ako zivi na nebu? 

Ako ste astronom, astrolog, astronaut ili - meteorolog? 

Sto ako ste ptica? Ili oblak? Ovaj tren jeste, sljedeci - puf! promijenili ste oblik, iscezli u magli, pali skupa s kisom, nema vas vise.. 

Sve zene u mojoj familiji su dresirane tako da drze glave visoko: 

- Ne daj im gusta! 

To je ono, kad vas po rodenju obiljeze kao manje vrijedne. Po ocima vam znaju da nema od vas nista. 

Ja nisam trazila lagan zivot. Niti sam mogla izabrati bolji. Nije li to pravi blagoslov! 

Nezgoda sa nama "slaboga vida", je u tome sto ovi "ostrovidni" ne znaju gdje/koga/u sto sad gledate. 

Vama oci vazda prema nebu zagledane, a nebo siroko. Oni bi da se razgovarate s njima u njihovim okvirima, da raspredate price u detalje (koje samo oni vide): 

- Vrag je u detalju. 

- Neka tamo i ostane. 

Pa kad shvate da ne pratite njih, da ne vidite sto i oni, da se necete tako brzo niti lako spustit na to tlo, proglase vas oholima. 

A vama ni na kraj pameti da smo jedni drugima ogledala. 

Nos vam para nebo! 

Ne znas je li nebo, je li more. Vode je i tamo i ovdje. Izlijeva se i odozdo i odozgo. Kap po kap, slap. 

A mi, zrno pijeska. Ili zrnce soli. 

noć i dan

Ispostavilo se da je noćna mora, koju ću vam ispričati, bilo davno potisnuto sjećanje na igru koje svi sjećamo još iz male škole: 

Sva djeca stoje što mirnije mogu na nogama i slušaju kad će učiteljica dati znak za pokret. Učiteljičino "noć" znači da se treba čučnit, a "dan" da treba ostati miran na mjestu. Tko zabrza ili zabrlja, ispada iz igre, a pobjednik je onaj koji je - zadnji. 

Još jedan dokaz da se ljudi, ok djeca, mogu zabavljati i kada gube.

Kako nisam bila redovita na nastavi, školski drugovi su mi pravila te nove super kul igre objasnili ovako: 

- Ti stojiš, stojiš, stojiš, najedanput ona "dan!", a mi svi doli! jedino Robi stoji. Miran. 

- A pravilno je, kad ona "dan!", mi ovako, a kad ona "noć!" onda mi ovako. 

Nisam shvatila ništa, nit sam mogla razumjeti što govore, jer su se riječi miješale sa grlenim smijehom. Bilo mi je jasno da su se neki zabavljali dobro, a da su neki drugi, na sav glas, ispadali budalama. 

- Ma pusti, glupa je. 

- Nije glupa, nesmješ to govorit. Ona to ne može doživjet. 

Noćna se mora sastojala u sljedećem: 

Robi mi pokušava nešto reći, ali ja ga ne mogu čuti jer se čopor neidentificiranih bića, životinjica, muha, glista... sjatio oko čokoladnog sirupa koji mama izlijeva po mojim stvarima za školu. 

 I potisnuto sjećanje je napokon isplivalo:

Iz nekog je razloga majci bilo bitno da se "družim sa veselom djecom" - iako bi mi Robi bio primjerenije društvo -  pa je te vesele pozivala u kuću, podmićivala ih igračkama i slatkišima, jer vjerojatno inače ne bi niti došli.

Nikad, nikad s Robijem nisam promijenila niti riječ, a kamoli bilježnicu ili vrijeme. Mama je naše mirne naravi, nazivala depresivnim stanjem. Njoj je sve to strašno išlo na živce.

Trebalo me je pošto-poto razveselit! 

Dok je ona sama, vjerojatno, plakala sa strane. 

(tko ima uši, neka sluša. jer tko ima oči, ne vidi.) 

(ne znam što je sada s tim dječakom, niti je li živ, ili me pokušava kontaktirat sa onoga svijeta, nema načina da doznam išta o njemu)

mnogookost (18)

 

Zamka je u tome što svi misle, jer su svi tako rekli, da je prolaz (do Istine) uzak, i da se treba čuvati širokih prostranstava. 

Kvaka je u tome što se ne možete držati dugo za nju, jer joj je svrha drugačija. Kad jednom otvorite vrata, trebate ju pustiti, treba samo proći. Naprijed ili natrag. Smjer nije toliko bitan. Bitno je da se krećete. Uprotivnom, uzimate mjesto čuvaru i stražaru, a to možda neće proći bez posljedica. 

A ono što vam se govori i na što se pokazuje stalno, ali niti ima ušiju da čuju ni očiju da vide: Ti zidovi, i ta vrata, i ti prozori, i puškarnice kroz koje se nadate udahnuti, a da ne izdahnete, sami ste sebi sagradili, nitko drugi osim vas. Zazidavši i što se ne smije, sad mislite da vam se sam bog dragi smije. 

Vidi li? Čuje li? Zbog čega ne pomogne!? 

Pa zaključite da je on slijep i da je on gluh. A vaše su oči te što vide dobro, i vaš je um taj što tumači točno. 

samoozlijeđivnje i samoukrašavanje

Jednom mi je kolegica htjela skrenuti pažnju na jednoga učenika koji je navodno imao jako ružan lišaj na licu. Slatku krastu ili takvo nešto. 

 - On je sav tako čudan. Ništa ne objašnjava. Samo šuti. 

Pretpostavljam da se doma dugo bila spremala kako će mi to objavit i objasnit, jer ja, znate već, ne mogu to doživjet. 

A ja joj, naravno, nisam htjela kvarit doživljaj podsjećajući je da su "ta djeca meni doslovno sva ista", i da nečiji fizički izgled sigurno neće utjecat na dojam, ni dojam na ocjene. 

Uglavnom, dječaku se često pojavljivala ta krasta na licu, uvijek na istom mjestu. Pa sam pitala, sumnja li na obiteljsko nasilje ili na vršnjačko. Ostala je pri lišaju, uz mogućnost samoozlijeđivanja.

 

Sa samoukrašavanjima je slična shema: ovisno već iz kojih i kakvih sredina i prilika učenici (na školskoj sam temi, ali može biti primjenljiva na strance općenito) dolaze. 

Čopor ti govori da si ružna/na, i da smrdiš, sve dok ne postaneš dio teama, klana ili ekipe, koja zna nekoga tko ima baš to nešto što tebi treba. Bilo da prodaje parfeme, kozmetiku ili robu i sportsku opremu s dodacima prehrani. 

Postoje samo dva tipa, među došljacima, oni koji su spremni odmah bez pogovora uskočiti i dopustiti drugima da im "pripomognu", i oni koji će stvarno povjerovati da nešto s njima nije u redu, i početi raditi na sebi na svoj način. 

A onda se nađe i kolegica, koja vam mora skrenuti pažnju da nešto s tom nekom curom nije u redu, da nije sva svoja u glavi, da su svi takvi i takvi, jedina da ona nešto umišlja sebi, o sebi, i "odskače na negativan način". 

- Treba to lomit, lomit dok se ne izravna.

Netko se čudi, zašto ljudi ne vjeruju institucijama. 

A nekom je čudno što u institucijama ne rade ljudi koji su vidoviti na različitim područjima. Tako da mogu skoč!, prije negoli vi kažete hop! 

A ako li pak odskočite kako im ne paše, budite spremni i pripravni na razapinjanja. 

 

Ništa, samo kažem, eto, tako se stvaraju bogalji: Pogrešna procjena. Ili isti metar, a svi različiti.  

Svatko mjeri onime što sam zna. Po onom što ima. 

A rulja ne voli individualce. I boji se boja.

preobrazbe (6)

Moguće da vam još nisam pričala kako sam se zbog f43 pretvorila u paranoika koji se liječi na psihijatriji.

Najprije, što je f43. F43 je šifra bolovanja koja je prvi korak prema optužbi za mobbing. Čita se kao "poremecaj prilagodbe", bez navođenja čije prilagodbe niti na što. 

Ovako je to bilo u stvarnom životu: 

Nakon što sam novu ravnateljicu, a staru kolegicu, i službeno upoznala sa svojim "zdravstvenim stanjem", što mi je dužnost kao zaposleniku priopćiti njoj kao poslodavcu, da ni jedna ni druga ne bismo trpjele nepotrebnu štetu, ja na fizičkom i materijalnom planu, a ona pri organizaciji posla i podjeli zaduženja, i nakon što je ona izrazila najdublje poštovanje, razumijevanje pomiješano sa milošću koje je prepuna prema svima potrebitima, na terenu se dogodilo jedino to da sam počela dobivati baš one poslove i ona zaduženja koja, zbog objektivnog razloga, ne mogu napraviti. 

Kako se to ponavljalo sve češće i sve javnije, da bi što više ljudi moglo vidjet, koliko mi ona izlazi u susret, a koliko sam ja nesposobna. + bezobrazna + lijena & nezainteresirana ... 

to je jedini izlaz bio u liječničkoj ispričnici, i češćim nego je ikom potrebno, bolovanjima s prije rečenom šifrom. 

Vi, kad imate f43 u biti zdrava i prava, morate stat doma i eventualno, ako vas pitaju "šta vam je višeeee!?", reć da imate problem na poslu. 

Morate bit u dobre s doktoricom, jer se takve šifre ne daju lako i ne daju svakom. 

A onda vas pozovu na kontrolu bolovanja. Vas. I doktoricu. 

I iako je svima jasno u čemu je stvar, ona, onako ispred vas, na glas, kaže: 

- Eto, mala se malo boji. Bilo mi je žao, pa eto. 

Onda vam kontrolorica kaže: 

- Morate priznat svoj strah i borit se protiv njega. Mi vam nećemo moć zauvijek ovako izlazit u susret. 

Onda doktorica: 

- E, e. Govorim ja to njoj staaaalno. Baš su svi rekli isto.. 

- Ko? Kad? O kome? 

- Svi, svi, svi.

- Eto vidite - obraća se kontrolorici - Uvjek vako. Rekla sam ja njoj, ma koga je ćerce brige za vas, pomozite sebi, neće vam niko drugi ko vi sami sebi. 

- Kad to? Kome? 

- Eto, ništa ne zna. - punim glasom, kontrolorici, a onda meni, umiljato:

- Ne misli, draga, niko o tebi. Niko ne vodi konte. Svak briga svoju brigu... 

Jel vidite i vi u čemu je stvar? I gdje je, i na kojem mjestu, problem mogao bit riješen. 

Te na koji se način stvaraju nova radna mjesta u zdravstvenoj branši. 

Asistenta potrebujemo (m/ž)!!  

(A da niti ne spominjem sve one dobrice koje rade moj posao dok ja plandujem, i potiho brontulaju "šta više ne krepa!".)

liste čekanja

Slušajući o patnjama koje prolaze moderni pacijenti - osiguranici & korisnici javnozdravstvenih usluga - mogu samo zahvaliti bogu što sam sam starinskoga kova.

U moje je vrijeme, naime, još bilo radnika u zdravstvu koji su tu " neugodnost sustava" tumačili na starinski način: 

- Tijelo se samo oporavi od svake boli ili "bolesti" za maximalno 2 tjedna, ako mu damo šansu. Svaka intervencija izvana, ne da bi bila nepotrebna, nego bi mogla biti i štetna. Zato liječnici (uglavnom ljekarnici) daju lijek (uglavnom placebo) i kažu " kontrola za 7 dana". 

Ako se pak radi o nečemu što bi moglo zahtijevati kakav operativni zahvat, iako se obično radi o nekomu, tko misli da mu takav operativni zahvat treba, stavimo ga na Listu Čekanja! Za maximalno mjesec dana se predomisli. Lista mu da vremena da se prodomišlja i skuplja informacije o nuspojavama, komplikacijama i neugodnim terapijama, koliko god hoće. 

In summa, liste čekanja postoje da vas zaštite od vas samih, kao i od bliskog susreta s ludim znanstvenikom. 

Pa vi požurujte sustav koliko god vam to drago.

Ako želite patiti, izvolite samo.

Pacijent dolazi od latinske patior, 3. u značenju "patiti". 

I "strpljivo čekati", također. Ovo dodajem samo u slučaju da ste od onih koji više vjeruju drugima nego sebi kad su u pitanju njihove intimne stvari, stanja i pojave.

naša plaža

Jedna je uvala bila zaštićeno pomorsko dobro, a onda su se sjetili da se baš u njoj treba napraviti kamp, odmaralište, hostel ili nešto za nešto. Tko će organizirati prosvjed za zaštitu prirode? 

Naće se neka luda baba, bez brige. 

Samo recite da je to za autističnu djecu. Problem riješen. 

Zar ste budala pa da ćete dovest bagere bez da ste prije ishodili dozvolu? Radili ste sve tiho, diskretno, samozatajno i bonafide. U Svetome pismu piše, ne hvalisaj se milodarima, nego daj izdašno siroti, i bog će naći način da ti vrati. 

Ili tako nekako. 

Svemu se nađe svrha. 

Svakome se nađe svrha. 

Djeca ne znaju kako ih se koristi, ali osjećaju da nešto nije u redu. Moguće da ni neka od majaka ne zna da ju se koristi, ali mogućije je da je na neki način ucijenjena. 

Zaglupljena. Pričama o slavi, hrabrosti i neustrašivosti. Lavice! Kako se samo bore za svoju djecu. Treba to isticati, samo pozitivno. To se traži! 

Kad mame prestanu biti fotogenične, kad se priča izliže, kad i sve druge, koje nemaju tu privilegiju da se naslikavaju po časopisima i intervjuiraju na brzinu s nogu, sjete da su i one mogle tako... što onda?

 Imat ćemo vojsku neobičnih, umjesto vojske visokih plavookih i plavokosih ari... oh sry

Možete li, molim, ponoviti za mnom: 

- Ako se čini pogrešnim, onda to najvjerojatnije i jest. 

Occamova oštrica: ako izgleda kao patka, ako se gega kao patka, ako se glasa kao patka, onda to najvjerojatnije jest - ??

Ako možete, okrenite se i bježite. Ako ne možete, otrpite onoliko koliko se da. Bog, ako je pravi, neće dozvoliti da trpite preko toga.

nutra - van

Mlada je mama skuhala kašicu, sve prirodno iz eko uzgoja, kontrolirano i po provjerenoj proceduri, i uzbuđeno utrpala punu žlicu u ustašca svojeg mladunčeta. 

Dijete je zaplakalo, i njoj je bilo neugodno, da netko ne bi, čuvši krikove, pomislio da ga zlostavlja. 

Brzo je pozatvarala prozore i vratila se svojim naporima da nahrani čedo. 

Nije joj bilo jasno u čemu je stvar: majka marija i sve njene prijateljice su pričale kako se njihova djeca u tome "guše" od gušta. Kako je to prekrasno nešto, a ne samo zdravo. 

Sve je napravila kako je čula i vidjela od njih. Ponovila točno sve korake. Što nije u redu s njenim djetetom?? 

Svekrva, jetrva, šta joj ta žena već dođe, je utrčala u kuhinju i vidjevši da je dijete crveno od plača, viknula: 

- Pa jesi li pustila da se o'ladi? Ne direktno sa vatre! Izgorit će joj pluća! 

Mlada je mama gorko zaplakala: kako joj je to mogla reć? zar ne vidi koliko se trudila? kako je sve očistila, pripremila, servirala, u one nove zdjelice specijalne za bebe??? 

Nije joj ništa rekla, naravno, progutala je uvrede, neće se ona spuštat na te razine, ali doće maca na vratanca, kad tad će se to njoj vratit. 

Mladi je tata, vrativši se s posla, primijetio da je mamica tužna i žalosna, i ona mu je sve rekla, i kako se ona trudila i kako se svekrva OPET istresla na nju, i kako to sve teže podnosi. 

- Ljubomorna je jer vidi kako si ti dobra i zgodna i kako te ja puno puno volim. Pusti ludu nek govori! 

To su vam ti komplicirani obiteljski odnosi. Mutatis mutandis. Isti u svakoj velikoj zajednici.  

Meni je ova priča pomogla da shvatim, zbog čega je osjetilu vida dana toliko veća prednost pred ostalima. 

Nitko zapravo ne gleda svojim očima, gleda tuđima. 

Naravna stvar da očima ne možete vidjeti toplinu ili hladnoću, to gledate kožom. Rukama, licem, jezikom. Ima naravno nečega i u iskustvu, i u sjećanju, točnom oponašanju viđenoga. Ali koža je daleko glavnije osjetilo od oka. 

Malena je uvijek bila boležljiva, dijagnosticirana joj je astma dok je bila u povojima, ali nikad nije morala koristiti pumpicu, i uvijek je imala slatke kraste po usnama i obraščićima. 

Tako je pisalo u kartonu, i tako se svima pripovijedalo. 

Ja ne znam kako izgledaju slatke kraste, a kako gorke, ali prije mislim da se radilo o opekotinama. 

Druga kćerkica nije imala dišnih ni kožnih problema, iako je naslijedila i sobu, koja je ispala glavni krivac zbog vlage (bilo je preinaka i preuređivanja i izoliranja i štemanja i gletanja), i robu i roditelje. 

O njoj se brinula patronažna, jer se mama teško oporavljala od šokova koje je doživjela u rodilištu. 

 

~~~

Poremećaj u prehrani je najčešća i najteža boljka našeg vremena, bilo da se radi o pretrpavanju hranom, ili odbijanju iste, ali nekako slutim da je razlog ovakav kako vam opisujem. 

Važnije je oponašati druge, nego slušati vlastito tijelo. 

Kad ovo kažem naglas, žene me obično zaskoče onom o pasenju očiju, štogod da to bilo.

- Uf, kad bi slušala tijelo ne bi prestajala žderati. Koliko su oči gladne. Nemaš ti pojma. 

Da, nasreću. 

Usput, jeste li ikada vidjeli kako slijepa osoba jede? To je zato što ju nikad niste ponudili. 

- Ajde draga, uzmi, nemoj se sramit... 

Da, ali šta? gdje? čime? 

Je li čvrsto ili proljevasto? 

Razumijete? 

:D 

Druga stvar koja se da primijetiti jest da ljudi razumiju da doživljaj i iskustvo svijeta, s pripadajućim reakcijama, dolazi iznutra. Ali kao da nisu sigurni što to točno znači, ni kako izgleda: kao ovdje sa slatkim krastama, ili uopće s alergijskim reakcijama na hranu ili pelud ili štogod. 

Tijelo se brani, izbacuje, pocrveni, nateče ili se ospe točkicama. Uzrok - nepoznat. 

"Ajmeee šta ti je to modro na nadklakticamaaaa" pa peri deri, a ako se ne da oprat, "Ajmeee biće ti je nešto naškodiloooo. Možeš li se sjetit šta si jela?" 

Oh neee, nije moguće da sam te ja malo jače za ruku uhvatila.

 

p.s. 

Curica iz ove priče je sada studnetica sestrinstva, želi raditi na dječjem odjelu, da bi mogla pomagati djeci poput sebe, i iz svima nerazumljivih razloga, ne podnosi majku. Majka se tješi da je mala ljubomorna na nju (jer vidi kako je ona uvijek lijepa i sređena i kako je svi paze i vole). Selo kaže da mala vidi kako joj majka pati pa ne želi ponavljat njene greške. 

Mala ne misli ništa, ponekad je grize savjest jer je prirodno da su djeca privrženija majkama nego strancima pa ne zna što to s njom nije u redu, ali osjećaj naoko bezrazložnog straha, od te nježne žene, je prisutan i jak.

use it or lose it!

"Ljudsko je tijelo najsofisticiraniji mehanizam na ovom planetu." 

U takvom smo vremenu kada je moderno govoriti o ljudima kao da se radi o stroju. Bio-mašina. Terminator. 

Razvili smo sebi mišićnu masu i svakoj kvržici znamo latinski naziv, inače čemu? Da, čemu inače služe svi bi- tri- kvadricepsi, ako ne za pokazivanje. 

Slično je i sa okom: već su i muškarci počeli čupati obrve i dodavati sjenila na kapke da bi izgledali pitomije i ugodnije tuđem oku. 

A ako osjetite nelagodno peckanje, e! zato postoje kapi. 

Postoje, međutim, i vježbe za oči, pisala sam već dosta o tome. Vježbe kojima možete poboljšati vid, a poboljšavajući vid, možete poboljšati i način na koji gledate na život. 

Život, ne svijet. 

Zvuči kao čarolija. Možda to i jest. 

Ovako je bilo sa mnom. 

Nakon operacije desnog oka, zatvarali su mi lijevo, da bi potakli desno da više radi. Nakon operacije lijevog oka, zatvarali su desno, da bi sada lijevo protrenirali. 

Kad bi se bunila, uposlili bi nekoga od odraslih da ponovo i ponovo i opet i opet zalijepi zavoj i zakači naočale uzicom oko glave. Ljepljive trake na ustima i nosu bile bi milost! jer bi patnja trajala kraće. 

Tri minute bez kisika, samo rijetki mogu preživjeti. 

Realno gledano, imate friški ožiljak na ovom, a povoj na boljem oku. Na jedno ne vidite ništa, a na drugo vam ne daju da gledate.

Kome bi to palo na pamet tako? 

A još uvijek se, kako imam čuti, na isti način "liječi" slabovidnost.

hoće li ljudi ikad vidjeti ...

... kolika moć leži u Ničemu 

 

 

preobrazbe (5)

Na zadnjem obiteljskom okupljanju, moja je velika sestra osjetila potrebu pričati svima kakvo sam nestašno dijete uvijek bila. Ona je uvijek bila pri ruci i od pomoći, a ja sam uvijek bila tvrdoglava i neposlušna, trebalo mi je sto puta ponovit jednu stvar da bi napokon i odradila to što se tražilo, tako da su se svi bojali da ih ne osramotim pred drugim ljudima. Morali su svašta izvodit i izmišljat: Ona mi je čak odlazila na roditeljske pravdat izostanke, jer je mami i tati više bilo neugodno, koliko sam neopravdanih skupila bila. A sjeća se dobro i da sam je znala namlatit ko magaricu. Tako jako sam je tukla šakicama u bubrege da je još sve i sada boli kad se sjeti svega...

Kad se dugo ne viđate s nekime, možete sebi priuštiti taj luksuz da prilagođavate uspomene.  

Ne znam je li velika sramota to što ja na nju, nemam nikakvih uspomena. Ružnih, niti lijepih. 

Moja prisutnost u roditeljskoj kući i, uopće, sudjelovanje u onome što bi netko mogao nazvati zajedništvom, privrženošću i zaštitom obitelji, realno je bila minimalna. Kad nisam bila po bolnicama, bila sam na terapijama. Kad nije bilo terapija, bila sam s bakom i djedom. 

Dva potpuno različita svijeta. 

U jednom sam, čini se, bila i fizički prisutna, u drugome u kojem nisam, izgleda da sam bila još prisutnija.

Obitelj je samo mali dio veće društvene zajednice. U kojoj svatko ima svoje mjesto. U kojoj je svakome dana uloga koju treba odigrati. 

Moje postojanje, tumačenje ili značaj, moglo se gledati kao "onaj trn", znak, znamen, osveta i kazna oholima, moćnima i bogatima. 

- Imaju oni, ali šta će im svo blago kad nemaš zdravlja. 

- Bolje je siromašnom a zdravom, nego bogatom a bolesnom. 

- Sve bog vidi i sve bog zna. Svakome po zaslugama. 

I 50+ godina poslije, moja bi velika sestra radije rješivi problem, umjesto izmišljenog. 

Realno, sljepoća nije bolest. Samo se trebate moći prilagoditi, i prihvatiti

da niste taj koji je bogomdan da zna i može sve bolje samo zato što ima par godina više. 

Pa možda i u onome realno slabijem od vas, moći steći saveznika. 

Amare est velle. 

Ljubav je volja. 

Volja, koja slijedi ono što govori srce, umjesto da sluša što govore ljudi. Volja da se boji boga više, nego ljudi. Volja da ispriča svoju priču. Svoju. S povjerenjem da će sve što se desi nakon toga, biti preobražajno. 

božje pismo i vražji pečat

Ako ste se odlučili da u životu nećete ovisiti ni o kome, ili ako je netko odlučio umjesto vas, da u životu nećete imati podršku okoline, tada morate više nego drugi, obični ljudi, poznavati nepisana društvena pravila. 

Sva društva funkcioniraju na autopilotu. Podijeljene su uloge, zna se tko je tko, i te se sheme treba držati, čak i onda, odnosno, pogotovo onda kada taj "tko" ne odgovara "što-u": 

i.e. (to jest)

Kad osoba koja formalno vrši neku funkciju, u stvarnosti ne radi to što joj je zadano (opis radnog mjesta).  

e.g. (na primjer1)

Liječnik treba liječiti, ali budući da nije moguće da on boluje & umre umjesto vas, odete na bolovanje da svom tijelu & duhu date vremena da se samo od sebe oporavi. Narodni je običaj da se doktoru odnese darak koji će ga umilostiviti, iako je društvo uredilo tako da ga se plati za poziciju koju zauzima, bez obzira, radio on - ne radio. Te je na taj način, potvrda s pečatom postala značajnija od osobe.  

(na primjer2)

U našim su, zapadnjačkim društvima (a polako se bolest širi i na istok), u pisanim društvenim zakonima, propisima i pravilnicima, izjednačene nepismene osobe, sa slijepima i visoko slabovidnima. Što znači, ako ne posjedujete potvrdu o oštećenju vida, a neko službeno lice primijeti da niste sposobni čitati, bit ćete stavljeni u kategoriju nepismenog. Nakon čega će vjerojatno uslijediti nekakva edukacija (odraslih). 

Društvo će vas nastojati naučiti čitati, čak ako očito nemate oči. 

Ako niste ishodili potvrdu, a niste u zadanom terminu savladali osnove, društvo će vas proglasiti - nesposobnim. 

Kad ishodite potvrdu o oštećenju vida, dat će vam asistenta za inače, inkluzivni dodatak i identifikacijsku iskaznicu koja će vam, po njihovu sudu, olakšavati život gdje god da se djenete. 

Na taj vam način obični ljudi naprave mjesto u svojem društvu: ne samo da vas priznaju kao osobu koja zaista postoji, nego postajete društveno korisna osoba! Upravo ste nekome stvorili radno mjesto. Upravo ste dali priliku nekome da pokaže svoju dobrotu. 

Čestitamo, upravo ste ostvarili svoju svrhu. 

Inače vas neće voditi na izlete. Inače vam neće prilagođavati prostore. Inače će ismijavati vaše čudno držanje, kretanje i stil života. (Ovdje imajte na umu da je to bolja opcija, nego da vas u strahu premlate na smrt.)

Inače vam neće dopustiti da obogatite njihov život svojom prisutnošću. Iako oni to formuliraju tako da zvuči naopačke.

To vam je ko u onoj priči: Povuci-potegni iščupaše repu, kad je djed zvao babu, pa baba sina, pa sin snahu, pa snaha unuka, pa unuk psa, pa pas mačku, a mačka miša. Da nije miš povukao mačku za rep, ne bi mačka psa, ne bi pas dijete... povuci-potegni! Svi su potrebni. Nitko nije suvišan. Naoko neprijatelji surađuju da bi iskorijenili ono što bi, inače, bilo teško iskorijeniti. 

Želite li u toj priči biti mački miš, ili repa koju svi vuku za kosu? 

ps

Ako vas to tješi: oni vas zovu na vikend izlete, samo zato da bi se podsjetili na to da oni mogu uživati u nečemu, u čemu (misle da) vi ne možete. 

Ima u tome istine, naravno.

Budite iskreni pa recite: možete li vi uživati, samo ako znate da netko drugi, zbog te iste stvari, pati? 

Ili da mu je, ne dao bog, svejedno?

sanjač xxv

kao neko sjećanje 

na neki od prošlih života 

u kojem sam bila 

zmija

tanka i sjajna

tiha i gluha

ipak sam čula: 

- šššššš nemoj da te čujeeee, ona je zzzzzla, vreba da ugrizzzzze

 

 

da me nisu stalno, gdje god da bi došla, 

gledali sa sumnjom pa 

ne davši si priliku da vide što se vidjet može, 

tjerali od sebe

možda nikad ne bi bila zaslužila noge, 

da bi mogla krenuti svojim putem

kolibrić

Sadhguru je napisao pjesmu o kolibrićima i shvaćam to kao znak da smo osigurali prolaz za našu vrstu. 

"Dok drugi zure u nebesa, čekajući čudo da se desi, ti znaš da je Život u krilu Majke Zemlje..." 

Progledati znači znati svoju poziciju u svijetu i djelovati u skladu s njom. 

Do sada smo mislili da je problem u nama. Krivili se misleći da se ispravljamo. Dopuštali drugima da nas popravljaju i sređuju nas prema svojim zamislima. Onima koje idu u prilog njima i njihovu usku krugu ljudi. 

Tražili oproste i molili bogove da nam skrate boli. 

"Ali ti ptičice znaš koji cvijet će dati to što tebi treba / Tvoj let čudesan tako da izgleda poput Čarolije / u koju je uloženo toliko truda..." 

 

Osjećam se voljeno i zaštićeno, iako na prekretnici. Što god da bude bilo, bit će preobražajno. 

 

Humming Bird

In search of Nectar
that is sparse and rare
You know which blossom
is willing to yield what you need
A flight so fabulous that
seems like Magic, that you work hard for

Those who do not know the
Nature of life and its Magic
look up to Heavens for the Manna
But you know, it is all in the
Breast of Mother Earth

Humm away for ever
and Ever

Subscribe Now

Get Isha Forest Flower

 

strašna kao vojska pod zastavama

"Skloni pogled svoj s mene, jer me zbunjuje..." 

Tako je govorio Zaručnik u Pjesmi nad pjesmama. 

Na koliko se različitih načina može protumačiti nečija prisutnost? 

Onda kad ništa ne govorite, ništa posebno ne činite, ništa ne pokazujete. Kad ništa ne tražite, ne zahtijevate, ne pokušavate iznuditi ni izmanipulirati. Jer vam ništa ne treba. 

Samo dvije stvari, sami možete očekivati od drugih, i samo te dvije stvari, drugima padaju na pamet kad ne znaju kako tumačiti.

1. ili mi nešto želi uzeti, 

2. ili mi nešto želi podvaliti (Pa idem onda ja to učiniti prije, i ispast pametan pred samim sobom).

Ma ništa, samo brojim u sebi, koliko me puta spasio moj čudan, zamrznuti pogled, koji nije s ovog svijeta. 

Pametan je uzmak, bolja polovica hrabrosti. Likovi, naime, a ovo govorim bez pretjerivanja ikakvoga, likovi imaju običaj mozgati o tome što su vidjeli, pa donositi zaključke da ti pamet stane. Onda samo moliš boga da nisu preglupi, preagresivni i da nemaju puno prijatelja koji će se boriti za njihovu stvar. 

zmija

Ako se zna da mesije, proroci i spasitelji dolaze spašavati ovce, zbog čega društvo pokušavamo urediti poput mravinjaka, ili pčelinjaka, umjesto poput - stada? 

Svako malo se dogodi da se nekome upali lampica pa kaže: "Mi smo ovce i vode nas na klanje!" pa uspaničeno upire prstom baš u onog lika koji mu pomaže da to shvati, kao u neprijatelja. 

Sasvim je izvjesno da nismo baš svi ovce koje se pretvaraju da vode uređene živote. Smislene i korisne, makar naizgled. Nekima je, sasvim izvjesno, svrha vikati. "To je vuk! To je vuk!", da bi mu se čopor, ili roj ili jato, smijalo u facu. 

Kad s ove udaljenosti gledam na put koji sam do sada prevalila, jasnije mi je da bi, da sam ostala u stadu, bila ista kučka kao i sve druge ovce. 

Jednostavno vas povede. Sad kad ste dobili glas, i naučili pedesetak riječi te osnovnu gramatiku, morate se koristiti time. Morate pokazati svima da ste bolja nego što ste bila, kada niste znala 'a', nego samo 'be'. 

A Bolja od koga? Od one koja neće reći ništa, niti kad je izazvana. 

- Zzzzzzmija je to učinila. Zzzzmija me nagovoritla. 

 Zvuči li poznato?

Tako to svi rade. 

Bila bi, sasvim sigurno, poovčena zmija. 

U ovom drugom dijelu, i ovako, to zaista i jesam.

prijatelji mojih roditelja

Moji roditelji nemaju prijatelje jer su sav svoj život posvetili meni. Ljudi s kojima su se povezali i s kojima su održavali kontakte, svi su bili vezani uza me. Liječnici, terapeuti, patronažne sestre, kao i svi oni koji su, iz bilo kojeg razloga našli za potrebno ponuditi pomoć. 

Da nisu imali mene, imali bi svoje živote. 

Da nisu imali mene, imali bi drugačije živote. 

Da nisu imali mene, imali bi prosječne živote, ni po čemu ne bi odskakali od uobičajenosti. Ljudi bi na njih gledali kao što gledaju na bilo koga, a vjerojatno je da ih ne bi gledali uopće, da bi ih pustili na miru da rastu i padaju kako to radi i sav normalan svijet. 

Od svega mi je bilo najteže prihvatiti - mislim da to još ni nisam prihvatila - da njima nikako ne odgovara da meni bude bolje i da ja budem sretna. 

Kad mi je loše, oni imaju "posla", "obaveza", razloga za pokazati brižnu rastresenu nemoć. Kad sam nesretna, oni imaju o čemu pričati, tražiti lijeka, biti zahvalni što uvijek imaju opravdanje, koje ja neimam. 

Sjećanja koja imam na događaje iz roditeljskog doma, povezujem sa osjećajem gladi. I fizičke boli. 

Drugo ništa ne znam. 

Kuća puna meni nepoznatih ljudi koji su dolazili žderati u moju čast i za moje zdravlje, a meni donosili plastične igračke, da me razvesele. Prodavali tablete da apetit, jer sam premršava. Slaba. 

Ne pamtim, jer vjerojatno nikada nisam ni znala, njihova imena. Ne sjećam se spomena po imenima. Rijetko kad su bili isti. Uvijek drugi, neki novi, bolji i stručniji.

Moderniji. 

Kao kada samci, koji to ne žele biti, nabave psa pa odu u park. 

Pas možda može napraviti štetu, možda može ugristi, onečistiti, može nekog prestrašiti. 

A što može dijete?

mjesečari

Brzo se premeće mjesec po nebu ovih dana: 

Neznano je, da li po nebu ili po kalendaru. 

Godine lete, a dani se vuku. Otvoriš oči i već padne mrak. 

Stigla je zima? 

Ljeti se čeka da prođu vrućine. Zimi se čeka da napokon zatopli. Na proljeće i jesen se gleda da ih se ne vidi; zbog peludnih alergija i groznica i svega čega! 

Kad je vedar dan, više voliš kišan, kad je kišan dan, želiš grmljavinski, kad zagrmi glumiš da se bojiš ili ne bojiš ovisno o društvu u kojem se zatekneš ili o trenutnom raspoloženju. Kad je duga, ne možeš se sjetiti, čega je ono znak, pa se uvjeravaš da mora biti dobar, pa nabrajaš samom sebi u bradu na čemu sve moraš biti zahvalan, jer je to sad IN, moderno je biti - spiritualan. 

Ljudi naše davne prošlosti su, promatrajući mjesec kako se kotrlja, došli do zaključka da je i Zemlja okrugla i da se kreće. I bez snimaka iz svemira, i bez očevida! 

I bili su u pravu. 

Zamisli!

21.7.2024. vidimo se ovdje 

Sretna Guru Purnima, svima koji slave i koji ne slave!