obiteljsko naslijeđe

Kad se radi o kroničnim bolestima, prvo što vas pitaju jest, 'je li tko u obitelji boluje ili je bolovao.. od istoga'. Nasljedno, stečeno, genetsko ili usput pokupljeno čemu bi glavni krivci bili neuredan način života i prehrane. 

Bolesti oka su, nedavno mi je potvrđeno, povezane sa stanjem našeg želuca. Ako slabo vidite, potrebno je očistiti crijeva. A vrlo često se događa da je način na koji "čistite" oči, kriv za bolove u trbuhu. Tako na primjer, kapi koje stavljate direktno u oko, mogu imati u sebi tvar koja neće dobro djelovati za neki od drugih organa, a želudac je taj, samo da ponovimo, gdje se stvari razgrađuju i koji stvari raspoređuje, bez obzira unosili ih mi na usta s hranom, ili kako drugačije. 

Vrlo pojednostavljeno, fermentirana ili stara hrana i alkohol su loši, svježa hrana i čista voda su dobri. 

Vrlo pojednostavljeno, nedostatak odmora i prekomjerno partijanje su loši, 8+8+8, odnosno, 8 sati sna, 8 rada, 8 zabave i opuštanja, su dobri. Ovdje je samo trebalo napomenuti onu o pravilnom rasporedu, sa blagim odstupanjima ovisno o godišnjem dobu, i dobi osobe kojoj se preporuča ili očitava bukvica. 

Ako ste sve navedeno dobro porješavali, onda je vjerojatni krivac za vaše loše zdravstveno stanje neki od davno pokojnih predaka, ili pak okruženje u kojem živite. 

Prvo primjer okruženja: 

Poznanica koja je u svojim tridesetima izgubila vid, o kojoj ovdje bude spomena, ima rođakinju koja je također u svojim tridesetima počela gubiti vid. Kako se dogodilo da je prva legalno i medicinski (gotovo potpuno) slijepa (izračunali su joj više od 80%), dok se druga još dobro drži i funkcionira bez problema? 

Prva je našla smisao i vlastitu vrijednost u tome da obilazi bolnice, u kojima će se sva pažnja posvećivati jedino njoj, iako preko vrlo sitnog dijela njenog tijela. Druga je odlučila svoju vlastitu pažnju više fokusirati na sve ono što bi s gubitkom vida mogla "izgubiti". 

Prva je prošla i prolazi sve preglede i eksperimente kojim bi zadržala postojeće stanje ili vratila eventualno izgubljeni očinji vid, mjereći ga isključivo prema, od drugih ljudi (bili to vrhunski stručnjaci u spomenutom području ili slučajni prolaznici s kojima izmjenjuje mišljenja i dojmove), zadanim parametrima. Dok je druga odlučila usporiti, odmoriti, opustiti se malo i dopustiti drugima da vode svoje živote, sama ulazeći u njih samo kad je neophodna, ili ako je baš zovu. 

Sad malo o precima: 

Moj je pokojni ujak, visoko slabovidna osoba, bio stručnjak u svom području. Stručan je bio zato što se bavio svojim poslom, a ne okolnim stvarima, ma koliko god da su bile povezane s njegovim radnim mjestom, ili privatnim odnosima. Budući da je živio u vrijeme kad se još cijenio rad ruku, njegova mu je struka osigurala lijep život s pratećim društvenim statusom. Dakle, bez obzira što se radilo o vrlo povučenoj osobi, koja je sama rijetko mogla biti viđana u viđenim društvenim krugovima! 

Budući da su obiteljske veze čvršće po ženskoj liniji kad je u pitanju genetsko naslijeđe, a labavije po pitanju društvenoga: za primjer uzimam samo prezimena koje su žene (bile?) prisiljene mijenjati s udajom, to je činjenica da je on imao isti problem(?) s vidom koji imam i ja, prošla nezapaženo. 

Rođakinja po muškoj liniji, koja je i nakon udaje zadržala isto prezime, ima se i danas običaj pohvaliti da joj je akademik taj i taj krvni rod. I jako lijepo parazitira samo na toj koincidenciji. Ujaku, naravno, nikad nije ni padalo na pamet da za ikog od nas od ikoga koga je poznavao naplaćuje usluge, ali uvijek ima ljudi kojima nije problem, posluživši se tuđim imenom, to nešto što im je trenutni hir, jednostavno - uzeti. 

- Vidiš, ona je isti on, ali on isto voli više mene. Vidiš kako je meni učinija, a njoj ne, ne. I to ti isto puno govori o tome kakvi je ko. 

Očna bolest, ili problem s vidom, nazovite vi to kako god vam je drago, ispada glavni krivac i nepoželjan faktor. Ono što vas je stvorilo, društvo je pretvorilo u: 

- Zamisli ti, i takav bolestan i jadan pa je napravio to i to, a zamisli samo šta bi bilo da je kojim slučajem bio zdrav i prav! 

(Bio bi isti ko i vi. Bijedan parazit, koji samo gleda u koga će što uzet pa se hvalit kako je pametan, snalažljiv, mudar, lijep i dobar. Da, dobar, eto čak je i tom jadniku pomogao da ga društvo napokon prepozna.) 

čemu služe ruke?

Kad je Sadhguru rekao da je ljudsko tijelo najbolji gadget na ovom planetu, većina nas je odmahnula rukom, misleći da će uslijediti priča o bio-robotima ili vanzemaljskim uplitanjima ili genetskim manipulacijama. 

Mišljenja sam da sve te priče i jesu potekle od pogrešno shvaćene prve premise. Uglavnom smo svi više skloni nadodavanju na prazno, nego popunjavanju ispražnjenoga u nama. 

Običnim jezikom, obični radije zakompliciraju obične stvari, nego da ih videći takvima kakve jesu, priznaju dragocjenima. 

Kad nas je zamolio da barem pogledamo svoje ruke i zapitamo se čemu one služe, većina je entuzijastično krenula u hokus-pokusna čarobiranja, valjda očekujući da će iz prstiju ili otvorenih dlanova poletjeti munje. Nakon čega ide neizbježno razočaranje, jer... to su samo prsti i to su samo ruke.  

Ono što vam mogu potvrditi, iz pozicije slijepe osobe, i ne kažem to samo zato da utješim; te munje zaista postoje i stvarno letaju uokolo i stvaraju čuda, samo treba imati oko koje bi uočilo. 

Ovo je pozivnica, sa moje strane, da se uključite svi u akciju izrade i slanja otiska dlana, ili dlanova, za podršku #Save Soil - pokretu. Više o tome, kako, gdje i zašto, na savesoil.org/handprints  

Dajmo ruku jedni drugima, dok se to još može. 

Vidimo se.

#SaveSoilSecureFuture 

zlocesti zidovi

Što se dešava između vaša četiri zida ne bi se trebalo ticati nikoga osim vas i onih s kime te zidove dijelite. 

Sve su sretne obitelji sretne na isti način. Nesreća, ili nesretnost je ono po čemu se razlikuju jedne od drugih. 

Rekla bih da su i sreća i nesreća individualne. I da su veliki pisci, i izumitelji skraćenih verzija onog što zovemo univerzalnim istinama, samo davali sebi na važnosti. 

Ali dok na druge ljude i na same događaje, mnogi od nas ne mogu (uspješno) utjecati, uvijek možemo utjecati na to kako jedne i druge doživljavamo. I to je ono što naše živote čini manje ili više sretnima. 

Jednom mi se dogodilo, kad sam bila već u odrasloj dobi, da mi je neka žena, također odrasla, na ovakav način opisivala što sve propuštam: 

- Pazi, pazi, sad prolazimo blizu jednoga zida, sivoga, ružnoga, fuj-fuj. Sad će skoro počet grmlje koje strši preko. Ljudi zasadili sebi da imaju, baš ih briga za nas prolaznike. Sad smo blizu parkiranog auta, jednog bijelog, prljavog, fuj-fuj, treba napisat "operi me", davno nisu... 

Nasmijala sam se naglas uz komentar da se osjećam sretnom i blaženom zbog činjenice što ne vidim famozni "svijet oko nas"! 

Ona uopće nije bila svjesna da nije rekla ili da nema reći ništa lijepo, ili na lijep način. Uglavnom, nije to više ponovila. Makar ne sa mnom. 

Znam da postoje ljudi koji bi krenuli u rasprave tipa, tretiraš me kao infantila, reci mi samo bitno, a opise i tumačenja sačuvaj za djecu. 

Kao djetetu događalo mi se to češće. Svima nama jest. 

Kad zviznete nožnim palcem, zakačite laktom, ramenom ili koljenom, pa kad odrastao netko vidi krastu, ranu ili modricu, da kaže: 

- Zločesti zid / pod / ormar... - pa otvorenim dlanom udari po njemu - Na, na, neka tebe malo boli. 

Jer oni ne vraćaju udarce. Njih ne boli. Ili nam makar ne daju to do znanja. 

Eto to nam se dogodilo. 

Trebate plakati, vikati, boriti se, jer "život je borba", treba vratiti istom mjerom, inače bol neće prestajati. 

Kad vam pričam ovo sve, ne pričam vam zato da biste pomislili kako se i u finim kućama događaju strašne stvari i kako su fini ljudi, fini samo prema vani, pa likovali "na, na!". Pričam vam o tome da biste vidjeli kako je u stvari taj obrazac toliko duboko urezan da ga se ne mogu otarasiti čak ni oni koji osim toga da ga se otarase nemaju drugog posla. 

Ne pomiču se zidovi stvarno. Ormari nemaju funkcionalne nogice, zato se sada rade & kupuju oni bez nogara. 

Podovi i stropovi ne mijenjaju mjesta kako im je ćeif. 

A niti najmlađa niti najslabija od vas, gubi svijest, razum i sposobnost rasuđivanja zato što ju je opsjeo zao duh iz nepoznate dimenzije. Pa joj nanosi bol, ostavlja krvave ožiljke i velikim debelim kažiprstom "ššššt!" brani govoriti o svemu što vidi i čuje.

mnogookost (19)

Skulptura, kiparstvo, plastika, uopće grana umjetnosti koju se češće povezuje sa smrću, pa bila ta na grobljima, u muzejima ili izlozima trgovina, navodno je najprimjerenija slijepima i slabovidnima. 

Znate već, dvodimenzionalnu sliku ili fotografiju možete dodirivati, ali dodirom nećete bogznašto i vidjeti, dočim ono što ima tri ili više dimenzija, i govori puno više. 

Sad, kako se i zašto dogodilo da kipove anđela i bogate reljefe okolo slova i brojeva koji bi imali reći tko ispod kog kamena od kada počiva, radije ostavljamo vani, izložene elementima, dok nas ista vrsta obavijesti u zatvorenim prostorima živcira jer, em zauzima prostor, em zahtijeva brigu, njegu i čišćenje, zaista ne znam. Znam samo da je osobama poput mene, dodirivanje istih, strogo zabranjeno. 

Još za grobna mjesta i postoji neki smisao i razlog, u vidu respekta prema vječnim počivalištima i slično, ali muzej, izložbeni prostor ili privatni posjed... zašto? 

- Gle onaj tamo kip, vidi ovu figuricu! 

Jer su ukras ugodan za oko? 

Jer bi prostor, pa ako je prazan, bio prestrašan za vidjeti? 

Možda bi se u njem naselili duhovi. A možda bi netko osvijestio da u prostoru koji i izgleda praznim, zaista postoji još nešto. Osim nas. 

Sasvim nalik nama. 

šta gledaš ti, više?!

Budući da živimo u svijetu u kojem je vid dominantno osjetilo, i budući da je to taj svijet koji je sada suočen sa izumiranjem - uspjeli smo uništiti sve što nije odgovaralo pojmu ljepote, dobrote i koristi, prema sudu velike većine - usuđujem se izvući zaključak da je ovo što zovemo "očinjim vidom", najslabija karika ljudske vrste. 

Možda bi se trebalo češće ponavljati da "Izgled vara!", da bi nas prevarila i definicija varanja. 

Ispričat ću vam situaciju s kojom se najčešće srećem: 

Obične ljude, po svemu sudeći, oči izluđuju još više nego - sise. 

Društvo vam je reklo da nije pristojno buljiti u ženske grudi, ili da je pristojno, kada se razgovarate s nekim, da tog nekoga gledate u oči. Ne lice, nego baš oči. 

U očima navodno počiva duša. Ne u grudima.

Iz očiju se može pročitati, šta tko misli i kako se osjeća. Ne iz lupanja srca.

Obični ljudi smatraju da su oni privilegirani jer imaju tu sposobnost: predviđanja tuđih kretnji, riječi, izljeva emocija, na osnovi izgleda i oblika očnih kapaka i onoga što ih ispunjava. 

Pustite sad svoje sretne pogotke, i sjetite se koliko ste puta sami bili pogrešno procijenjeni. Te na koje se načine, pod svaku cijenu nastojalo dokazati da taj drugi netko zna bolje od vas samih, sviđa li vam se netko ili nešto, ili ne. Što vam treba, a što ne. Boli li vas, ili se pretvarate da biste izmamili malo nježnosti i pažnje. 

Sad priznajte da sam ja u pravu. Hvala. 

E sad. Kad se gledate očima u oči sa slijepom ili slabovidnom osobom, sve ako to i znate: dakle, mentalno znate da ta osoba ne vidi vas, ili da vas makar ne vidi onako kako se vi trudite predstaviti, inzistirati na tome da vi vidite nju točno, a ona vas pogrešno, je u najblažu ruku - glupo. 

Ja bih se recimo zabavljala mišlju o toj drugoj i drugačijoj verziji i dimenziji sebe u drugačijim očima. Možda bi mi palo na pamet da postoji druga verzija mene u svakom drugom paru očiju u koje upadnem. Ako sam svjesna da je slijepa ili slabovidna osoba svjesna moje prisutnosti, zanimalo bi me kakvom me ona vidi, iako to možda ne bih pitala na glas. 

Ali to sam samo ja. 

Obični uopće ne misle o sebi u tuđemu oku. To bi bilo sebično od njih. Oni, bez iznimke, misle o meni koja njih ne mogu doživjeti tako kako oni sami doživljavaju sebe. 

Te zaključe da sam ja ta koja je - nedostatna. Žaljenja vrijedna. I koju treba popravljati. 

Kad sam bila mlađa, prijatelji moje sestre su me koristili da bi uvježbavali svoje izglede i poglede. Sjećam se glavnog od njih, koji je određivao što je oku ugodno, a oni su se trudili što duže zadržati taj izraz lica. 

Vježbanje svjesnog varanja. 

Dosada već znadete da nije ugodno gledati u oči slijepe osobe: imate ili čudno ukočeni pogled, ili očne jabučice koje se kreću nekontrolirano u svim smjerovima. Rječju, teško je uhvatiti taj pogled da bi se pročitalo nešto iz njega. Tko je najduže izdržao moj kontakt očima, bivao je proglašen nepobjedivim. 

Ja po tome znam, da kad me netko netremice gleda, da me sasvim sigurno ne sluša. U paru s tim netremičnim super ugodnim pobjedničkim očima, ide um koji u sebi ponavalja: Jadna ona kako ima ružne oči, a vidi kako su moje lijeeeeepe. 

To je ta tajna. Tako ih je naučio.  Ja čula, na svoje uši. Onda im se oči napune suzama, jer su oni i dobra srca, koje ima samilosti za svako živo biće pa čak i beskorisno, kojemu su oni, jer su tako pametni, otkrili svrhu i dali priliku da je i ostvare. 

- Čudni su putevi gospodnji. Stvorio je i lijepe i ružne, i dobre i zle. Evo vidi ovu siroticu, ništa ne zna, ništa ne razumi, glupo pa živi. 

Oni joj dopuštaju, pazi. 

Isti oni koji su odredili da će oni bit dobri lijepi i pametni, a ona zla ružna i glupa. Pa se čude što se svijet raspada. Pa prebace krivnju na te ružne i zle i svakakve. Dok pate od strahova koji beziznimno sadrže oči koje ih prate kud god da krenu gdje god da se djenu. 

- Tamo se ti! Jesi me čula? Šta buljiš u mene više?! 

di gledaš ti, više?

Još i više od izgleda očiju, samoga pogleda i pokretljivosti očnih jabučica, obične izluđuje činjenica što ne mogu predvidjeti što ćete reći, uraditi, kojim se putem djenuti. 

- Govori ona nešto, ali ne znaš di gleda! 

- E alo, alo, ti - pa mašu rukom ili objema rukama pred vašim licem, kao da tjeraju muhe - Di gledaš ti? 

Uzalud ti trud, mislimo i oni i ja. Vama su uzaludne riječi kojima tumačite svoj položaj, njima uzaludno svo to mahanje. 

Još lakše se to uoči u zajedničkim vožnjama:

Na stranu sad s time kakav je tko vozač, ja to ne mogu znati. 

Ali, pretpostavljam da osoba nervozna, svadljiva i glasna. koja bi vikala na prolaznike, pješake i bicikliste, nema baš puno za pokazati. 

(Iako je lako moguće da misli da je to znak veselja i garancija dobroga provoda. A možda bi na taj način htjela uključiti i mene u scene koje njoj miču pred očima. Iako je ovo manje vjerojatno, jer se inače, u prirodnijim okruženjima, rijetko kada potrudi oko toga da mi opiše što vidi.)

Pogotovo kad se pokaže da je osobito ljuta na invalide i starije bez pratnje. Da se boji djece i tinejdžera. Pa uspori vožnju, govoreći da treba bit pažljiv jer nikad ne znaš može li se bacit baš pod naš auto.

- Vidi, evo i di će on sad?

- Eto i sad ja moram znat kud će on... 

- Kako ja to mogu znat? 

- A može li on znat di ćeš ti? 

- Ja pa ja pa ja, pa ja znam! 

- A zna li on? 

- U pravu si. Jadnik. 

I nikad im ne pada na pamet da su isto tako i sami jadni. 

Što se može naučiti ovdje?

Kad idem sama vani, trebam se držati svoje crte što ravnije. 

Ako se netko izdere na mene, znam da je prestrašen još više od mene. Toliko prestrašen da može postat agresivan. A pošto sam ja "ranjiva skupina", velika je vjerojatnost da ću izvuć deblji kraj u svakom mogućem pogledu. 

Taj "netko" može biti netko moj najrođeniji. Kao i potpuni neznanac. Koji je sasvim sigurno najrođeniji nekom kome bi nedostajao zbog nečega. Te ne uzimam za zlo. 

Bez vidljive reakcije, sa što manje mimike lica, potrudim se da samo prođem. 

Najčešći broj puta, to samo prolaženje je ono što više od sisa i više od pogleda i izgleda, izluđuje obične ljude. 

 - Prođite, prođite samo vi, gospođo, slobodno, mi za vas ne postojimo, mi smo nevidljivi. Ajde ajde doćeš i ti bogu na račun. 

Bolja opcija. 

Ne možete reć da se nije odmaklo od kontrola, racija, čeka i mlaćenja po drumovima. 

Mi imamo ono nešto što njima nedostaje i vidi nam se po očima da im nećemo to dat!

preobrazbe (7)

Mislim da vam još nisam pričala kako sam postala manekenka. Sama sam za tu priču doznala tek nedavno, iako me, čini se, prati čitav život. Počinje s nalazom liječnika koji je, da bi osigurao mojoj mami bolovanje na račun bolesnog djeteta, djetetu nakrcao razne dijagnoze. Između ostaloga je napisao da je dijete "astenično". 

Mama, koja bi ionako patila od postporođajne depresije, i bez da joj je pedijatrica rekla:

- Pa ženo, pobogu, zar ne vidite da su vam djetetu oči srebrene?! Jeste li vi mater, šta ste vi!?  - (baš ove riječi se ponavljaju u svim pričama)

je otišla po drugo mišljenje, pa po treće, pa četvrto, pa joj je netko od tih slučajno dobronamjernih, htijući je utješiti, rekao da su sve najpoznatije i najljepše i najbogatije manekenke - astenične, da imaju dugačke ruke i noge i male glave, i neka bude sretna što će curica imati makar tu prednost kad odraste.

I stvarno, mama i sve njene prijateljice su se trudile da bi curica izgledala lijepo. Jedino curici nije bilo drago što je koriste kao živu lutku. 

Znamo kako društva tretiraju žive lutke. Što im rade. I kako završe. 

To znam i vidim sada odrasla ja, kad sam bila mala, jedino sam htjela da me puste na miru. 

- Vidi kako je stala sad 

- Vidi kako gleda 

- Auu pogledaaa 

- Vidi kako drži glavu 

- Stani sad, ovaaaakooo, vidi, ooovakoo 

Vi ne znate što hoće te žene od vas, ali vam je jasno da ne znaju ni one, pa se sklonite na jedino mjesto na koje ne mogu za vama - u vlastitu glavu. 

Na sreću, u glavi tako maloj kako je dobri doktor napisao, nije bilo mjesta za fantaziranja o slavi i bogatstvu, na račun izgleda. 

Tuđe priče, naravno, ne možete zaustaviti, a što se događa u tuđim glavama ne može biti vaš problem, sve dok vas ne počme direktno ugrožavati. 

Može li, pitam, biti zla u tome da ljudi misle da ste tašta na izgled, umišljena i "bez duše lijepa"? 

Pogotovo ako ne dijelite isti estetski ukus?

Pogotovo ako ste od rođenja slijepa i fizički izgled, vaš ili bilo čiji, vam baš nije najbitnija stvar?

Vi gledate kako ćete se živa i neoštećena dovući s jednog mjesta na drugo, a oni govore da se prešetavate. 

Moram priznat da jest pomalo smiješno. Ali više to govori o njihovu stanju uma, nego o mom. 

To je ono kad Sadhguru traži da ponavljate: Nisam tijelo, nisam um. 

Nisam ovo tijelo, nisam ovaj um. 

Nisam to što mi netko kaže da sam, ili to što pokušava napraviti od mene, uvjeravajući mene jednu, preko svih ostalih. 

Iako i to mogu biti: imam izbora. Ako se prilike slože i ako se osjećam dobro u toj tuđoj koži, zašto ne isprobati i to? Ili ako se drugačije ne može, ako vas prilike i ljudi prisile; sve dok znam svoju poziciju, mogu planirati bijeg, dok igram tuđu igru na najbolji mogući način. Svoj.

moj štap i ja (4)

Čudna me sjećanja pronalaze, kako idem starija, u vezi štapa moje bake Kate. Već sam vam pričala o tome, kako nju nitko nije doživljavao kao slijepu osobu. I kako je, koliko ja pamtim, uživala poštovanje zajednice. Onoliko, koliko žena u ovim krajevima može uživati: puštali su je na miru, za razliku od svih drugih, od kojih se zahtijevalo i očekivalo, i ovo i ono. 

Mislim da je to imalo neke veze s njenim štapom. 

Sjećam se i drugih žena njenih godina iz susjedstva: nisu se družile kao što se druže danšnje žene, ali neka tiha povezanost je postojala među njima. Znalo se, i bez puno riječi, što koja može, zna i ima. I dijelilo se, bez zahtijevanja i očekivanja protuusluge. I primalo se bez sumnji i straha od mogućeg dugovanja nečega nekom.

Netko bi mogao reći da su to bila davna stara dobra vremena. Da su ljudi nekad bili otvoreniji jedni prema drugima i da je društvo u cjelini funkcioniralo pravednije i bolje. 

Nekako mislim da to nema veze s istinom. Ljudi su ljudi, uvijek i sada. 

U prošlosti je bilo jednako zlih i jednako dobrih kao i sada. U prošlosti su se vrtjeli isti filmovi kao i sada. 

Stvar je mislim u tome, kako ih tko rješava, kako tko izlazi na kraj sa uvijek istim počecima. 

Kraj bakinog štapa nije imao gumeni vrh, kao što ga imaju današnji štapovi za podupiranje, zato mislim da je bio "bijeli", iako tata nema pojma kad ga se pita, zašto je baka stalno uza se držala štap, jesu li je boljele noge ili je bila slijepa. On samo odmahne glavom: Ne, nije. 

Drugi kraj, drška ili ručka štapa je bila savijena, okrugla, ne kao ove moderne, anatomske, medicinske i orto(-pedske?), nadograđene na ravni dio. 

Sad kad gledam majstore kung fua, taichia... stvarne majstore, a ne ove sportsko-dvoransko-natjecateljske, vidim da se koriste istim takvim štapovima. Ta ručka, zapravo je kuka, još jedna ruka, i vašoj ruci, ruci koja ga drži, nije mjesto na ručci, nego ispod nje. 

Sjećam se točno, kad bi mi baka dala njezin štap, da se uvijek kao ljutila što ga držim krivo: 

- Labavo, labavo, tako će ti ispast, pa ništa nećeš napravit. 

Gospođa koja nam danas "pomaže" služiti se bijelim štapom, zapravo nas uči bespomoćnosti. 

Znate one tehnike i taktike: cik-cak ili kližuća? Kao, štap je duži od ruke, a ruke vide samo ako stvarno dodiruju. Pa eto, tap-tap... da metalni ili keramički vrh ne zvecne o tlo kojim se kanite prošetati, ne biste sebi mogli prokrčiti put. 

Poštovanje se mora zaslužiti. A bespomoćnost lakše otvara vrata?  Još lakše ih i zatvori. 

Ne znam, valjda je potrebno i jedno i drugo. Za preživljavanje? Pretpostavljam da svatko zna svoju.

 

novčić jedan djetetu je _

Ne treba meni vaša pomoć ni vaš novac, nego mi treba da napravite svoj dio posla. 

Osobe zaposlene u velikim ustanovama, pa bilo to sveučilište, bolnica, banka, policija, gradska uprava ili gradska knjižnica, one koje se specijalno educira kako pristupiti i postupati sa specijalnim osobama (u daljnjem tekstu #pwd), u pravilu, najlošijima se pokažu u stvarnoj praksi i na stvarnom terenu.  

Budu toliko preplašeno sigurne u svoju superiornost da su opasne po život. 

Nikad vam ne opišu što vas točno tamo čeka niti što se može očekivati, a nerijetko vas namjerno ignoriraju. 

Sumnjičave su, ne traže potvrde ni uvjerenja, znaju da to nije pristojno (ili su im rekli da nemaju oni ovlaštenja legitimirati civile?), ali osjeti se onaj prezir i ono žaljenje tipa "ne znaš ti šta ti on/a može" i "glumi i koristi, pretvara se i prenemaže", pogotovo onda kad se vi trudite da izgledate vedro, veselo i zdravo. 

Da, istina je, rekao bi drugar iz udruženja, Mi se stvarno pretvaramo, ali se pretvaramo da je sve u redu, i da nam ne treba to čime ste nas unaprijed odlučili ucjenjivati. 

To je ono kad se priča o oduzimanju ljudskog dostojanstva. Ponekad je teško zamisliti kako je ljudsko biće sposobno spustiti se nisko. 

- Ne b' joj ja da jist! Pa nek vidi ko o kome ovisi. 

Većina #pwd-ja boluje i umire zbog pothranjenosti i dehidracije, a ne od nekih misterioznih bolesti. Oni sami sebi ne mogu pomoći, pogotovo ako žive u zajednicama. Uvijek se nađe netko tko shvati da je glavni onaj koji ima ključ od špajze. 

Ulizivanje ili gladovanje. To je odabir. 

Sad vidite zašto se #pwd ne ulizuje. Ne znam za druge, ali meni je svejedno, u sljedećem ću krugu dobit bolje uvjete, jer u ovom nemam bogznašto izgubiti. Bully ne može bit Bog. 

Poklonite se svakome, ali tražite društvo onih koji su bolji od vas, ne lošiji. 

A lošiji je svaki onaj koji će radije pustit da mu propadne hrana, nego da podijeli sa onima kojima je oduzeo. 

Kad se razbolite, on je, naravno, žrtva, on trči leta moli prosi i nosi doktorima i ove i one vele, sve sve za vaše dobro i za vaše zdravlje. A vi, vidi kakvi ste! 

Prilagođava prostore, buši tunele, instalira liftove i uspinjače, izmišlja nova pisma i jezike, sve da biste mogli razumjeti koja je točno vaša pozicija i tko je točno u ovoj realnosti glavni.

Ne mogu još dobro procijeniti, jesu li svi oni dobri ljudi koji se hvataju za novčanike kad neki od ovlaštenih dobročinitelja organizira kakvu humanitarnu akciju, njihovim vlastitim jezikom, poslušne ovce (Ajme šta će ljudi reć! Da ti ne bi ko šta reka'!), ili stvarno zaslijepljeni. Ali što je u tuđim glavama nikako ne može biti moja stvar. 

Sve dok nekog direktno ne ugrožava.  

A ovdje se radi golema šteta. Nepopravljiva. 

Djetetu vaš cijenjeni novac ne znači ništa. Puno, naravno, znači onima koji će na djetetu eksperimentirati i s djetetom vrijeme provoditi, iako je i u tom slučaju dijete, prije, alibi, nego posao. Ali djetetu bi bilo puno lakše da ga jednostavno radije pustite da umire prirodno.

ja sam ljubomoran bog

Moja prijateljica blogerica, je prije nego što je postala blogericom, željela postati piscem. Nije bilo bitno što pisca čini pisanje, ona je to povezivala s diplomom filozofskog. Stekavši diplomu postala je profesoricom materinjeg, ali nikad nije napisala ništa. Što znači da, iako jest bilo pokušaja, nije bilo vremena za snove.  

Jednom je rekla, i ja sam to čula iako nisam trebala čuti, da želi napisati roman o meni. Smatrala je zanimljivim uvući se u moju glavu, i izvući na površinu, na vidjelo, što god da u njoj nađe, koliko god da to bilo strašno. 

Inače se ljudi, koji sebe smatraju pametnima, pronicljivima i otvorenima za sve, usude reći da su osobe s fizičkim nedostatkom ili senzornom specifičnošću depresivne, pasivno-agresivne, podozrive i podle, ako pokažu da nisu "potrebite tuđeg milosrđa" i ako radije svoje živote odrađuju same. Ako su pak stvarno plačljive, nervozne, zahtjevne i teške, koriste ih za treniranje dobrote pred očevidcima. 

- Ona, ona, ona ti to nema pa je ljubomorna na svakoga 'ko ima to što ona nema. Možeš zamislit kako je to konstantno bit okružen ljudima koji su ti živi podsjetnik na to koliko si jadan. 

- Ali draga ako nešto nemaš, i ne znaš da nemaš, ne može ti nedostajat. Ona je takva od rođenja. Ona ne zna šta nema. 

- Nisi, nisi, nisi u pravu. Ona je konstantno okružena ljudima koji žive život punim plućima. Koji putuju, posjećuju izložbe, idu na koncerte, na utakmice. A poznato je da kad je jedno osjetilo oštećeno da se nadomješta drugim, sad zamisli sve to čut, a ne moć ništa od svega toga doživjet. 

Puno je ljudi, zaista, koji imaju i obje ruke i noge, i oba dva oka i uha koja rade u redu, i kosu i kožu i nokte i svoje novce i vrijeme da ga potroše kako hoće, pa ne misle da je vikend putovanje ili dva sata glasne muzike neki naročit način zabave. 

Ali dobro. 

Svakom svoje. Raznolikost veseli. I zaista nas ima svakakvih. 

A vi se, kad čujete pisca - koji nema vremena pisati, ali redovito poslika pa objavi stvari koje kupuje i mjesta koja posjećuje, pa čeka lajkove i komentare prijatelja i pratitelja koji imaju oči da vide - kako ničime izazvan prolijeva po vama svoju dobrotu, sjetite zašto ste "ko bog", sve čujete i sve znate i ne morate ništa. 

XD

kišni čovjek

Ne znam zašto obični ljudi pod pojmom kvalitetne zabave podrazumijevaju odlaske u kina i kazališta. 

Možda zato što dijele vrijeme na radno i slobodno. Radno je ispunjeno obavezama koje se moraju obaviti, or else..., a slobodno je neobavezno? Ili se radno odnosi na ono koje vam je drugi zadao, or else..., dok slobodno sami birate za se? 

Pa onda u tom "slobodnome" izbor varira između: 

- onog u kojem ćete dopustiti drugima da vas ispunjavaju (vas i vaše vrijeme), 

- onog u kojem ćete vi biti taj koji druge ispunjava (želje, potrebe whatever) 

Kad je izbor tako siromašan, logično je da ćete birati manje opasnu opciju: dopustit ćete drugima da vas ispunjavaju, na daljinu. 

Ruku na srce, doživljaj koju kupujete, nerjetko je bolji i stvarniji kad nema straha od fizičkog kontakta, u kojem uvijek netko nastrada. Toliko smo svi "spretni"! 

Ergo, kino je bolje od diskoteke, a kazalište ipak uključuje stvarne ljude. 

A nakon odgledanoga, slijedi oponašanje viđenoga. 

Meni uvijek bude smiješno, kad drugovi teoretičari spominju manipuliranje slikama i subliminalne poruke čak i sa tv reklama! 

Stvar je tako očito banalna, da se nekad prepolovim od smijeha. 

Eto, tako sam ja postala "kišni čovjek", po liku iz popularnog filma sa Tom Cruise-om i Dustin Hoffman-om. 

Misteriozni i genijalni idiot. 

U svakodnevnom životu, svi su se jako trudili da mi u lice kažu da sam glupa i nesposobna - oni razgovaraju o liku iz filma, bože moj!, to ti je karakteristično samo muškiiimaaa - a očima i ušima vrebali na svaki trzaj, uzdah ili riječ, ne bi li se slučajno kako okoristili. 

Stvar je u percepciji, ne u znanju ili brzini. (To što nekome izgleda kao Super Moć.)

Iako su, u Mojoj Percepciji, obični ljudi nevjerojatno spori. Da, ja ne mogu brzo trčati, ali i oni to mogu samo u usporedbi sa mnom. (Na Olimpijskima bi također bili u kategoriji para-)

digni pogled!

Prije neki dan, u emisiji o svemiru Hrvatskog radija, netko je rekao da je dobro ponekad podignut pogled prema nebu, odmorit mozak, i makar se na kratko odmaknut od svakodnevnih problema. 

Vrijedi li isto, i ako je nekome promatranje neba posao, ili ako zivi na nebu? 

Ako ste astronom, astrolog, astronaut ili - meteorolog? 

Sto ako ste ptica? Ili oblak? Ovaj tren jeste, sljedeci - puf! promijenili ste oblik, iscezli u magli, pali skupa s kisom, nema vas vise.. 

Sve zene u mojoj familiji su dresirane tako da drze glave visoko: 

- Ne daj im gusta! 

To je ono, kad vas po rodenju obiljeze kao manje vrijedne. Po ocima vam znaju da nema od vas nista. 

Ja nisam trazila lagan zivot. Niti sam mogla izabrati bolji. Nije li to pravi blagoslov! 

Nezgoda sa nama "slaboga vida", je u tome sto ovi "ostrovidni" ne znaju gdje/koga/u sto sad gledate. 

Vama oci vazda prema nebu zagledane, a nebo siroko. Oni bi da se razgovarate s njima u njihovim okvirima, da raspredate price u detalje (koje samo oni vide): 

- Vrag je u detalju. 

- Neka tamo i ostane. 

Pa kad shvate da ne pratite njih, da ne vidite sto i oni, da se necete tako brzo niti lako spustit na to tlo, proglase vas oholima. 

A vama ni na kraj pameti da smo jedni drugima ogledala. 

Nos vam para nebo! 

Ne znas je li nebo, je li more. Vode je i tamo i ovdje. Izlijeva se i odozdo i odozgo. Kap po kap, slap. 

A mi, zrno pijeska. Ili zrnce soli. 

noć i dan

Ispostavilo se da je noćna mora, koju ću vam ispričati, bilo davno potisnuto sjećanje na igru koje svi sjećamo još iz male škole: 

Sva djeca stoje što mirnije mogu na nogama i slušaju kad će učiteljica dati znak za pokret. Učiteljičino "noć" znači da se treba čučnit, a "dan" da treba ostati miran na mjestu. Tko zabrza ili zabrlja, ispada iz igre, a pobjednik je onaj koji je - zadnji. 

Još jedan dokaz da se ljudi, ok djeca, mogu zabavljati i kada gube.

Kako nisam bila redovita na nastavi, školski drugovi su mi pravila te nove super kul igre objasnili ovako: 

- Ti stojiš, stojiš, stojiš, najedanput ona "dan!", a mi svi doli! jedino Robi stoji. Miran. 

- A pravilno je, kad ona "dan!", mi ovako, a kad ona "noć!" onda mi ovako. 

Nisam shvatila ništa, nit sam mogla razumjeti što govore, jer su se riječi miješale sa grlenim smijehom. Bilo mi je jasno da su se neki zabavljali dobro, a da su neki drugi, na sav glas, ispadali budalama. 

- Ma pusti, glupa je. 

- Nije glupa, nesmješ to govorit. Ona to ne može doživjet. 

Noćna se mora sastojala u sljedećem: 

Robi mi pokušava nešto reći, ali ja ga ne mogu čuti jer se čopor neidentificiranih bića, životinjica, muha, glista... sjatio oko čokoladnog sirupa koji mama izlijeva po mojim stvarima za školu. 

 I potisnuto sjećanje je napokon isplivalo:

Iz nekog je razloga majci bilo bitno da se "družim sa veselom djecom" - iako bi mi Robi bio primjerenije društvo -  pa je te vesele pozivala u kuću, podmićivala ih igračkama i slatkišima, jer vjerojatno inače ne bi niti došli.

Nikad, nikad s Robijem nisam promijenila niti riječ, a kamoli bilježnicu ili vrijeme. Mama je naše mirne naravi, nazivala depresivnim stanjem. Njoj je sve to strašno išlo na živce.

Trebalo me je pošto-poto razveselit! 

Dok je ona sama, vjerojatno, plakala sa strane. 

(tko ima uši, neka sluša. jer tko ima oči, ne vidi.) 

(ne znam što je sada s tim dječakom, niti je li živ, ili me pokušava kontaktirat sa onoga svijeta, nema načina da doznam išta o njemu)

mnogookost (18)

 

Zamka je u tome što svi misle, jer su svi tako rekli, da je prolaz (do Istine) uzak, i da se treba čuvati širokih prostranstava. 

Kvaka je u tome što se ne možete držati dugo za nju, jer joj je svrha drugačija. Kad jednom otvorite vrata, trebate ju pustiti, treba samo proći. Naprijed ili natrag. Smjer nije toliko bitan. Bitno je da se krećete. Uprotivnom, uzimate mjesto čuvaru i stražaru, a to možda neće proći bez posljedica. 

A ono što vam se govori i na što se pokazuje stalno, ali niti ima ušiju da čuju ni očiju da vide: Ti zidovi, i ta vrata, i ti prozori, i puškarnice kroz koje se nadate udahnuti, a da ne izdahnete, sami ste sebi sagradili, nitko drugi osim vas. Zazidavši i što se ne smije, sad mislite da vam se sam bog dragi smije. 

Vidi li? Čuje li? Zbog čega ne pomogne!? 

Pa zaključite da je on slijep i da je on gluh. A vaše su oči te što vide dobro, i vaš je um taj što tumači točno. 

samoozlijeđivnje i samoukrašavanje

Jednom mi je kolegica htjela skrenuti pažnju na jednoga učenika koji je navodno imao jako ružan lišaj na licu. Slatku krastu ili takvo nešto. 

 - On je sav tako čudan. Ništa ne objašnjava. Samo šuti. 

Pretpostavljam da se doma dugo bila spremala kako će mi to objavit i objasnit, jer ja, znate već, ne mogu to doživjet. 

A ja joj, naravno, nisam htjela kvarit doživljaj podsjećajući je da su "ta djeca meni doslovno sva ista", i da nečiji fizički izgled sigurno neće utjecat na dojam, ni dojam na ocjene. 

Uglavnom, dječaku se često pojavljivala ta krasta na licu, uvijek na istom mjestu. Pa sam pitala, sumnja li na obiteljsko nasilje ili na vršnjačko. Ostala je pri lišaju, uz mogućnost samoozlijeđivanja.

 

Sa samoukrašavanjima je slična shema: ovisno već iz kojih i kakvih sredina i prilika učenici (na školskoj sam temi, ali može biti primjenljiva na strance općenito) dolaze. 

Čopor ti govori da si ružna/na, i da smrdiš, sve dok ne postaneš dio teama, klana ili ekipe, koja zna nekoga tko ima baš to nešto što tebi treba. Bilo da prodaje parfeme, kozmetiku ili robu i sportsku opremu s dodacima prehrani. 

Postoje samo dva tipa, među došljacima, oni koji su spremni odmah bez pogovora uskočiti i dopustiti drugima da im "pripomognu", i oni koji će stvarno povjerovati da nešto s njima nije u redu, i početi raditi na sebi na svoj način. 

A onda se nađe i kolegica, koja vam mora skrenuti pažnju da nešto s tom nekom curom nije u redu, da nije sva svoja u glavi, da su svi takvi i takvi, jedina da ona nešto umišlja sebi, o sebi, i "odskače na negativan način". 

- Treba to lomit, lomit dok se ne izravna.

Netko se čudi, zašto ljudi ne vjeruju institucijama. 

A nekom je čudno što u institucijama ne rade ljudi koji su vidoviti na različitim područjima. Tako da mogu skoč!, prije negoli vi kažete hop! 

A ako li pak odskočite kako im ne paše, budite spremni i pripravni na razapinjanja. 

 

Ništa, samo kažem, eto, tako se stvaraju bogalji: Pogrešna procjena. Ili isti metar, a svi različiti.  

Svatko mjeri onime što sam zna. Po onom što ima. 

A rulja ne voli individualce. I boji se boja.

preobrazbe (6)

Moguće da vam još nisam pričala kako sam se zbog f43 pretvorila u paranoika koji se liječi na psihijatriji.

Najprije, što je f43. F43 je šifra bolovanja koja je prvi korak prema optužbi za mobbing. Čita se kao "poremecaj prilagodbe", bez navođenja čije prilagodbe niti na što. 

Ovako je to bilo u stvarnom životu: 

Nakon što sam novu ravnateljicu, a staru kolegicu, i službeno upoznala sa svojim "zdravstvenim stanjem", što mi je dužnost kao zaposleniku priopćiti njoj kao poslodavcu, da ni jedna ni druga ne bismo trpjele nepotrebnu štetu, ja na fizičkom i materijalnom planu, a ona pri organizaciji posla i podjeli zaduženja, i nakon što je ona izrazila najdublje poštovanje, razumijevanje pomiješano sa milošću koje je prepuna prema svima potrebitima, na terenu se dogodilo jedino to da sam počela dobivati baš one poslove i ona zaduženja koja, zbog objektivnog razloga, ne mogu napraviti. 

Kako se to ponavljalo sve češće i sve javnije, da bi što više ljudi moglo vidjet, koliko mi ona izlazi u susret, a koliko sam ja nesposobna. + bezobrazna + lijena & nezainteresirana ... 

to je jedini izlaz bio u liječničkoj ispričnici, i češćim nego je ikom potrebno, bolovanjima s prije rečenom šifrom. 

Vi, kad imate f43 u biti zdrava i prava, morate stat doma i eventualno, ako vas pitaju "šta vam je višeeee!?", reć da imate problem na poslu. 

Morate bit u dobre s doktoricom, jer se takve šifre ne daju lako i ne daju svakom. 

A onda vas pozovu na kontrolu bolovanja. Vas. I doktoricu. 

I iako je svima jasno u čemu je stvar, ona, onako ispred vas, na glas, kaže: 

- Eto, mala se malo boji. Bilo mi je žao, pa eto. 

Onda vam kontrolorica kaže: 

- Morate priznat svoj strah i borit se protiv njega. Mi vam nećemo moć zauvijek ovako izlazit u susret. 

Onda doktorica: 

- E, e. Govorim ja to njoj staaaalno. Baš su svi rekli isto.. 

- Ko? Kad? O kome? 

- Svi, svi, svi.

- Eto vidite - obraća se kontrolorici - Uvjek vako. Rekla sam ja njoj, ma koga je ćerce brige za vas, pomozite sebi, neće vam niko drugi ko vi sami sebi. 

- Kad to? Kome? 

- Eto, ništa ne zna. - punim glasom, kontrolorici, a onda meni, umiljato:

- Ne misli, draga, niko o tebi. Niko ne vodi konte. Svak briga svoju brigu... 

Jel vidite i vi u čemu je stvar? I gdje je, i na kojem mjestu, problem mogao bit riješen. 

Te na koji se način stvaraju nova radna mjesta u zdravstvenoj branši. 

Asistenta potrebujemo (m/ž)!!  

(A da niti ne spominjem sve one dobrice koje rade moj posao dok ja plandujem, i potiho brontulaju "šta više ne krepa!".)

liste čekanja

Slušajući o patnjama koje prolaze moderni pacijenti - osiguranici & korisnici javnozdravstvenih usluga - mogu samo zahvaliti bogu što sam sam starinskoga kova.

U moje je vrijeme, naime, još bilo radnika u zdravstvu koji su tu " neugodnost sustava" tumačili na starinski način: 

- Tijelo se samo oporavi od svake boli ili "bolesti" za maximalno 2 tjedna, ako mu damo šansu. Svaka intervencija izvana, ne da bi bila nepotrebna, nego bi mogla biti i štetna. Zato liječnici (uglavnom ljekarnici) daju lijek (uglavnom placebo) i kažu " kontrola za 7 dana". 

Ako se pak radi o nečemu što bi moglo zahtijevati kakav operativni zahvat, iako se obično radi o nekomu, tko misli da mu takav operativni zahvat treba, stavimo ga na Listu Čekanja! Za maximalno mjesec dana se predomisli. Lista mu da vremena da se prodomišlja i skuplja informacije o nuspojavama, komplikacijama i neugodnim terapijama, koliko god hoće. 

In summa, liste čekanja postoje da vas zaštite od vas samih, kao i od bliskog susreta s ludim znanstvenikom. 

Pa vi požurujte sustav koliko god vam to drago.

Ako želite patiti, izvolite samo.

Pacijent dolazi od latinske patior, 3. u značenju "patiti". 

I "strpljivo čekati", također. Ovo dodajem samo u slučaju da ste od onih koji više vjeruju drugima nego sebi kad su u pitanju njihove intimne stvari, stanja i pojave.

naša plaža

Jedna je uvala bila zaštićeno pomorsko dobro, a onda su se sjetili da se baš u njoj treba napraviti kamp, odmaralište, hostel ili nešto za nešto. Tko će organizirati prosvjed za zaštitu prirode? 

Naće se neka luda baba, bez brige. 

Samo recite da je to za autističnu djecu. Problem riješen. 

Zar ste budala pa da ćete dovest bagere bez da ste prije ishodili dozvolu? Radili ste sve tiho, diskretno, samozatajno i bonafide. U Svetome pismu piše, ne hvalisaj se milodarima, nego daj izdašno siroti, i bog će naći način da ti vrati. 

Ili tako nekako. 

Svemu se nađe svrha. 

Svakome se nađe svrha. 

Djeca ne znaju kako ih se koristi, ali osjećaju da nešto nije u redu. Moguće da ni neka od majaka ne zna da ju se koristi, ali mogućije je da je na neki način ucijenjena. 

Zaglupljena. Pričama o slavi, hrabrosti i neustrašivosti. Lavice! Kako se samo bore za svoju djecu. Treba to isticati, samo pozitivno. To se traži! 

Kad mame prestanu biti fotogenične, kad se priča izliže, kad i sve druge, koje nemaju tu privilegiju da se naslikavaju po časopisima i intervjuiraju na brzinu s nogu, sjete da su i one mogle tako... što onda?

 Imat ćemo vojsku neobičnih, umjesto vojske visokih plavookih i plavokosih ari... oh sry

Možete li, molim, ponoviti za mnom: 

- Ako se čini pogrešnim, onda to najvjerojatnije i jest. 

Occamova oštrica: ako izgleda kao patka, ako se gega kao patka, ako se glasa kao patka, onda to najvjerojatnije jest - ??

Ako možete, okrenite se i bježite. Ako ne možete, otrpite onoliko koliko se da. Bog, ako je pravi, neće dozvoliti da trpite preko toga.

nutra - van

Mlada je mama skuhala kašicu, sve prirodno iz eko uzgoja, kontrolirano i po provjerenoj proceduri, i uzbuđeno utrpala punu žlicu u ustašca svojeg mladunčeta. 

Dijete je zaplakalo, i njoj je bilo neugodno, da netko ne bi, čuvši krikove, pomislio da ga zlostavlja. 

Brzo je pozatvarala prozore i vratila se svojim naporima da nahrani čedo. 

Nije joj bilo jasno u čemu je stvar: majka marija i sve njene prijateljice su pričale kako se njihova djeca u tome "guše" od gušta. Kako je to prekrasno nešto, a ne samo zdravo. 

Sve je napravila kako je čula i vidjela od njih. Ponovila točno sve korake. Što nije u redu s njenim djetetom?? 

Svekrva, jetrva, šta joj ta žena već dođe, je utrčala u kuhinju i vidjevši da je dijete crveno od plača, viknula: 

- Pa jesi li pustila da se o'ladi? Ne direktno sa vatre! Izgorit će joj pluća! 

Mlada je mama gorko zaplakala: kako joj je to mogla reć? zar ne vidi koliko se trudila? kako je sve očistila, pripremila, servirala, u one nove zdjelice specijalne za bebe??? 

Nije joj ništa rekla, naravno, progutala je uvrede, neće se ona spuštat na te razine, ali doće maca na vratanca, kad tad će se to njoj vratit. 

Mladi je tata, vrativši se s posla, primijetio da je mamica tužna i žalosna, i ona mu je sve rekla, i kako se ona trudila i kako se svekrva OPET istresla na nju, i kako to sve teže podnosi. 

- Ljubomorna je jer vidi kako si ti dobra i zgodna i kako te ja puno puno volim. Pusti ludu nek govori! 

To su vam ti komplicirani obiteljski odnosi. Mutatis mutandis. Isti u svakoj velikoj zajednici.  

Meni je ova priča pomogla da shvatim, zbog čega je osjetilu vida dana toliko veća prednost pred ostalima. 

Nitko zapravo ne gleda svojim očima, gleda tuđima. 

Naravna stvar da očima ne možete vidjeti toplinu ili hladnoću, to gledate kožom. Rukama, licem, jezikom. Ima naravno nečega i u iskustvu, i u sjećanju, točnom oponašanju viđenoga. Ali koža je daleko glavnije osjetilo od oka. 

Malena je uvijek bila boležljiva, dijagnosticirana joj je astma dok je bila u povojima, ali nikad nije morala koristiti pumpicu, i uvijek je imala slatke kraste po usnama i obraščićima. 

Tako je pisalo u kartonu, i tako se svima pripovijedalo. 

Ja ne znam kako izgledaju slatke kraste, a kako gorke, ali prije mislim da se radilo o opekotinama. 

Druga kćerkica nije imala dišnih ni kožnih problema, iako je naslijedila i sobu, koja je ispala glavni krivac zbog vlage (bilo je preinaka i preuređivanja i izoliranja i štemanja i gletanja), i robu i roditelje. 

O njoj se brinula patronažna, jer se mama teško oporavljala od šokova koje je doživjela u rodilištu. 

 

~~~

Poremećaj u prehrani je najčešća i najteža boljka našeg vremena, bilo da se radi o pretrpavanju hranom, ili odbijanju iste, ali nekako slutim da je razlog ovakav kako vam opisujem. 

Važnije je oponašati druge, nego slušati vlastito tijelo. 

Kad ovo kažem naglas, žene me obično zaskoče onom o pasenju očiju, štogod da to bilo.

- Uf, kad bi slušala tijelo ne bi prestajala žderati. Koliko su oči gladne. Nemaš ti pojma. 

Da, nasreću. 

Usput, jeste li ikada vidjeli kako slijepa osoba jede? To je zato što ju nikad niste ponudili. 

- Ajde draga, uzmi, nemoj se sramit... 

Da, ali šta? gdje? čime? 

Je li čvrsto ili proljevasto? 

Razumijete? 

:D 

Druga stvar koja se da primijetiti jest da ljudi razumiju da doživljaj i iskustvo svijeta, s pripadajućim reakcijama, dolazi iznutra. Ali kao da nisu sigurni što to točno znači, ni kako izgleda: kao ovdje sa slatkim krastama, ili uopće s alergijskim reakcijama na hranu ili pelud ili štogod. 

Tijelo se brani, izbacuje, pocrveni, nateče ili se ospe točkicama. Uzrok - nepoznat. 

"Ajmeee šta ti je to modro na nadklakticamaaaa" pa peri deri, a ako se ne da oprat, "Ajmeee biće ti je nešto naškodiloooo. Možeš li se sjetit šta si jela?" 

Oh neee, nije moguće da sam te ja malo jače za ruku uhvatila.

 

p.s. 

Curica iz ove priče je sada studnetica sestrinstva, želi raditi na dječjem odjelu, da bi mogla pomagati djeci poput sebe, i iz svima nerazumljivih razloga, ne podnosi majku. Majka se tješi da je mala ljubomorna na nju (jer vidi kako je ona uvijek lijepa i sređena i kako je svi paze i vole). Selo kaže da mala vidi kako joj majka pati pa ne želi ponavljat njene greške. 

Mala ne misli ništa, ponekad je grize savjest jer je prirodno da su djeca privrženija majkama nego strancima pa ne zna što to s njom nije u redu, ali osjećaj naoko bezrazložnog straha, od te nježne žene, je prisutan i jak.

use it or lose it!

"Ljudsko je tijelo najsofisticiraniji mehanizam na ovom planetu." 

U takvom smo vremenu kada je moderno govoriti o ljudima kao da se radi o stroju. Bio-mašina. Terminator. 

Razvili smo sebi mišićnu masu i svakoj kvržici znamo latinski naziv, inače čemu? Da, čemu inače služe svi bi- tri- kvadricepsi, ako ne za pokazivanje. 

Slično je i sa okom: već su i muškarci počeli čupati obrve i dodavati sjenila na kapke da bi izgledali pitomije i ugodnije tuđem oku. 

A ako osjetite nelagodno peckanje, e! zato postoje kapi. 

Postoje, međutim, i vježbe za oči, pisala sam već dosta o tome. Vježbe kojima možete poboljšati vid, a poboljšavajući vid, možete poboljšati i način na koji gledate na život. 

Život, ne svijet. 

Zvuči kao čarolija. Možda to i jest. 

Ovako je bilo sa mnom. 

Nakon operacije desnog oka, zatvarali su mi lijevo, da bi potakli desno da više radi. Nakon operacije lijevog oka, zatvarali su desno, da bi sada lijevo protrenirali. 

Kad bi se bunila, uposlili bi nekoga od odraslih da ponovo i ponovo i opet i opet zalijepi zavoj i zakači naočale uzicom oko glave. Ljepljive trake na ustima i nosu bile bi milost! jer bi patnja trajala kraće. 

Tri minute bez kisika, samo rijetki mogu preživjeti. 

Realno gledano, imate friški ožiljak na ovom, a povoj na boljem oku. Na jedno ne vidite ništa, a na drugo vam ne daju da gledate.

Kome bi to palo na pamet tako? 

A još uvijek se, kako imam čuti, na isti način "liječi" slabovidnost.

hoće li ljudi ikad vidjeti ...

... kolika moć leži u Ničemu 

 

 

preobrazbe (5)

Na zadnjem obiteljskom okupljanju, moja je velika sestra osjetila potrebu pričati svima kakvo sam nestašno dijete uvijek bila. Ona je uvijek bila pri ruci i od pomoći, a ja sam uvijek bila tvrdoglava i neposlušna, trebalo mi je sto puta ponovit jednu stvar da bi napokon i odradila to što se tražilo, tako da su se svi bojali da ih ne osramotim pred drugim ljudima. Morali su svašta izvodit i izmišljat: Ona mi je čak odlazila na roditeljske pravdat izostanke, jer je mami i tati više bilo neugodno, koliko sam neopravdanih skupila bila. A sjeća se dobro i da sam je znala namlatit ko magaricu. Tako jako sam je tukla šakicama u bubrege da je još sve i sada boli kad se sjeti svega...

Kad se dugo ne viđate s nekime, možete sebi priuštiti taj luksuz da prilagođavate uspomene.  

Ne znam je li velika sramota to što ja na nju, nemam nikakvih uspomena. Ružnih, niti lijepih. 

Moja prisutnost u roditeljskoj kući i, uopće, sudjelovanje u onome što bi netko mogao nazvati zajedništvom, privrženošću i zaštitom obitelji, realno je bila minimalna. Kad nisam bila po bolnicama, bila sam na terapijama. Kad nije bilo terapija, bila sam s bakom i djedom. 

Dva potpuno različita svijeta. 

U jednom sam, čini se, bila i fizički prisutna, u drugome u kojem nisam, izgleda da sam bila još prisutnija.

Obitelj je samo mali dio veće društvene zajednice. U kojoj svatko ima svoje mjesto. U kojoj je svakome dana uloga koju treba odigrati. 

Moje postojanje, tumačenje ili značaj, moglo se gledati kao "onaj trn", znak, znamen, osveta i kazna oholima, moćnima i bogatima. 

- Imaju oni, ali šta će im svo blago kad nemaš zdravlja. 

- Bolje je siromašnom a zdravom, nego bogatom a bolesnom. 

- Sve bog vidi i sve bog zna. Svakome po zaslugama. 

I 50+ godina poslije, moja bi velika sestra radije rješivi problem, umjesto izmišljenog. 

Realno, sljepoća nije bolest. Samo se trebate moći prilagoditi, i prihvatiti

da niste taj koji je bogomdan da zna i može sve bolje samo zato što ima par godina više. 

Pa možda i u onome realno slabijem od vas, moći steći saveznika. 

Amare est velle. 

Ljubav je volja. 

Volja, koja slijedi ono što govori srce, umjesto da sluša što govore ljudi. Volja da se boji boga više, nego ljudi. Volja da ispriča svoju priču. Svoju. S povjerenjem da će sve što se desi nakon toga, biti preobražajno. 

božje pismo i vražji pečat

Ako ste se odlučili da u životu nećete ovisiti ni o kome, ili ako je netko odlučio umjesto vas, da u životu nećete imati podršku okoline, tada morate više nego drugi, obični ljudi, poznavati nepisana društvena pravila. 

Sva društva funkcioniraju na autopilotu. Podijeljene su uloge, zna se tko je tko, i te se sheme treba držati, čak i onda, odnosno, pogotovo onda kada taj "tko" ne odgovara "što-u": 

i.e. (to jest)

Kad osoba koja formalno vrši neku funkciju, u stvarnosti ne radi to što joj je zadano (opis radnog mjesta).  

e.g. (na primjer1)

Liječnik treba liječiti, ali budući da nije moguće da on boluje & umre umjesto vas, odete na bolovanje da svom tijelu & duhu date vremena da se samo od sebe oporavi. Narodni je običaj da se doktoru odnese darak koji će ga umilostiviti, iako je društvo uredilo tako da ga se plati za poziciju koju zauzima, bez obzira, radio on - ne radio. Te je na taj način, potvrda s pečatom postala značajnija od osobe.  

(na primjer2)

U našim su, zapadnjačkim društvima (a polako se bolest širi i na istok), u pisanim društvenim zakonima, propisima i pravilnicima, izjednačene nepismene osobe, sa slijepima i visoko slabovidnima. Što znači, ako ne posjedujete potvrdu o oštećenju vida, a neko službeno lice primijeti da niste sposobni čitati, bit ćete stavljeni u kategoriju nepismenog. Nakon čega će vjerojatno uslijediti nekakva edukacija (odraslih). 

Društvo će vas nastojati naučiti čitati, čak ako očito nemate oči. 

Ako niste ishodili potvrdu, a niste u zadanom terminu savladali osnove, društvo će vas proglasiti - nesposobnim. 

Kad ishodite potvrdu o oštećenju vida, dat će vam asistenta za inače, inkluzivni dodatak i identifikacijsku iskaznicu koja će vam, po njihovu sudu, olakšavati život gdje god da se djenete. 

Na taj vam način obični ljudi naprave mjesto u svojem društvu: ne samo da vas priznaju kao osobu koja zaista postoji, nego postajete društveno korisna osoba! Upravo ste nekome stvorili radno mjesto. Upravo ste dali priliku nekome da pokaže svoju dobrotu. 

Čestitamo, upravo ste ostvarili svoju svrhu. 

Inače vas neće voditi na izlete. Inače vam neće prilagođavati prostore. Inače će ismijavati vaše čudno držanje, kretanje i stil života. (Ovdje imajte na umu da je to bolja opcija, nego da vas u strahu premlate na smrt.)

Inače vam neće dopustiti da obogatite njihov život svojom prisutnošću. Iako oni to formuliraju tako da zvuči naopačke.

To vam je ko u onoj priči: Povuci-potegni iščupaše repu, kad je djed zvao babu, pa baba sina, pa sin snahu, pa snaha unuka, pa unuk psa, pa pas mačku, a mačka miša. Da nije miš povukao mačku za rep, ne bi mačka psa, ne bi pas dijete... povuci-potegni! Svi su potrebni. Nitko nije suvišan. Naoko neprijatelji surađuju da bi iskorijenili ono što bi, inače, bilo teško iskorijeniti. 

Želite li u toj priči biti mački miš, ili repa koju svi vuku za kosu? 

ps

Ako vas to tješi: oni vas zovu na vikend izlete, samo zato da bi se podsjetili na to da oni mogu uživati u nečemu, u čemu (misle da) vi ne možete. 

Ima u tome istine, naravno.

Budite iskreni pa recite: možete li vi uživati, samo ako znate da netko drugi, zbog te iste stvari, pati? 

Ili da mu je, ne dao bog, svejedno?

sanjač xxv

kao neko sjećanje 

na neki od prošlih života 

u kojem sam bila 

zmija

tanka i sjajna

tiha i gluha

ipak sam čula: 

- šššššš nemoj da te čujeeee, ona je zzzzzla, vreba da ugrizzzzze

 

 

da me nisu stalno, gdje god da bi došla, 

gledali sa sumnjom pa 

ne davši si priliku da vide što se vidjet može, 

tjerali od sebe

možda nikad ne bi bila zaslužila noge, 

da bi mogla krenuti svojim putem

kolibrić

Sadhguru je napisao pjesmu o kolibrićima i shvaćam to kao znak da smo osigurali prolaz za našu vrstu. 

"Dok drugi zure u nebesa, čekajući čudo da se desi, ti znaš da je Život u krilu Majke Zemlje..." 

Progledati znači znati svoju poziciju u svijetu i djelovati u skladu s njom. 

Do sada smo mislili da je problem u nama. Krivili se misleći da se ispravljamo. Dopuštali drugima da nas popravljaju i sređuju nas prema svojim zamislima. Onima koje idu u prilog njima i njihovu usku krugu ljudi. 

Tražili oproste i molili bogove da nam skrate boli. 

"Ali ti ptičice znaš koji cvijet će dati to što tebi treba / Tvoj let čudesan tako da izgleda poput Čarolije / u koju je uloženo toliko truda..." 

 

Osjećam se voljeno i zaštićeno, iako na prekretnici. Što god da bude bilo, bit će preobražajno. 

 

Humming Bird

In search of Nectar
that is sparse and rare
You know which blossom
is willing to yield what you need
A flight so fabulous that
seems like Magic, that you work hard for

Those who do not know the
Nature of life and its Magic
look up to Heavens for the Manna
But you know, it is all in the
Breast of Mother Earth

Humm away for ever
and Ever

Subscribe Now

Get Isha Forest Flower

 

strašna kao vojska pod zastavama

"Skloni pogled svoj s mene, jer me zbunjuje..." 

Tako je govorio Zaručnik u Pjesmi nad pjesmama. 

Na koliko se različitih načina može protumačiti nečija prisutnost? 

Onda kad ništa ne govorite, ništa posebno ne činite, ništa ne pokazujete. Kad ništa ne tražite, ne zahtijevate, ne pokušavate iznuditi ni izmanipulirati. Jer vam ništa ne treba. 

Samo dvije stvari, sami možete očekivati od drugih, i samo te dvije stvari, drugima padaju na pamet kad ne znaju kako tumačiti.

1. ili mi nešto želi uzeti, 

2. ili mi nešto želi podvaliti (Pa idem onda ja to učiniti prije, i ispast pametan pred samim sobom).

Ma ništa, samo brojim u sebi, koliko me puta spasio moj čudan, zamrznuti pogled, koji nije s ovog svijeta. 

Pametan je uzmak, bolja polovica hrabrosti. Likovi, naime, a ovo govorim bez pretjerivanja ikakvoga, likovi imaju običaj mozgati o tome što su vidjeli, pa donositi zaključke da ti pamet stane. Onda samo moliš boga da nisu preglupi, preagresivni i da nemaju puno prijatelja koji će se boriti za njihovu stvar. 

zmija

Ako se zna da mesije, proroci i spasitelji dolaze spašavati ovce, zbog čega društvo pokušavamo urediti poput mravinjaka, ili pčelinjaka, umjesto poput - stada? 

Svako malo se dogodi da se nekome upali lampica pa kaže: "Mi smo ovce i vode nas na klanje!" pa uspaničeno upire prstom baš u onog lika koji mu pomaže da to shvati, kao u neprijatelja. 

Sasvim je izvjesno da nismo baš svi ovce koje se pretvaraju da vode uređene živote. Smislene i korisne, makar naizgled. Nekima je, sasvim izvjesno, svrha vikati. "To je vuk! To je vuk!", da bi mu se čopor, ili roj ili jato, smijalo u facu. 

Kad s ove udaljenosti gledam na put koji sam do sada prevalila, jasnije mi je da bi, da sam ostala u stadu, bila ista kučka kao i sve druge ovce. 

Jednostavno vas povede. Sad kad ste dobili glas, i naučili pedesetak riječi te osnovnu gramatiku, morate se koristiti time. Morate pokazati svima da ste bolja nego što ste bila, kada niste znala 'a', nego samo 'be'. 

A Bolja od koga? Od one koja neće reći ništa, niti kad je izazvana. 

- Zzzzzzmija je to učinila. Zzzzmija me nagovoritla. 

 Zvuči li poznato?

Tako to svi rade. 

Bila bi, sasvim sigurno, poovčena zmija. 

U ovom drugom dijelu, i ovako, to zaista i jesam.

prijatelji mojih roditelja

Moji roditelji nemaju prijatelje jer su sav svoj život posvetili meni. Ljudi s kojima su se povezali i s kojima su održavali kontakte, svi su bili vezani uza me. Liječnici, terapeuti, patronažne sestre, kao i svi oni koji su, iz bilo kojeg razloga našli za potrebno ponuditi pomoć. 

Da nisu imali mene, imali bi svoje živote. 

Da nisu imali mene, imali bi drugačije živote. 

Da nisu imali mene, imali bi prosječne živote, ni po čemu ne bi odskakali od uobičajenosti. Ljudi bi na njih gledali kao što gledaju na bilo koga, a vjerojatno je da ih ne bi gledali uopće, da bi ih pustili na miru da rastu i padaju kako to radi i sav normalan svijet. 

Od svega mi je bilo najteže prihvatiti - mislim da to još ni nisam prihvatila - da njima nikako ne odgovara da meni bude bolje i da ja budem sretna. 

Kad mi je loše, oni imaju "posla", "obaveza", razloga za pokazati brižnu rastresenu nemoć. Kad sam nesretna, oni imaju o čemu pričati, tražiti lijeka, biti zahvalni što uvijek imaju opravdanje, koje ja neimam. 

Sjećanja koja imam na događaje iz roditeljskog doma, povezujem sa osjećajem gladi. I fizičke boli. 

Drugo ništa ne znam. 

Kuća puna meni nepoznatih ljudi koji su dolazili žderati u moju čast i za moje zdravlje, a meni donosili plastične igračke, da me razvesele. Prodavali tablete da apetit, jer sam premršava. Slaba. 

Ne pamtim, jer vjerojatno nikada nisam ni znala, njihova imena. Ne sjećam se spomena po imenima. Rijetko kad su bili isti. Uvijek drugi, neki novi, bolji i stručniji.

Moderniji. 

Kao kada samci, koji to ne žele biti, nabave psa pa odu u park. 

Pas možda može napraviti štetu, možda može ugristi, onečistiti, može nekog prestrašiti. 

A što može dijete?

mjesečari

Brzo se premeće mjesec po nebu ovih dana: 

Neznano je, da li po nebu ili po kalendaru. 

Godine lete, a dani se vuku. Otvoriš oči i već padne mrak. 

Stigla je zima? 

Ljeti se čeka da prođu vrućine. Zimi se čeka da napokon zatopli. Na proljeće i jesen se gleda da ih se ne vidi; zbog peludnih alergija i groznica i svega čega! 

Kad je vedar dan, više voliš kišan, kad je kišan dan, želiš grmljavinski, kad zagrmi glumiš da se bojiš ili ne bojiš ovisno o društvu u kojem se zatekneš ili o trenutnom raspoloženju. Kad je duga, ne možeš se sjetiti, čega je ono znak, pa se uvjeravaš da mora biti dobar, pa nabrajaš samom sebi u bradu na čemu sve moraš biti zahvalan, jer je to sad IN, moderno je biti - spiritualan. 

Ljudi naše davne prošlosti su, promatrajući mjesec kako se kotrlja, došli do zaključka da je i Zemlja okrugla i da se kreće. I bez snimaka iz svemira, i bez očevida! 

I bili su u pravu. 

Zamisli!

21.7.2024. vidimo se ovdje 

Sretna Guru Purnima, svima koji slave i koji ne slave! 

zvuci i boje

 Mogla bih ga slušati stalno i uvijek :) 

Obi Wan <3

kako sam naučila yogasane (2)

Učenje u grupi i u živo ima svojih prednosti, koliko god i mana: 

Ne zato što se, u realnom vremenu možete usporediti sa suučenicima, to nikada nije mjerilo, u pravilu jedni druge usporavamo, takmičimo se umjesto da se potičemo, naštimavamo i prilagođavamo zadatke i pravila, više pazimo na to da mi sami izgledamo kul, ako već ne izgledamo prelijepo, pa smo zbog prevencije skloni proglasiti nekoga ili nešto "ružnim" ili smotanim, da bismo pokazali kako je netko drugi lijep ili vješt u svom poslu. 

!Gledaj u bilo koga, zbog bilo čega, samo ne u mene!

Što može biti razlog zbog kojeg se, osoba koja realno ne vidi prst pred okom, čini dosadnom, nezanimljivom, i uopće, teškom i čudljivom i čudnom i s kojom je teško pronać zajedničku temu i općenito o ičem razgovarat. 

- Ajmo prije vidit o čemu je, naučit pravila, porješavat probleme pa se onda šalat i se razgovarat! 

Kad progovorite, unezvjere se slijed čudna reda riječi u rečenicama i neobična vokabulara. 

Zbog takvih je, mislim, u dvorani potrebno imati pokazivača yogasana. Kao onaj maleni kvadratić sa čovječuljkom, u donjem desnom uglu TV emisija za ljude sa slušnim poteškoćama, koji znakovnim jezikom (svakoj zemlji svoj), čak i pored titlova, čita događaje, za svaki slučaj. 

Gledaj, pa viđeno oponašaj! 

Dogodilo se tako, da je jedna žena, prestrašena, jer yoga je opasna to možete čut na svakom koraku, najozbiljnije tražila da joj se pomogne jer joj se skupila pljuvačka u grlu, i ona ne zna šta će. 

Možete li zamisliti ton i boju glasa? 

- Bogati! Il pljuni il progucaj! 

- Ne! - viknuo je instruktor. 

Moram priznat da je i meni prvo palo na pamet da će se izbljuvati po svima. 

Nije mi to, naravno, bio prvi put u životu da sam se osvjedočila da obični ljudi nisu svjesni da oni sami gutaju pljuvačku, a kamoli da dišu. 

Znate one "dječje igre" koje nikad nismo prerasli, kad u nedostatku razgovornih tema, ili iz obijesti, ponavljate zadnju riječ ili rečenicu ili slog (ovisno o memoriji i o prilici), dok žrtvu ne dovedete do suza ili do ludila? 

Pa kad odustane od riječi, oponašate izraz lica i pomicanje grkljana dok "guta knedle". 

Ja mogu dugo šutjeti. Dugo mogu i držati dah. Ali nakon nekog vremena, ako ste još živ, morate udahnuti, pa morate izdahnuti. 

- Ajme! Ajme! Mala vam je mrtva! Ne diše, uopće. 

Shavasana.

odvajanje smeća (2)

Priča iz davnine, koja se ponavlja išla je ovako: 

Radim samo ono što je potrebno, onoliko koliko je potrebno i samo ako sam u tom poslu dovoljno dobar. 

Ako se zalaufam pa napravim višak, onda taj višak pokušam zamijenit, prodat nekom kome treba, proslijedit nekome tko zna nekoga kome treba, ostavit na cesti, poklonit. 

Ako ne znam, ne mogu, nisam stvoren za izradu upotrebnih predmeta, možda imam kakvu vještinu koja razveseljuje ili potiče, i koja se dade vrednovati. Ne postoji nitko tko nije ni za šta! 

Neki su stražari. Neki su čuvari. Neki su mjenjači. Neki izvikivači. Sve je to potrebno. Ali da nema ljudi koji su vješti u radu rukama, svijeta ne bi bilo. 

Slučajno, najbolji vještaci su obično bogalji. Ili se to tako slučajnome promatraču čini. Toliko su zaokupljeni svojim radom, da kao da nemaju oči ni uši ni za što ostalo. Ne dižući glave, ne stajući dok ne dovrše započeto, oni nemaju niti potrebe za odmorom i jelom!?

Možda se zato dogodilo se da su potonji (stražari/čuvari, bankari i PR) zasjeli na povišeno mjesto, da su se zalaufali, da ne znaju stat, pa ovi koji rade moraju radit sve više i brže, bez puno mislit. A sve iz dobre namjere, da se "očuvaju naša radna mjesta". 

To vam je ono kad se kaže da je put u pakao popločan dobrim namjerama.  

(= što je dobro meni, mora bit dobro svima)

Onda se pojavi, u "modernom" svijetu, neko mitsko biće s misijom da vrati svijet na nutlu točku, jer se sve toliko ispremiješalo da više nitko ne vidi gdje je početak, a gdje kraj niti koja se zaplela: 

...Sve je tako jednostavno da to i djeca mogu proizvest. 

- Ajme, iskorištavaju rad djece. Treba to zaustavit dok je još u povojima.

 

...Ali nemojte proizvoditi više nego što vam treba. 

- Lako je tebi moj brajko govorit, ne znaš ti šta je to neimaština. Ne daj bože nikome. Od viška glava ne boli! 

...Možda ne boli glava, ali zaboli li drob kad pojedete više nego što možete provarit?

- Boli moj brate još i više kad je prazan. 

...Nije to loše, ne može se punit, ako se prije ne isprazni. I glavi je bolje kad je prazna. 

- A tu smo! Tebi je bolje kad je nama glava prazna da je ti možeš punit kako tebi paše! A ne, ne, nećeš. 

krk!

odvajanje smeća

Namjerno sam bila neoprezna, kad sam usporedila "moderan" sustav gospodarenja otpadom s holokaustom: 

Rekla sam jasno i glasno, hoću reći napismeno, da se način na koji odvajamo smeće ne razlikuje puno od načina na koji odvajamo ljude što može značiti samo jedno, sami smo si krivi što nas drugi tretiraju kao proizvode za jednokratnu upotrebu. Jer niti mi sami druge, a pogotovo sebe, ne tretiramo drugačije. 

Nije bilo potrebno navoditi primjere, jer svatko za sebe zna kad se i od koga osjetio odbačenim. Iako ne i momenata kad je sam nekoga iskoristio pa odbacio, jer se takvi momenti obično pišu pod pobjede. 

Ali biti iskorišten, pa odbačen, to boli. 

Boli toliko da traži (krvnu) osvetu. 

Kad napravite korak dalje pa upitate, onako za igru, boje li se da bi se odvojeno smeće moglo osvetiti, prva reakcija bude praskanje u smijeh. A onda kad ih podsjetite da ogroman, užasan, pregolem problem koji "moderna" društva bore sa smećem koje se gomila, smrdi i uopće smeta, shvate na što se ciljalo. 

Zarazne bolesti uvijek su zadnje na pameti. Kad se dogode, okrivit ćemo kineze. Ili svemirce. Ili invalide, oni ne odvajaju, jadni ne mogu, šta će. Zato se njima treba izać u susret. Osigurat prolaz, napravit rampe. 

I treba to sve strogo, nalijepit markice, stavit kamere, neka se zna ko baca pravilno, a ko zabušava! 

I bez koga/čega se može. 

A znate gdje sve to smeće završi? U spalionicama. 

Smiješno je što većina gradova nema krematorije, jer se netko boji da bi mogao udahnuti nekoga. Sa spalionicama otpada je sličan problem, izlazi se na prosvjede, pišu duhoviti slogani, nosaju transparenti rukom napisani. Izrađuju se i daunloadaju aplikacije koje mjere precizno do treće, četvrte decimale, točno što se u današnje vrijeme diše. 

A ljudi koji se razumiju u ljude predviđaju, da će nas u skoroj budućnosti zahvatiti pandemijsko ludilo. 

Velim, to je već davno počelo. 

Već se traže po planeti čestice mikroplastike, i smišljaju taktike odbrane. Plastika je najveće zlo našeg vremena: ne ide zaludu u žuti kontejner. 

Mi niti nismo svjesni gdje je i na kojim sve mjestima ima, na koji način utječe na naše živote, kako napada naše organe unutrašnje, a ne samo dišne kanale, a najstrašnije je od svega što je ta toksična tvar koju (još!) ne možemo kontrolirati, nevidljiva. 

- Ja sam slijepa od rođenja, i, većina ljudi koju slučajno poznajem je toksična i van kontrole. 

(vidite li sličnost, s ovime što vam pišem, vidite li razliku?) 

Meni ne pada na pamet pokušavati pripitomiti druge ljude tako da bi ih mogla držati pod kontrolom. Šta će mi?

Ali vama će to pasti na pamet, jer svi sudimo samo prema onome što sami znamo. Mislim, ako netko želi držati pod kontrolom nevidljive čestice (možda) plastike... zašto ja ne bih htjela kontrolirati meni nevidljive (možda) ljude?

Nitko normalan neće dopustiti da ga neka druga (slijepa) osoba drži na kratkoj uzici. Je li tako? Samo će, preventivno i u najboljoj vjeri, iskoristiti svoju  sposobnost zaključivanja "slično prema sličnom", pa upotrijebiti svoju jedinu prednost: osjetilo fizičkog vida, da bi vam ograničio kretanje.

Eto, to nam se dogodilo.  

Potrebno je biti opreznijim u izričaju. I kad znaš tko sluša, nikada ne možeš znati da će čuti točno. 

mnogookost (17)

 - Pazi što govoriš, jer ovdje zidovi imaju uši i oči. Nikada ne znaš tko što može vidjeti i čuti, i iskoristiti tvoje vlastite riječi i misli(!) protiv tebe. 

Originalna se priča može još šire tumačiti, ovisno o prilici i o onome tko je prepričava, a bajke su odvajkada služile tome da slijepima otvore oči. 

Jednom davno na jednom davno zaboravljenom mjestu na svijetu, živio je čovjek koji je patio za tim da bude viđen u visokom društvu. Iako je svakodnevno jedva spajao kraj s krajem, praznikom i blagdanom bi se nacifrao i nastojao pod svaku cijenu podružit se s otmjenima. 

A na tim otmjenim okupljanjima glavna je zabava bila pohvaliti se stvarima koje posjedujete, vi ili netko vaš, te vještinama kojima vladate, vi ili netko vaš, i mjestima koja ste posjetili i vijestima koje ste tamo mogli čuti. 

Tako se naš junak počeo hvaliti kćerkom jedinicom koju je posjedovao i njezinom supermoći da običnu slamu pretvori u zlato. 

Reći takvo što, u takvome društvu uvijek ima kontraefekt, sve ako je i istina. 

Onaj tko može, rukama ili riječima, dati vrijednost bezvrijednome, uvijek je meta bespoštednog lova. 

Ispostavilo se da je kći jedinica zaista na neobjašnjiv način uspijevala ispuniti sva očekivanja. I do kraja priče, čak steći toliku mudrost da pomogne i samoj sebi. 

Jer je čula što nije mogla čuti. Vidjela što nitko nije vidio. I ispreplela od svega sasvim lijepo tkanje. 

Ovo je moja verzija Cvilidrete. S porukom:

- Neka čuju štogod da čuju, neka vide što god da vide!

Svatko ionako koristi svoje (ili tuđe) alate onako kako mu je dano i na način na koji je naučen da se može. Sve je zasluženo. 

I to budi rečeno: 

Mjesec lipanj je u nekim dijelovima svijeta posvecen gluho-slijepim osobama. Kod nas se nije o tom moglo vidjeti ni čuti.

što znači 'rad na sebi'?

Ukratko, to je fini način da vam se kaže da gledate svoja posla. 

Postoje dvije vrste ljudi, oni koji ne mogu zadržati svoje vlastite misli u svojoj vlastitoj glavi, i oni koji to mogu. Postoje naravno i podkategorije, ovisno o sposobnosti ili vještiti samokontrole, ali nije predmet ove rasprave. 

Ovi neodgojeni, dakle, iz prve grupe koja se teško kontrolira, ovisno o tome koliku su mišićnu masu nakupili, i koliko ima ruku, jezika i letaka koji su se spremni boriti za njihovu stvar, dakle ti koji sebe kontroliraju s teškoćom, kontroliraju svijet, mikro ili makro. Obrazac je isti. 

Na način, da oni određuju što je lijepo/ružno, pametno/glupo, dobro/loše, zlo. To su tri osnovne teme za dileme. Nema četvrte. 

O vašoj brzini prilagodbe na trenutne trendove, ovisi jeste li s nama ili ste protiv nas. 

Ovako žene počinju, ali sigurna sam da je špranca prepisana od nekoga muškog društva: 

- Aaaajme ove! 

Onda vam netko dobronamjeran kaže da se toj i toj osobi treba ulizivat, inače. ...

Ako ste i sami skupili dosta mišićne mase ili imate dobru zaleđinu, možete si dopustiti da vidite koliko će daleko ta stvar otići, umjesto da se krene istog časa s rečenim ulizivanjem. 

Ovim slijedom: 

- Ružna/an je k'o ponoć. 

- Pa šta, nekome je ponoć baš lijepa. eto meni je na primjer ponoć najljepši dio dana. Mir. Tišina. Možeš pjesmicu možeš recitaciju. Bez pritisaka. Bez maltretiranja. 

- Je, je. Pustimo to moja draga, ljepota je u oku promatrača, ali brate mili, glup/a je ko tava. 

- Ooo, nije nije. Ne znaš ti ni po mise. On/a ti je doktor znanosti. Specijalist i stručnjak u svom području, svi su rekli sve naj naj naj. U mene je doma često, duhovit, načitan, zna znanje. 

- E ali reci ti meni kakav je on čovjek. Kakav ti se to čovjek ne javi na ulici kad te vidi nego prijeđe na drugu stranu. Možeš se ti natrackat i objesit diplome na zid, ali ako si nula, onda si nula! 

Bojim se da taj dio govori više o ovome koji govori. 

Ok, cure obično stanu kod prve trase: ove o ljepoti. Teško da čuju da ste im u kontri, jer se odmah kreće s analizama tipa a oči, a usne, a zubi, a nokti, pa kad podviknete ovu o radu na sebi, tu krenu suze, pravdanja, jer se vidi i zna tko radi na sebi i koliko košta svaka tubica šampona i losiona koju ona upotrebljava, jer "ona radi!" A onda se lajanje samo proširi i na vas, koja ste se usudila reć joj, njoj, e njoj, to nešto tako, i tko ste uopće ta vi?! 

- Neka kupi ogledalo. 

- Ni mater je rođena ne voli! 

Tako je, pretpostavljam, počeo svaki rat, pa se naknadno izmišljaju razlozi, naštimavaju datumi, uvode novi likovi. Ideološko praktičarski. Samo što žene to čine nježnijim glasom.

A jel bi moglo, o sebi u sebi?

moj štap i ja (3)

Znate li da postoji shaolin online? Kung Fu Fighting možete naučiti preko interneta. U svom vlastitom domu u svoje slobodno vrijeme. Sve što vam treba je dobra volja i štap od metle. Sada, draga domaćice, vidi kakvu ti je uslugu učinio izumitelj usisavača za prašinu i kućnog robota. ;

Dobro, nije tako idealno kako vam sad ja pričam, ali mogućnost učenja, što se sve sa štapom može, od stvarnih majstora, postoji!

Vrlo ću vam ovo kratko: 

Samo su dvije greške moguce: 

1. ne započeti 

2. ne dovršiti započeto. 

Smijete zadavati samo one udarce koje ste i sami primili. Zato je dobro da ste izudarani što je moguće više. Što vas se više izudaralo, to postajete ponizniji. Što ste ponizniji to ste veći i jači. 

Kome se više da, od njega se više i traži.

No, niste vi taj koji udjeljuje milost. Takvo što ne postoji. 

Sve što imate je vaš slobodan izbor; želite li stvoriti više patnje (stvarajući je nekome drugom) ili jednostavno pustiti da prođe.  

Odluka je uvijek vaša: želite li da netko drugi pati jednako kao što ste patili i sami. 

Što ako znate da će ga to učiniti, ako ne boljim čovjekom, a ono bar drugačijim?

A ako se odlučite svjesno stvarati patnju, u što ste se onda vi pretvorili? 

Nekome ste dobročinitelj, nekome demon. A sve što radite drugima, radite samo sebi.

Totalno vrijedi! 

I totalno razumijem. 

Ovdje: shaolin.online 

🙏❤️

mnogookost (16)

 

Očima ne možemo vidjeti sebe. 

Mi smo onaj koji gleda.

očevi i kćere

- Nema ništa ljepše na svjetu nego kad te djete pogleda u oči i kaže "mama". Ništa nevinije i čistije.

A onda se dijete slatko nasmijalo, prstićem pokazujući na sve nas koji smo sjedili u krugu, kao u brojalici "en-ten-tini" i "eci-peci-pec", svako je žensko lice imenovalo sa "mama", a muško "tata". 

Na predavanjima iz Komparativne gramatike sam čula da riječ "mama" ima veze sa hranjenjem, sisavci se navodno glasaju s "ammmm" onda kad su gladni, kad traže da im se udijeli, ili kad im prija okus hrane u ustima. Zvuk, koji mogu izustiti svi, bez obzira na to imali jezika ili ne. Naučio nas tko tom jeziku, ili ne.

Značenja i tumačenja smo nadodali sami. 

Moje je mišljenje da djeca, uopće, a ne samo specijalna, nisu vezana niti svjesna toga tko im je biološki roditelj. Pogotovo u ovim vremenima kad ih se sprati u jaslice prije negoli su pravo i progledali. Mama je osoba koja gleda da budeš na sigurnom i suhom i da nisi gladan. A tata? Tata je lik o kojem će nam tek čitati u bajkama. 

Uvijek odsutan i djelom i odijelom. 

Uvijek prisutan kao slutnja pomoćnika ili zaštitnika, koji, ili nikada ne dolazi ili dođe prekasno. 

Uspomena, ako se tako može nazvati, na mog oca je vezana za njegovo nastojanje da mi pokaže na kakvih su se igara igrala djeca kad je on sam bio dijete. 

Sjedili bi u vrtu, ili na plaži, i on bi tražio kamenčiće koji su u ruci dobro stali. Ne mogu se sjetiti po čemu su bili posebniji jedni od drugih, ali to ni tada nisam mogla znati. On bi prilično nervoznim glasom ponavljao: "Vidiš! Vidiš! Di sad gledaš?", a oblutci su opasno zveckali u njegovim velikim šakama. 

Igra je bila u tome da tim oblucima koji su u ruci dobro stali, gađa i pogodi, kamenčić, ili travku, ili mravinjak ili što mu se već gađalo, dok ga ne "izbije".

Kao i svoj djeci na svijetu, i moje je omiljeno pitanje bilo "zašto?". 

- Zato što strši. 

- Zato što je ružan. 

- Zato što nije ni za šta.

- Zato šta se muva bezveze. 

- Zato šta smrdi. 

- Zato šta mu treba pokazat ko je gazda. 

- Zato što je drugačiji, različit, smeta. 

Ako dijete može mrziti, iako sada znam da je, ono što zovemo emocijama, ugođaj koji pokupimo iz okoline, tad sam ja mrzila njega. Mogućnost, ako ste dobro pročitali prethodnu rečenicu, da to nije moja, nego emocija, koja bi me preplavila preko oca, sada dosta toga rješava i olakšava. 

Može li netko mrziti kamen? Može li se mrziti "za igru"? 

Ja sam to tako zapamtila. 

U svojoj sam dječijoj glavi smišljala izgovore, opravdanja i molbe koje bi učinile da ta zla igra završi što prije: 

- Ako strši, ističe se zato što je ponosan zato što je poseban, ništa ne čuva za sebe, želi da to nešto svi vide. 

- Ako je ružan, ljepota je ionako u oku promatrača.

- Kako to misliš da nije ni za šta? Pa sve što je od boga stvoreno, ima neki razlog. Ako sad ne radi ništa, to ne znači da ne radi nešto onda kad mi ne gledamo. 

- Oh, on se muva bezveze, a koliko samo ljudi glavinja okolo i štetu pravi, pa njih ne gađamo kamenjem. 

- A meni baš lipo miriše. 

- Kad bi svi bili isti, bili bi dosadni. 

Nisam nikada, naravno, uspjela ni jednu od tvrdnji izreći naglas. Prije nego bi došla do riječi, grlo bi mi se napunilo suzama tako da pluća nisu mogla udisati zrak, i zamišljala bi da sam riba, koja nema uši i koja nema jezik, i kojoj se neko veće biće smilovalo pa joj dugi rep pretvorilo u noge, tako da može pobjeći čim dođe u priliku. A kad jednom dođete u priliku, onda ne prestajete trčati. Ostavljajući iza sebe jedini zvuk koji mogu stvorit zatvorena usta. Kao sonar. Odbijate se o pretrpani prostor niti ne znajući kakvih možda blaga u podmorju ima. A ima ih, sigurno. Jednog ćete se dana svega prisjetiti.

Mama je mislila da imam problematične sinuse, jer joj je pedijatrica rekla da nemam astmu ni bronhitis ni upalu pluća, pa je skoro svaki mjesec kupovala nove kapi i novi inhalator, jer bi zaboravila da i jedno i drugo već odavno ima. 

Kupi lijek, odvedi je doktoru, trči u apoteku. Stalno nešto!! Nikad mira s tom malom. 

- Mama? - riječ koja bi mogla uljepšati sve. 

- Tata? - pet minuta razorne pažnje nakon koje se uvijek osjećate krivcem. 

Nisam željela sudjelovati u njegovim igrama. Nisam htjela znati: Onaj tko "za igru" može izudarati kamen, koji nije ništa kriv i koji se ne može ni braniti ni vikati ni plakati ako ga boli, sasvim sigurno bi izudarao bilo što i bilo koga tko ostavlja dojam bespomoćnosti. 

Tako sve počinje. 

Naši ljudi kažu "tvrd ko kamen", ako žele reći da je netko škrt, tvrdoglav, neumoljiv, bezosjećajan. 

Ima i onih koji kažu "čvrst ko stijena", ako žele reći da tog nekog ništa ne može poljuljati u uvjerenjima. 

Nitko ne može reći da netko nije vidio sličnost ili razliku, onoga što smatramo živim, i onog za što tvrdimo da je neživo. 

Iz mojega očišta, sve je živo.

preobrazbe (4)

Mislim da vam još nisam pričala o tome kako sam postala senilna i dementna, prije svog vremena. Ali, to je priča koja se vrti više manje stalno. 

I više manje svima. Tipično izluđivanje. Na koje pristajemo, jer ne želimo popit batine.

Godinama, kako sada to računam, povjerenik je zgrade uzimao novce za pričuvu i od mene i od moje majke. Važno je ovdje spomenuti, da majka i ja ne živimo zajedno, u istom tom stanu niti u istoj zgradi, dapače ni u istom kvartu niti gradu. Što znači da je ciljano vrebao sad jednu sad drugu, i to je špijuniranje jezivije od činjenice da je nemoguće imati povjerenje u osobu od povjerenja. 

Kad sam shvatila što se dešava, zaprijetila sam majci da se ne petlja gdje joj nije mjesto, na što je ona odreagirala, po meni, nečuveno: 

- Šta ja znam šta ti možeš! - baš ovim riječima - Ja samo gledam da ne bi imala problema. 

Povjerenik, da isti onaj o kojem sam vam već ovdje bila pisala, bi uvrebao majku, i žalio se kako ga mala ignorira, kako nikad ništa i kako su svi to isto primijetili. Kako sam više ne zna šta će. Kad ga ljudi pitaju. 

Zašto bi ljudi pitali njega o meni? 

Mama mu je davala novce, tobože za pričuvu, ali je plaćala reket. Zaštitu.

 Kad sam i to shvatila, zaprijetila sam majci da se ne petlja gdje joj nije mjesto, da sam dovoljno odrasla i stara, da se mogu starat sama o sebi. 

Što se pretvorilo u - kako slijedi iza naslova ovoga posta:

- Ma pusti malu, biće je zaboravila. Pa vidiš joj po očima da ne zna šta govori.

audiodeskripcija nogometne utakmice za slijepe i slabovidne osobe

Prije nego što se izumilo radio, morali ste biti fizički prisutan na igralištu, trkalištu, kazalištu, na trgu ili na pazaru, da biste doznali što se u svijetu događa.

Prije izuma radija, izumljena su slova i uveden je običaj da se polijepe po zidovima da svi vide isto.

Nekako u isto vrijeme, sjetili su se ljudi da sva slova ne zvuče jednako u svakoj glavi, te da glave moraju na edukacije prigodne da se prilagode.

Dakle, ono što je svaki sportski komentator od vajkada radio još od postanka radija, nije dovoljno dobro za slijepe ni slabovidne te njima treba posebniji prevoditelj? 

Ponosno se raspisuju natječaji za prilagodbu vizualnih umjetnosti slijepima i slabovidnima: Svi Moraju Imati Pristup Umjetnosti!

Svi u Getto! 

Koliko vas "normalnih" očiju obilazi muzeje? Gleda tuđe slike? Osim ako niste prisiljeni. 

I dogodilo se! Neka je galerija napravila vodič. Glumac je nasnimio opise par velevažnih djela, koje slabo imaju veze s onime što ja smatram vizualno važnim. Jedna slijepa djevojka je rekla: Super je što vam daju rukavice, pa smijete dodirnuti kipove. 

U utakmici izmedu sportskog komentatora i povjesničara umjetnosti, ovaj prvi daje preciznije i relevantnije opise stvarnosti te koristi bogatiji vokabular. 

U stvarnom bi svijetu prije povjerovala sportskom novinaru. 

Možda zato, ovaj drugi nabraja "činjenice koje se mogu smatrati objektivnim" u odnosu na objekte na koje se odnose: 

Kad je djelo napravljeno, gdje i pod kojim ga je uvjetima umjetnik izradio.. 

- Sam sam bio tamo pa znam, ali... 

"Život se ne sastoji samo od materijalnih stvari, nego i od dožvljaja.."

A doživljaj, bože moj, to je nešto neopisivo. To je to što treba doživjet.

Bude mi ih žao. Moram vam to reći. Čini se da oni misle da njihove oči znaju nešto što ja ne mogu pročitat, pa u misli da me zbog toga treba žaliti, nalaze svoju sreću, a u pokušajima da mi pomognu, svoju veličinu. 

Jer, znate, nije, ne može bit, nikako ne može bit da je stvar u novcu.

recidivisti

Otkad pamtim, popularno je bilo etiketirati ljude kao drogeraše, na osnovi raširenosti zjenica. Nitko, naravno, iz kruga mojih tadašnjih poznanika, nije znao, trebaju li zjenice biti jako sužene ili jako raširene, ali svi su jedni drugima unosili, najprije, lica u lica, a onda kažiprste: 

- Jesi, jesi, vidi ti se po očimaaaa!!! 

Mislim da je fora bila, tko će kome prije. 

Svaki gradić je bio Drogir, svaki kvart svakoga gradića drogeraški, smetlarski ili siromaški.Ovisno o tome, tko o kome govori. 

I svako malo se pojavljivala neka nova, još neotkrivena ali čarobna, prirodna ili sintetska(?) supstanca, a svatko je poznavao nekoga svoga tko to ima, ili može nabaviti. 

Slično kao što je ovih dana, popularno znati tko ima protuotrov za buster za covid. 

Ne znaš što je to, ali SVI su rekli! 

I sad, kad ste u tome SVI, valjda ste si Velik. Baš, baš. 

A kad ste velik, i od šećerne vodice vam je sve haj flajt. 

A kad poletite baš visoko, onda vidite da ima još onih koji ne znaju to što znate vi, i bude vam ih žao. 

- Nemoj ti mene, brate, žalit. Ti si u toj igri, a ne ja. 

- Aaaaa, jesi, jesi, vidim ti po očimaaaa!!! 

I tako krene druga faza igre. 

Vi ste u drugom filmu, i ne berete brige. O tome što ste možda glavni sporedni lik nečijeg tuđeg filma. A taj tuđi film vrte oni SVI koji su tamo poviše rekli da ste đanki. 

Ako krenete skupljati one koji će govoriti u vašu korist, imate rat. Tako je to, valjda, od vajkada. 

Kletva ili kleveta, razlika je u tome što je jedna od njih zakonski upisana i gonjiva, iako nedokazljiva. =

Ali što ako ne znate za sve ovo? Što ako ne možete znati, ili možete znati, ali se ne možete braniti? Ili ne želite. Jer nemate od čega.

Ako sami ne vidite isto kao što vide i svi drugi. Ako sami ne čujete isto što čuju i svi drugi. Jer vam je senzorna aparatura drugačije ugođena. 

Ponašate se čudno, jer ne oponašate tuđe pokrete i geste. Zvučite čudno, jer vas rijetko čuju pričati, pa im je svaki glas koji izustite - "čudno nešto". Krećete se sumnjivo, dočim se krećete pažljivo. Oprezno. Sporo. Jer vas se istreniralo da morate tako, inače ćete se razbit. Ili ćete razbit nešto drugo. 

Znate ono, kad obični ljudi hodaju polako, oni se šeću. Ili su toliko dobri da ni mrava ne bi zgazili, pa zato. 

A vi niste obični ni po čemu. O vama se ne zna ništa. I samo je pitanje trenutka kad ćete explodirat i prema van! 

A stalno ste po bolnicama. Stalno se prenemažete, i stalno vam je zlo. 

Nema tu lijeka. Nema tu povratka. Sa zla puta. 

A zdravstveni sustav se toliko trudi oko vas. I sve. 

- Ali on jednostavno neće!

Zato je dobro preventivno svoju djecu prozvati Anđelima, osnovat udrugu koja je stručna u davanju procjena, borbi za povlastice, i pružanju podrške certificiranima. 

Bez potvrde struke, nikom ništa! Niti ne priznaj, niti prepoznaj! Slično po sličnome. Ili različno od toga.  

I kako je bilo upisano u početku, tako i sada i vazda u vijeke vjekova.

 

I kako uopće znati, je li netko namjerno zao, da se stalno vraća istom zlome putu, ili da su mu prosto, prosti ljudi nalijepili etiketu?

ljudi drveće

Društvu kojem je glavna zanimacija kopanje rupa, najteže je posaditi stablo. Uvijek se nađe neki aktivist koji će tražiti pisana dopuštenja, certifikate, uvjerenja s jamstvima da će posijana sjemenka ili zabodena sadnica izrasti baš do te određene veličine, u tom određenom smjeru, te eventualno u nekom budućem vremenu roditi baš tim određenim plodom.

Tu, malo niže niz ulicu, drvored je razgranao korijenje da su popucali pločnici, ali ne i asfalt. Pješaka ionako nema, a kada kretanje automobilima bude dovedeno u pitanje, raskopat će se, posjeći će se, zalit će se novim slojem katrana. 

Sjetit će se netko da je jednom tako, ono tamo jedno zločesto stablo, namjerno nekom podmetnulo nogu: 

- Sve misliš, neće te, dobar je on, samo stoji i miruje s mirom, kad ono! eno! 

Tek kad je mama počela gubit busolu, pa izmiješala mene odraslu i mene malu, te ponavljat riječi rečenice zgode i angdote, sada preda mnom, kako ih je ponavljala hiljadu puta bez mojeg znanja svima drugima, shvatila sam zašto su nepoznati ljudi neobjašnjivo defenzivni, na rubu agresije, kad sretnu nekog poput mene. 

Famozno, "ne znaš ti šta oni mogu", u nekom davno prošlom vremenu jest imalo odgovor "samo ono što ti možeš izmislit", ali to nikad nije bilo jamstvo da će ga svaka glava shvatiti onako kako je rečeno. 

Drveće raste u prirodnom ritmu. Ako ima zraka, ako ima vode, prostora će se pronaći da se razraste. U visine, u dubine. Bez namjeravanja, navođenja, tumačenja, očekivanja. 

Očekivanja koja je imala od mene, bila su puno veća i nerazumnija, nego ona koja je iskazivala prema mojim sestrama. Ja sam trebala moći ono što one nisu, ali u granicama njenih shvaćanja nemogućeg. Ako se nečija mama pohvalila sa svojim djetetom koje gimnasticira, ja sam trebala gimnasticirat bolje, ako je neka druga mama imala kćer pjevačicu, ja sam trebala imat više sluha, ako je nečije dijete magistriralo, doktoriralo i zaposlilo se na institutu ruđera boškovića, ja sam trebala bit oksford kembridž ili bar sorbona. A mjera svih mjera i zakon svih zakona, trebala sam imat bogatoga muža koji bi obožavao nju, punicu, više nego mene. 

Podsvjesno to dijete zna, nemojte se zavaravat onime da djeca brzo zaborave. Kad bi to bila istina, nitko ne bi ništa nikad u životu naučio. Činjenica da smo svo svoje znanje upili u prvih par godina života, govori u prilog tome: samostalno jesti, kretati se i navući cipele i robu. Neki to rade brže, neki maštovitije, neki vole komplicirati misleći da je to dokaz inteligencije, nije. Jer su se samo rijetki pomakli od toga. A sve je više onih koji dopuštaju drugima da ih počešljaju.

Znajući, dakle, da nisam dovoljno dobra, da bi majka bila zadovoljna mnome, te se imala čime pohvaliti pred drugim ženama, stalno sam gurala samu sebe preko granica koje sam sama vidjela kao ograničenja, jer vam zapravo nitko nikada ne kaže što je to što vas drži u tako tijesnoj sobi. U isto se vrijeme, majka priroda pobrinula da ne mogu vidjeti one s kojima bi me se uspoređivalo, pa se niti ne uspoređujem, ali ideja nekakvog ideala, to se sigurno može naslutiti. 

Ideal, ne idol, je ono nešto što je veće od vas, i što nastojite dosegnuti. Znadete dobro da uspoređivanje nema nikakve veze ni smisla. Ali možete sagraditi sebi kućicu u krošnji, i promatrati svijet sa sigurne udaljenosti.

Možete, na primjer, otšutjeti kad vas se izaziva na svađu. Možete, na primjer, preskočiti ručak kad vas se ne pozove. Možete, na primjer, ne prenijeti trač koji su vam rekli u povjerenju, samo vama, i nikome više ne ne.

Također brzo shvatite da ne smijete o tome govoriti naglas, jer će vas u bolju ruku ismijati, u goru poslati na liječenje, pa zalijepiti još kakvu etiketu. 

A usput radite sve ono što i druga djeca: pišete zadaće, čitate lektire, i nije bed kad prijateljica iz klupe dobije bolju ocjenu, jer se ni ona neće upisat na željeni faks: vi možda nećete imati prosjek, ali ona neće moći pokazati znanje.

Samo što će njena majka biti ponosna na njezino postignuće koje je izazvalo ljubomoru zbog koje joj je bilo uskraćeno dalje napredovanje, a moja će zaista i biti ljubomorna, jer se neće imati čime pohvaliti, ali će objema rukama prihvatiti ulogu majke paćenice koja je žrtvovala sve, baš sve, radi tog i takvog djeteta od kojega nikad ništa. 

Eto takva je snaga majčinske ljubavi! I samo zbog Nje će svijet ostati isti, još za dugo vremena. I nakon što se svaka od nas vrati u rupu iz koje je potekla.  

 

Drug iz udruženja kaže: Oni se užasavaju do gađenja naše snage, zato što ih podsjeća na njihovu vlastitu slabost. Nama je dovoljan štap, a njima ni čitav svijet. Čak ni taj štap ništa ne valja, slomi se kad naletiš na budalu koja korača tako samouvjereno da ne vidi bijelo na asfaltu.  

A onda ti kažu: "Šta ga nosaš više!?" ili se prepadnu da si ga slomio nekome na leđima. 

Baš ko ono stablo, što podmeće korijenje pod kotače automobilima. 

- Tužni smo ti puno - kaže moja mama meni odrasloj koju tek upoznaje - Uopće ne želi ništa naše. Ona tjera po svoju, ništa nas ne pita, ništa nam ne govori. Uvijek je, od malena, pokazivala tiransku narav. 

Umjesto toga, je li mogla bit ponosna što ima takvo junačko dijete?

Kakvo je to društvo koje stalno traži da mu se opravdavate, koje vam uzme doslovno sve, pa onda sebe proglasi pravednikom. I žrtvom. 

I kakvi to pojedinci žele biti dijelom tog i takvog društva, i po cijenu izdaje vlastitog sjemena. 

Strah, pritisak, mržnja, izgon, mogu li još dugo biti jači od zakona prirode?