čulo mirisa

Strah od gladi, ili sjećanje na neku drevnu glad, je dovelo do toga da se prežderavamo bez osjećaja krivnje. Da se radi o pohlepi, ili nedostatku samokontrole, ne bi nas, dobronamjernici, nutkali stalno, i ne bi nam se čudili zbog izbirljivosti, sramežljivosti, nećkanja ili izbjegavanja zajedničkih blagovanja. Čak ako su i opravdavani zdravstvenim problemima. 

Pristojno je ponuditi hranu. Pristojno je pojesti hranu, na licu mjesta. "Za ponijeti" se označava kao sebičnost, škrtost ili grabežljivost. 

Ali što ako se ipak radi o nedostatku samokontrole kojoj je moguće doskočiti? 

Mišljenja sam, da smo svi prirodno osposobljeni svime što nam je potrebno, samo veći dio vremena nismo toga svjesni. Prevelike nade polažemo na oči, niti ne primjećujući da nas one ganjaju na životni stil tipa kreći se brzo i guraj sve pred sobom. Onaj tko je veći i onaj tko je jači, tlači. A ostali tužno (iz)gledaju.

Na prvo mjesto, zato, stavljam čulo mirisa. Čak prije dodira. Prije nego se koža naježi, zrak donese nagovještaj bića, stvari, pojave, događaja koji se približava. 

U zimskim mjesecima, kada bismo najradije samo spavali i bivali hranjeni, biram sarmu kao najzorniji primjer ovog što želim ispričati: Toliko puno je se spremi, toliko puno je se pojede, da njen miris povezujem s mirisom povraćanja. 

Dakle, zrak još nije donio ništa. Tek pričamo o tom. Sjećanje na, možda prošlogodišnju muku. Koja i ne mora biti vezana na hranu. Razumijete? 

Dok se kuha, miriše predivno. Ali ne želim ju jesti. Jer znam da će mi pozliti.

Jesam li čudljiva, ili izmanipulirana? Imam li memoriju slona, ili sam zlopamtilo? Možda ipak fantaziram? Sve će bit u redu?

Ne znam, ali smeta mi miris zelja i miješanog mljevenog mesa. 

I zbog toga ju ne mogu jesti. Ni na silu. 

Moj nos me štiti? Zato postoji. Da nanjuši što je u pripremi, pa javi mozgu, neka interpretira kako zna i umije. 

Uvijek mi bude smiješno kad ljudi ograniče ovo najvažnije čulo, na "smrdi" ili "miriše". Pa mi, pošto me vide kao osobu s ozbiljnim hendikepom, krenu tumačiti, kako trebam više putovati po svijetu, "a ne uvijek tako (sve!) sama": 

- Zamisli doživjeti miris pravog francuskog parfema u Francuskoj... miris tulipana u Nizozemskoj... zvuk glazbe Mocarta u Austriji a na nepcu mocart-kugle... 

Njima je sve nekako izolirano i omeđeno početkom i krajem, sve je negdje drugdje, i u neko drugo vrijeme.

mnogookost (11)

"Budimo svjetlo onima koji nemaju volje da svijetle..."

unutarnje oči

 

 

Svaki put kad osjetiš da postaješ opčinjen materijalnim stvarima, zatvori oči, pogledaj unutar sebe. 

Nema ništa za gledanje. Ne osjećaš ništa. 

Ipak, sve što je vidljivo, proizlazi iz tog nevidljivog. 

"Svjetlo sja jedino zato što postoji tama." 

Ako se nastaviš probijati kroz tamu, kad tad ćeš stići do zasljepljujuće svjetlosti. 

Iza Mraka i nakon Mraka, čitav je jedan novi plodni svijet. 

slijep k'o čep pa gluh na njuh

Kad bi se dan dijelio na mirise, umjesto na boje, izgledao bi ovako: 

Ružina vodica, buđenje. Oko sedam, osam, miris znoja. Oko jedanaest, podne, žestoka salama i tekući kruh. Oko dva, tri, miris sapuna. Neka zagorena hrana. Kapućino. King Mars. Neodređeni miris neodređene hrane, koja se uskoro pretvara u - vjetrove. I tako sve do Ružine vodice koja uvodi u san. 

Kad ne jedu, ljudi razmišljaju o hrani, kad ne razmišljaju o hrani, razmišljaju o drugim ljudima. 

Napravi nekome problem, stvori radno mjesto. Tko radi, taj se znoji. Tko se znoji, mora nadoknaditi izgubljene vitamine, minerale... unosima, kako je navedeno gore, po satu. 

I to ti je život. 

Ne imati čulo mirisa i nije neka šteta, zar? 

Jeste li jutros vidjeli svitanje? 

Srebro u krošnjama i tirkiz sa fasada? 

Crveno o podne, modro u predvečerje? 

Pretpostavljam, kad imaš alarm na mobitelu, ne trebaju ti oči.

svetogrđe

Koža je najveći osjetilni organ. I najvažniji. Po koži smo odvojeni od ostatka svijeta. Koža nam jasno kazuje gdje završavamo mi, i gdje počinje drugi netko. 

Otvori na koži su ona mjesta koja su najosjetljivija. Oči, uši, nosnice, usta... Svaki na svom mjestu, i svaki sa svojom svrhom. I svaki dolazi u paru. 

Kaže se da imamo po dva oka, zato da bi jedno bilo usmjereno prema vanjskom okruženju, drugo za promatranje sebe. Dva uha, jedno koje sluša svakodnevne stvari, a drugo što šapuće vrijeme. Dvije nosnice, jednu za udah, drugu za izdah, i neprestano se izmjenjuju. Dvije su ruke, jednom dajemo, drugom primamo, i dvije su noge, jedna nas drži čvrsto na zemlji, dok druga hrabro grabi naprijed, ili bježi... ona odlučuje. 

Usta su jedna, rekao je Lao Tzu, zato da bismo dvostruko više slušali i opažali, nego što bismo mogli izgovoriti. 

Il su ipak dvoja? Dvije su. 

Makar takva legenda kruži. Iako nitko neće izrijekom reći gdje je i kakav je drugi par usana. Ako ste član bilo kojega i bilo kakvog društva, onda znate da su uvijek glavna tema. Uglavnom su gladne ili seru bezveze. Počesto i prdekaju. 

Da, imaju ih i muškarci i žene.

Odrasli ljudi uglavnom još ne znaju čemu služe određeni dijelovi tijela. Pa gledaju što iz nečeg izlazi, i što se sve u nešto može ugurati. I kakvi su rezultati. 

Tako se i došlo do zaključka da su oči najvažniji organ, jer vas upozore da dolazi vuk - ako ugledate vuka. 

Ako slučajno gledate kožom, predosjetite opasnost prije nego što vam se približi na očigled. Ali nitko vam neće vjerovati. Dok se rođenim očima ne uvjeri. Kad se uvjeri, pa ako preživi, vas će proglasiti vješticom. 

Možda će vas priupitati jeste li ga čuli kako se šulja. Jer uši, donekle razumije. Ili jeste li ga nanjušili. Jer mirise donekle razumije. Ali osjet dodira, dok su vam ruke, zakačene za ostatak tijela, jer jedino se rukama dodiruje... to je već... bol(es)no. 

Neki je pjesnik rekao da su rane, otvori kroz koje u nas ulazi svjetlost. 

Kroz oči je to i doslovno. 

oni dišu, oni su živi

Kad smo bile male djevojčice, sestra i ja smo se radije igrale s mačkama, nego sa lutkama. Imale smo punu sobu plastike, i one koje su mogle plakati i one koje su mogle piškiti i one koje su se mogle hraniti, da ne spominjem presvlačiti i češljati, ali - nisu bile žive. 

I na nekom nivou smo to razumjele. 

Mačke su imale svoju volju. Znale su pokazati kad ih treba pomaziti, a kad im je dosta maženja. 

Niste im mogli na silu natrpati bilo kakvu hranu, a kako smo živjeli u kući s vrtom, znale su odlaziti i opet se vraćati po vlastitim rasporedima. 

Više sam naučila o životu kroz te igre, nego što sam naučila preko televizije ili knjiga. 

Zašto se ovdje toga spominjem? 

- Vidi kako joj drob čini, gore dole! - viknula je malena djevojčica gledajući mačku kako spava. 

A onda je otvorenim dlanom udarila: 

- Prestani sad! Jesi li me čula? Prestani isti čas! 

Mačka je odskočila i pobjegla. 

- Kad se vrati, ajmo mi uzet nožice i otvorit da vidimo šta je to unutra. 

- Neee, ako to napraviš, ona će krepat, pa je više neće bit, i šta ćemo onda. - nježnim glasom je odgovorila djevojka na čijoj je brizi bila ova mala. 

- Tata će kupit drugu. 

§§§

Neka se bića rađaju bez urođenog razumijevanja života. 

Ili se i to kao i sve ostalo, uči? 

Budu li takvi ljudi svjesni života koji diše u njima samima? Osjete li bol? Mogu li je predvidjeti? 

Osjete li radost?

bijeli balet za bijelo smeće

Iščekivanje rođenja djeteta u stvarnom životu stvarne žene u stvarnim okruženjima bila ona kraljica ili prosjakinja, uvijek je traumatično. Ljudi su ga učinili takvim, možda s najboljim namjerama. Radilo se o prvom porodu ili sto i prvom. Imala vi petnaest ili pedeset godina. Uvijek će se naći netko tko bolje od vas zna kako se osjećate, odnosno kako bi se trebali osjećati. Hoćete li biti blagoslovljeni sinom ili djetetom. Koje ime biste mu morali nadjenuti i kako će ga ljudi (pro)zvati, ako mu dadete ono koje je vama bilo na srcu i na usnama. Uvijek ima onih koje će misliti da će vas zanimati kako je to bilo kad je rađao netko drugi, koliko je porod trajao, tko je sve bio prisutan, tko se onesvijestio, tko je što rekao, donio na poklon. Koju robu i gdje trebate kupovati. Na sve se to treba misliti. A moderne cure već razmišljaju i o tome kako zamijeniti prirodan porod carskim rezom, da bi sačuvale oblik i sposobnost kontrakcije otvora kojeg netko naziva i organom za stvaranje - čarolije. 

Čarolija ili čudo života. Rođenje djeteta. Nov život. koji ćemo uskoro proslaviti. uz pečenke i kolače. Zvona zvon i zborno pjevanje. Čudo Božića.

Čitavi decembar se pripremamo za slavlje ne misleći o tom da netko možda u tišini plače. Baš zbog ...   

Zbog pripreme za slavlje koje je priprema za slavlje bez slavlja samoga. Ne zbog uzroka slavlja. Povoda. Razloga. Kojem je baš u središtu - korijen. Koji se izgubio negdje.

Božićna čarolija.

Čitavi dječji baletni ansambl je angažiran čitavi najsvečaniji mjesec godine. U baletnoj predstavi koja najljepše dočarava duh Božića. 

- Dovedite djedove i bake, sve svoje voljene i nevoljne, prijatelje i neprijatelje, neka se opiju bogatstvom i božanstvom glazbe plesa i smijeha koju su pripremili za vas... 

Malene mršave djevojčice i pokoji dječak napuhanih trbuščića i natečenih obraščića od gladi, trčkaraju i skačuću u bijelim trikoima, bijelim suknjicama od tila, drhtureći od hladnoće koju ne primjećuju jer su im rekli da je to od uzbuđenja jer ih čitav svijet gleda, hihočući od straha koji su nazvali pozitivnom tremom od nastupa. I tako ponosno jer svaki od njih zna od koga je točno bolji. Čak i onaj koji je među njima najlošiji plesač, zna da je svejedno bolji od onog djeteta koje nema niti šansu da propleše. Ikad. 

Predstava je darovana i djeci s poteškoćama u razvoju i onoj s posebnim potrebama. Za Božić treba da su svi sretni i veseli. Nitko ne smije da bude zaboravljen i ostavljen sa strane. Prosjak ili kralj. Bolestan i zdrav. Neka se i oni vesele našoj sreći! Sreći koju nesebično dijelimo sa svima.

- Djeca su naša najiskrenija publika. - knjiški je ponavljao voditelj ansabla - Kad se dijete smije, čitav svijet je sretan. 

Te nabrajao imena škola, centara i ustanova čija su cijenjena imena odavno simboli za manje vrijedna bića u običnom društvu. 

Da. Tu publiku ne možete prevariti. 

Iako uvijek možete reći da oni tu ljepotu, tu čar i tu draž, taj darovani dar naših najmlađih i najnevinijih njima, oni ne mogu doživjeti.

spasitelji, zaštitnici i čuvari (baštine)

Kako nas planet već običava iznenaditi  kakvom katastrofom, to je postalo moderno obučiti se u spašavanju vlastitoga i tuđih života. Za jednu od takvih radionica čula sam kad joj je već davno istekao rok (prijave). Bili su pozvani svi predstavnici svih udruga u koje su se okupile osobe s bilo kakvom invalidnošću: fizičkom, senzornom, mentalnom, intelektualnom, ju nejm it. 

Slijepi i slabovidni, također. 

Sama ideja da bi bilo vrijedno spašavanja nešto, što smo naviknuti gledati kao nevrijedno, je komična. Ali, "neispravno" tijelo, u svijetu u kojem svi žele biti "ispravljači" (krivih drina?), se nekome, valjda, isplati? 

Uglavnom, kolege su pristupili stvari izuzetno ozbiljno, odgovorno i zrelo, naglašavajući opetovano, da je svaki čovjek poseban na svoj način, te da nema univerzalne metode za sve slijepe, kao što se našla za sve poslušne. 

A onda je jedan zaštitar, kojem su u CV-u nabrojena spašavanja i u zemlji i inozemstvu, stvarna spašavanja u potresima i poplavama, ili bolje reći, nakon njih, rekao da je u stvarnosti sve jako drugačije nego na obukama, ali da se protokoli moraju poštivati. 

Tko zna, kad se protokoli ne bi poštivali, bi li bilo više spašenih, manje zaostalih (u ruševinama), i bi li bilo svjedočanstava o svjetlećim bićima koja se ne mogu svrstati u ljudska, koja su odrađivala neprotokolarni dio. 

ključ sreće

Master Shi Heng Yi: Ako želiš promjenu u svijetu, ne gledaj oko sebe, jedino što možeš promijeniti si ti. Prvo što možeš uraditi je, sprijateljiti se sa svojim tijelom. Tvoje ti tijelo treba postati najbolji prijatelj. I uvijek imaj na umu da si ga posudio od zemlje. 

 

A ono što se posuđuje, treba biti vraćeno, u dobrom stanju. 

Ili poboljšano. 

Moguće je.

:)

preobrazbe (2)

Ja sebe ne doživljavam kao slijepu osobu, iz prostog razloga što sam ona osoba kojoj svi lažu, za njezino dobro, naravno. Ako dopustite ljudima da vas pretjerano štite, tek tada gurate samog sebe u super ekstra ranjivu skupinu. Ne samo zato što drugima dopuštate da vam upravljaju životom, nego zato što se, u našem slučaju stvar svede na onu: slijepac vodi osobu oštećena vida. Vi ne vidite stvarno, on ne zna što vidi. Njemu se njegov svijet podrazumijeva, isto kao što se vama podrazumijeva vaš. Ne govorite istim jezicima, iako koristite iste riječi. Vi biste se kretali pažljivo i polako, on vas gura pred sobom. U materijalnom svijetu, on je jači, brzo se naučite pokoriti. Ali materijalni svijet nije sve. A u tome Svemu, on je doslovno 'dz'.

Zato - joga.

Inner Engineering je klasična joga prezentirana na moderan način. Bilo bi lijepo, kad bi nam vodiči makar poslušali onlajn tečaj.

životne energije - veća voltaža, više svjetla, bolje se vidi

Kako pronaći ono nešto što ne znamo što je? Kako znati da idemo u pravome smjeru? 

Sadhguru odgovara: Nije čudno da ne znate što je to što tražite. Dovoljno je dobro i to što znate da, ovo što imate sada nije to. Ono što vam je potrebno jest da se malo uzdignete iz dane pozicije. Da se popnete na mjesto s kojeg ćete imati bolji vidik. 

Da biste poboljšali vid, da biste mogli vidjeti više nego što sada vidite, potrebno je da smognete više energije. Jednom kad skupite energiju, možda sami još nećete znati što je to što gledate, ali ona će vas sigurno voditi putem koji će vam najbolje odgovarati. 

U osnovi, posjedujete samo ove četiri stvari: vaše tijelo, um, emocije i energiju. Ako slijedite samo tijelo, tada ćete samo jesti, spavati i razmnožavati se. Da biste na koncu umrli. Tijelo je stvoreno jedino za to. 

Ako slijedite svoje misli, tada ćete biti zbunjeni čitavo vrijeme. Učinit će vam se da je neki puteljak baš dobar, ali na pola puta, predomislit ćete se, i vratiti natrag, ili ćete ugledati nešto što će se činiti zanimljivijim. Osim, naravno, ako niste fanatik. Jedino su fanatici smrtno ozbiljni u vezi sa svojim misaonim procesom. Oni su sto posto sigurni kamo žele ići, gdje žele stići i što žele postići. Neko vrijeme burgijaju po svoju, ali na koncu svi udare u kamen. Nadajmo se samo da neće povući previše nedužnih ljudi za sobom. 

Zbunjenost je dobra. Bolje je biti izgubljen, nego uvjeren. Oni koji su držali oči širom otvorene, ne znajući što ih sljedeće u životu čeka, su uvijek pronalazili najdivnije stvari na svijetu. 

Ako slijedite svoje osjećaje, tad će biti i dosta boli. Bit će i dosta lijepoga, ali na kraju uvijek sve završi bolno. 

Preostaju samo vaše životne energije. Ako ih podignete dovoljno visoko, jasnije ćete vidjeti kamo vas put vodi. Veća voltaža, više svjetla. 

Vaše tijelo ima svoja ograničenja, može vas voditi samo toliko daleko, i dalje ne. Vaš um vas može odvesti u nebrojeno mnogo pravaca. Vaše emocije vas mogu provozati kao da ste na vrtuljku smrti. Jedino vaša životna energija uvijek radi za vaše dobro. Bili vi budni ili u duboku snu, svjesni ili nesvjesni. (Srce uvijek pumpa krv. Pluća broje udahe i izdahe. Želudac vari. Znali vi ili ne, kako sve to radi. Vjerovali ili ne. Radi za vas.)

 

Izvor: 

https://isha.sadhguru.org/magazine/forest-flower/2023/11/from-struggle-to-strength-how-your-life-energies-can-guide-you-through-life.html 

ovdje

već se pale luči male

Ne znam sad koji paranoik iz kojeg filma je rekao da zvijezde možda nisu zvijezde, nego rupe koje je netko probušio na poklopcu tako da možemo disati. Ali moguće da ćete baš vi biti taj koji će kazati da vam je puna kapa glupih ljudi koji misle da govore pametne i provokativne stvari. 

Evo još jedne: Pitam se, pitam, što misli žarna nit da je staklena kupola žarulje u kojoj obitava. Vidi li ju uopće? Vidi li i nju samu itko, takvu kakva je - žarna nit. 

Ulična svjetla postoje radi sigurnosti šetača. I zaista, čemu služe zvijezde?

Prva stvar koju moja sestra napravi kad se vrati svojoj kući je da upali TV. Ona kaže da joj TV daje osjećaj doma i topline. Tko zna, možda se boji što bi joj kuća mogla reći da se događalo dok nje nije bilo. A možda se boji da joj ne bi rekla ništa. 

Slike koje se izmjenjuju na vertikalno postavljenoj plohi, mogu poslužiti kao simulacija kamina. Vatre koja pucketa. Nagovještaj svjetleće topline. 

Na kanalu koji prenosi samo plesnu glazbu, već se počelo sa starim božićnim pjesmama. 

Vrijeme je trgovanja. 

 

Uskoro ćemo upaliti prvu adventsku svijeću. 

Čeka se Krist da potjera lihvare iz hrama.

misli i osjećaji

The way you think is the way you  feel 

Misao nije drugačija od osjećaja; prva je suha, drugi je sočniji, zato mislite da nisu isti, ali činjenica jest da ne možete misliti o nekome ili nečemu jedno, a osjećati drugo. Ako mislite da je netko dobar, tu misao prati ugodna emocija (o toj osobi), ako mislite da je loš, i emocija je takva. 

A čitav vaš život se sastoji od toga, od vaših misli i vaših osjećaja. 

Dobro je znati da ništa od toga nije stvarno. Sve je izmišljeno. 

Tako da, da, snovi su realističniji od realnosti. 

https://www.youtube.com/watch?v=dg5iHPdcjy4

Ali nemojte im pridavati previše važnosti. 

:)

čemu služi potvrda o invaliditetu

Ja imam iskustvo obične žene, zato što to jesam, ali imam i tu povlasticu da se, kad okolnosti postanu ružne, mogu sakriti iza svoga štapa. 

Budući da nema osobe kojoj nešto ne nedostaje, ne mislim da sam nečime posebnim nagrađena. Samo, eto, imam sreću da znam u čemu je kvaka. 

Jer je tako očito. 

I sad, ako je toliko očito, zbog čega moram za svaku pizdariju pokazivati papir sa točnim postotkom? I kako se taj postotak uopće računa?  

Postoji li uopće itko s nultim? Ako je stotka, najgora. 

Iskustvo obične žene znači, i kurva i drolja i podla i traljava, neuredna, a zna se namazat, i sve po spisku "žene ženama"... Pa kad stignu do: 

- Ali ona je invaaaaalid. 

To bi mogao, trebao biti znak da se pretjeralo. 

Nikad nije. Samo se gađenje prebaci na "drugačiji" nivo. 

Sad su svi invalidi gadljivi i "ne znaš ti šta ti oni mogu". 

- Oprezan budi!

Ta potreba, da se svi i sve svrstava, mi je nepojmljiva. 

Taj znak - inteligencije, nadmoći, čega li? 

Znam te puško kad si pištolj bila!

Strah, ako pitate mene. 

Stoga opet, čemu služi potvrda o invaliditetu? Nas, da sjeti da smo mi nedostatni, nepotpuni. Njih, da su oni ti koji određuju tko što zaslužuje, i koliko vrijedi. 

Pa vidi se, za majku milu, ili su baš svi slijepi.

ćorava kokoš

Polako ponovo pročitavam Kći Lotršćaka. Sada novim očima. Sa zdravim odmakom. Oslobođenim tuđih dojmova i tumačenja. I, znate, uopće nije teško pogubiti se u prostoru i u vremenu: 

Imena kvartova i ulica su ista ova sadašnja, ali opisi su drugačiji. 

Događaji su isti ovi sadašnji, ali igraju ih drugačiji likovi. 

Žene i djevojke bivaju hvatane po livadama i šumarcima, kao kokoške. Muškarci ih mijenjaju za stvari, slobodu, život ili čast. Prepuštaju ih, jedni drugima. Sve je stvar dogovora. 

Marija Jurić je to opisala kao viteštvo. 

Mislim, ne sa stopostotnom sigurnošću jer nije predmet mojeg interesa, ali zvuči više nego vjerojatno, da takozvani Ženski studiji s nekog od domaćih univerziteta, počivaju na liku i djelu ove, naše Marije. 

Molim, izvolite me shvatiti pogrešno, ali pitanje stoji:

nije li to izdaja nad izdajama?

svatko ima svoju jedinstvenu sposobnost

Ne postoji manje vrijedna, niti nepotrebna. Nije moja bolja od tvoje, a bogme ni tvoja od moje. Jedina razlika je u tome, sto ja nemam potrebu tebi nabijati na nos svoje (ili bilo koje) poglede na stvarnost. 

(ova ptica ima jedinstvenu sposobnost) 

intervju s tri vještice

Prošlo je dosta vremena otkad je Carlos Castaneda zapalio maštu svojih čitatelja o mogućnosti viđenja realnosti na drugačiji način nešto što je to uobičajeno. Ipak mnoga su pitanja ostala neodgovorena. Kako riječima objasniti ono što još nije u našem iskustvu? 

U takvim mislima, krenuli smo prema Los Angelesu, napraviti intervju s trima ženama iz njegova klana: Florindom, Taishom i Carol.

Pitali smo Florindu, zbog čega je ženama trebalo toliko dugo vremena da progovore o ovim stvarima. 

Florinda: Postoji fundamentalna razlika na koju muškarci i žene precipiraju svijet i uče iz njega. Žene moraju utjeloviti znanje prije nego se usude pričati o njemu. Dok muškarci grade mostove prema znanju, objašnjavajući ga riječima, žene to rade svojim životom. 

I jedan i drugi način su validni, ipak, razlika je neizreciva. 

Kad govorimo o energiji, muškarci idu prema znanju korak po korak, ali nikada ne stignu do samog vrha. Mogli bismo reći da se radi o piramidalnoj strukturi s vrškom prema gore. Što se penjete više, to staza postaje uža, i put strmiji i nepristupačniji. Kod žena, vrh piramide je okrenut prema dolje, izgleda poput lijevka u koji se znanje ulijeva. Ali još nedostaju riječi. 

Zbog toga ženi ne morate objašnjavati ništa, ona već zna, ona je povezana direktno s izvorom, preko maternice. Taj je organ, naslijeđena prednost, koju muškarci ne posjeduju. Oni na sve idu intelektom, mozgom, sve trebaju "shvatiti", ali to se nikad ne dogodi samo preko mozga. 

- Na koji način se, u svakodnevnom životu, ispoljava ta energija? Možemo li vidjeti gdje ili na što je gubimo?

Carol: Kad se osvrnete i proanalizirate svoj radni dan, vidite kada ste počeli osjećati umor i da "niste sav svoj", to će biti mjesto koje vam krade energiju. Pronađite uzorke, i pokušajte ih promijeniti kako biste mogli izbjeći da sljedeći put upadnete u igru heroja i/li žrtve. 

- Važi li isto i za muškarce i žene? 

Florinda: Proces je isti, ali radi se o tome koliko energije imate. Ako imate dovoljno energiji, možete se prebaciti automatski, ne trebaju vam nikakvi šamanski rituali, tipa posta i čišćenja tijela... 

Ljudi uglavnom troše svoju energiju na gluposti: kad, naprimjer, držim predavanja, mnogi dođu s bilježnicama i olovkama da bi zapisali moje riječi. Uvijek im govorim "Nemojte ništa pisati, sve je to besmisleno, samo slušajte i budite prisutni.", ali svejedno, većina nema pojma što se zapravo događa. 

Taisha: Ljudi nam konstantno govore, "Eh da sam barem u vašoj grupi, ja bih to ovako ili onako...", uopće ne razumiju da nema veze gdje se tko ili s kim nalazi. Sve počinje tamo gdje ste sad. 

Carol: Čarobnjaštvo zapravo nije nikakva zagonetka: radi se samo o poboljšanju percepcije. Nikakvi rituali, nikakvi plesovi, pjevanja, samo usmjerena pažnja, i neke tehnike koje će vam pomoći da se energetski poboljšate. 

Ono što sam ja vidjela jest da ljudi uglavnom ulaze u dvije kategorije: ili njih netko kontrolira ili su oni ti koji kontroliraju. U koju god da grupu upadate, vi ne vidite stvarnost onakvom kakva stvarno jest! 

Taisha: Kad počnete jasnije uviđati društvene uzorke koji vas "navode" na određeno ponašanje, tada ćete ih moći početi mijenjeti, ili barem izbjegavati ako vam škode. 

Odjednom, vaš šef ili tkogod da je taj koji vas kontrolira, nije više vaš mučitelj, nego vaše ogledalo u kojem možete jasno vidjeti zamku svakodnevice koja vas iscrpljuje. Kad vidite na koji način gubite energiju, možete se odmaći od "realnosti" i dopustiti stvarnosti da vas vodi dalje.

- Vratimo se malo na muški i ženski način percipiranja stvarnosti. Ako žene zaista imaju tu prednost, kako vi navodite, zbog čega ipak živimo u "muškom svijetu"?

Florinda: Muškarci imaju prednost u fizičkom smislu. Iako su "trokut prema gore", dakle, put prema višem znanju im je realno nedostupan, u ovom fizičkom svijetu, oni su sila. Nema nikakvog načina da žena dominira na ovom svijetu, oponašajući muškarce ili igrajući uloge koje joj oni daju. Mi bismo same, morale pronaći način na koji bismo se mogle izraziti i ostvariti. Razbiti taj prokleti krug imitiranja i napokon evoluirati u nešto novo. 

- U što biste vi to evoluirale? 

Taisha: Iskreno, ja to još ne znam. Neke žene misle da je stvar u maternici, pa rade na tome da otkriju na koje smo sve načine preko nje povezane s božanskim. Jednom su žene vladale svijetom, nečega tu ima. Ali, štogod da nam se dogodilo, zaboravilo se. Na nama je samo da ukažemo na to mlađim generacijama, pa ako se skupi kritična masa, tko zna... Promjena je moguća. 

Florinda: Jako je teško ići protiv ovog društvenog konsenzusa. Kao da kucate u kameni zid. To je kao oblak neprobojne magle, a kad naiđete na takvu blokadu, onda znate da ste nabasali na nešto čemu morate prići na energetski način. Kao kod tradicionalne kineske medicine, oni liječe tijelo kao da se radi o energetskom polju. Moderna zapadna medicina liječi tijelo kao da je objekt. Stalno nas uvjeravaju da je medicina napredovala i da je to pravi način, ali to nije istina. Danas imamo i sidu i rak i druge neizlječive bolesti. Dogodilo se samo to, da pojma nemamo što radimo.

Jedna je moja prijateljica nedavno preminula od raka crijeva. Imala je jako bogat društveni život, izvana je uvijek izgledala predivno, ali iznutra, rak ju je živu pojeo. Pitala sam je, zbog čega to radi, zašto muči sebe na taj način. Odgovorila mi je pitanjem: "Ali što će ljudi misliti o meni?" 

Umrla je, i ljudi svjejedno ne misle ništa. dobro. 

Ako ste i vi spremni platiti tu cijenu, izvolite! 

Don Juan nam je znao govoriti da smo poput majmuna koji je provukao ruku kroz usku rupu da bi uzeo neku hranu, ali kasnije nije mogao izvući ruku iz te rupe. Trebao je pustiti bananu, ali to nikako nije dolazilo u obzir. Eto, tako su i nas zarobila naša društvena očekivanja. Mislimo da imamo nešto dragocjeno, ali to nam samo krade našu životnu energiju. 

Izvor: https://toltecschool.com/journals/books/mb-issue-42-three-witches

oženi me

Znanstvenik svjetskoga glasa je doznao da u amazonskoj zabiti postoji jedno pleme od svega 300 pojedinaca, koji su svi slijepi, te se zaputio da ispita slučaj. I, baš kako je i čuo, bilo ih je tristotinjak, ili manje, svi su bili slijepi, i nitko od njih to nije znao. 

Odlučio je ostati s njima da vidi što je uzrok njihovu stanju, te kako žive život i na koji se način snalaze u preživljavanju. 

Uskoro je otkrio da se djeca rađaju potpuno zdrava, ali da ih u prvim mjesecima života napadne neki kukac, nakon čijeg uboda oslijepe, i tome se nikako nije moglo naći lijeka. 

Često im je govorio o tome: o svijetu iz kojeg je on stigao, o stvarima koje je samo on vidio, i uvijek su ga slušali s velikom pažnjom, ali bez želje da i sami tome posvjedoče. 

Činilo se da su zadovoljni i zahvalni za ono malo što im je dano, i da ne žele ništa više od toga. Taj je dojam mira, probudio želju da zauvijek ostane s njima, a ne osjećaj nadmoći ni mogućnost da izmanipulira štogod da mu puhne. 

Ruku na srce, što bi mogao dobiti time? 

Dogodila se i ljubav sa slijepom djevojkom, i potreba da se veza ozakoni, a onda je poglavica rekao: 

- Ako želiš biti jedan od nas, moraš postati isti kao i mi. Dopusti kukcu sljepiloviću da te ubode.

Tad je ovaj, naravno, pobjegao. 

Nije to imalo nikakve veze s bijegom od odgovornosti.

gladne oči

Tek kad su, u devedesetima, postali popularni američki sit-comi, shvatila sam kako i kamo nestaje hrana koja mi je servirana. Osoba koja mi je ukrade, sudeći po njima, misli da je jako domišljata i duhovita. Pametna, jer je za istu cijenu dobila više. 

Dobije i gastritis. Puno nešto posto ljudi na zemlji pati od želučanih problema. A možda su prokleti. Da moraju jest i tuđe. 

A možda je prokleta gnjavaža kada si nevidljiv. 

Uglavnom,

Do tada sam mislila da je porcija tolika i takva. U gorim slučajevima da je do konobarice ili vlasnika restorana. 

Uostalom, 

Tko još ide u restoran da se najede? U restrorane, pogotovo one finijega glasa, idete da vidite i da budete viđeni. 

Da se našalite, dobro provedete i pokažete svima kako imate svjetski smisao za humor! 

lindon

Linda je dobila ime po ocu. Johnson su ga zvali. Po onom američkom predsjedniku koji je zagovarao prava osoba oštećena vida. Od kojeg je počelo obilježavanje Dana bijelog štapa. 

Ima tih dana, koji se slave, i dana koji se praznikuju. A ima i onih koji se obilježavaju, a da se pravo ne čestitaju. 

Ne mogu se sjetiti kako se zapravo zvao, mislim da to nikada nisam ni znala.

Ali se sjećam da dugo nisam vjerovala da je Linda stvarno ime.

To je ona stara društvena igra, kad jako ozbiljnoj curi kažete da je Vesela, a agresivnom momku tepate da je dobar. Medek moj! Linda je španjolski - lijepa. A kad bi obični ljudi uložili makar djelić energije i vremena, koji troše na doskočice, na dobro, staro, ljekovito zurenje u prazno, kakvo bi lijepo i ugodno mjesto bio ovaj grad.

Uglavnom, barba Lindon se ženio dva - tri puta, svaki put za curu. Svi su mu odobravali i svi su mu čestitavali. Puna kuća prijatelja!

Prva mu je žena umrla. Lindina mama i Linda su utekle. 

- Vratila se materi, pu! Kakva je to žena! 

Tek dugo, dugo vremena, nakon što sam čula sličnu priču, ali sa obrnutim likovima - žena je bila bolesna, a muž je pobjegao - shvatila sam u čemu je bila stvar. 

Znadete to vjerojatno svi, makar podsvjesno: ide se, naravno, sa samo dobrim namjerama.. Dobri ljudi, drugovi, prijatelji i susjedi se pomažu međusobom, izlaze si u susrete, daju si ruke. Mijenjaju se, posuđuju i vraćaju ili ne vraćaju istom mjerom. 

Neki još prije pubertera znaju s kime će se družiti, gdje će raditi, tko će mu bit krizmani, a tko vjenčani kum. Koju će malu oženiti, s kim će ga sve varati i do koliko će joj puta oprostiti. 

- Ali, ona ti to ništa ne razumi! 

Ne misli ona, nemojmo se lagat', da se udala za princa i da joj je život bajka, nego laže sebi i svima, jer misli da se lakše nosit sa poznatim zlom. 

Evo, evo, crtam za vas koji sporo čitate: 

Barba Lindon je bio slijep, nije vidio, pa posljedično nije ni znao, što mu se događa u kući, vjerojatno pred njegovim očima. Ovaj drugi lik, vjerojatno nije mogao podnositi izrugivanja zajednice. 

Ne, ne, ne, bolesne žene nisu ničeg pošteđene, dapače, lakši su plijen. Plus možete okolo govorit kako ste baš dobro ljudsko biće koje voli svakoga! Sa svakim se može!

 

stalna na tom svijetu samo mijena jest

 

U ovom videu, Mohanji govori o tome kako, na koji način, on vidi život i svijet. 

🙏💞

audiodeskripcija umjetničkih djela za slijepe i slabovidne osobe

Je li audio deskripcija umjetiničkih djela nasušna potreba svake slijepe i visoko slabovidne osobe, i tko bi ih trebao raditi? 

Kako se definira umjetničko djelo i tko određuje koje će biti zanimljivo kojoj vrsti publike? 

Umjetnik, obične stvari vidi na drugačiji način od većine ljudi. Zato i jesu umjetnici. Kad bi prikazivali stvari, život, što već da im je na umu, onako kako ga vidi većina, i kad bi njihove stvari, život, što već da rade, bile lako razumljive većini, služile za kakvu upotrebu, bile od ikakve koristi ili značaja, ne bismo ih zvali umjetnicima nego obrtnicima. 

Upotrebne i upotrebljive stvari, ne morate opisivati, a ako stvarno dobro služe svrsi, ne morate ih ni reklamirati, kamoli opise smišljati za posebnu kategoriju ljudi. Kad im nešto treba, ljudi se snađu. 

Ipak, ubraja se u događaje i radnje od posebne važnosti, ako koja galerija ili muzej odradi audio deskripciju svojih izložaka za označene ljude. Automatski se svrsta u kategoriju - extra! Inkluzivnost je IN.

Zavirimo i mi, što se to posebno nasnimava za slijepe i slabovidne?

Opis se umjetničkog djela sastoji u tome da vam monotoni glas nabraja kojih je dimenzija djelo, od kojeg je materijala, te u kakvoj je tehnici rađeno. Koje godine ga je umjetnik i u kojim uvjetima radio. U kojim je galerijama bivalo izlagano, koliko ga je posjetitelja vidjelo na raznim izložbama. Ukratko, ono što bi videća osoba pročitala u prospektu koji bi uzela na ulazu. I što bi joj bilo lijeno čitati.

Ako se radi o skulpturi, pa ako imate rukavice, vama je dopušteno da dodirujete repliku. To se običnima ne dozvoljava. 

Već čujem u pozadini kako se bezpečatna osoba gura: 

- Sve slijepima, a nama ništa. I ja želim biti slijepa i slabovidna osoba! To nije pošteno! Diskriminacija!

<3

Evo vam i bonusa: 

Ono što nazivamo umjetnošću, uobičajeno se definira kao izražavanje emocije, stanja svijesti ili duha, bilo bojama, riječima, ili glazbom. Ponekad se dogodi da netko pogodi, prepozna ili zasvojata emociju ili stanje duha. Ponekad se poklopi s emocijom i stanjem duha, mjesta i vremena, te bude prihvaćeno od većine ljudi: 

Sa glazbom je to lako, s lirikom nije rijetkost, likovnjacima se obično mora izlazit u susret i "davati vjetra u leđa". 

Melodiju zviždućemo ili mumljamo, pjesmu zapjevamo, kraj slike ili kipa - prođemo. 

Netko bi, složivši se s upravo pročitanim, mogao izvući zaključak da osjetilo vida i nije toliko razvijeno u običnih ljudi koliko se misli, da čak nije ni toliko važno. Zato, nemojte se složiti. Zanemarite sve i uživajte, slobodno i bez zadrške u sljedećoj posjeti muzeju ili galerijici. Poslušajte što vam kustos ima reći. Zatvorenih očiju. Oni to imaju u malome prstu.

preobrazbe

U ovom okrutnom svijetu, u kojem svi govore da je bolje biti lovac nego plijen, pa svi vrebaju samo slabe, a za ostale se narod pobrine kako već zna i umije, naučimo zarana sakriti svoje slabe strane. Neki su od nas u tome tako dobri, da i sami vjeruju da su neuništivi. Neki se brane stavovima. Neki šakama. Neki riječima. Neki se okružuju ljudima i stvarima. Neki zidovima. Nekima naraste trnje, bodlje i kandže. Tko stalno ne napada, u stalnom je odbrambenom stanju. Što god da kažeš, ili napraviš, on misli da je život ili smrt, borba ili bijeg, ja ili neki misteriozni drugi. 

A potajno se gaji nada, ili uvjerenje, kako vas svi vole, baš zato što ste jaki - to nešto što niste. To nešto što lažete sebi pa onda svima drugima. 

Negdje sam pročitala, i ovdje mi to baš lijepo paše, razliku između utjehe i okrepe: 

Zamislite da ste cvijet, kojeg netko drži u premalom lončiću, u zatvorenoj prostoriji. Tu i tamo ga milo gleda, govori mu lijepe riječi, pušta nježnu glazbu. Pruža vam utjehu. Ali koja je korist? Treba vama okrepa, treba vam voda, sunce i svjež zrak! Suđeno je da cvjetate, bujnim cvjetovima, ali kao da nikom nije do cvatnje, uložili ste previše truda u svoj jad. S njime znate. Znate se dobro. Ko dobri drugovi.

Pa ste kategorizirali ljubav. Na onu romantičnu i na onu praktičnu. A vi ste filmski lik.

Sad zamislite da ste u tim i takvim uvjetima, usprkos svemu i unatoč sviju, uspjeli raspupati jedan mali cvijet! 

Čudo. 

 

 

ništa kontra sistema!

Sistem je mislio na sve, iako nema mozga za razmišljanje. Ni očiju koje bi bile zakačene za nj. Stoga mu je svejedno tko je kakve veličine ili visine, na kojoj adresi stanuje i tko su mu ćaća i braća. Čak ako ste veći ili manji, izići će vam u susret, pa prilagoditi pristup i način ophođenja, tako da ga svi mogu razumjeti i okoristiti se njime. 

Ali, uvijek se može dogoditi da neka od karika koje ga čine - pukne! Tako da se sve raspadne. 

Jeste li vi ta karika na kojoj počiva sigurnost čitavoga lanca? 

Ako je i zlatan, lanac je lanac. I dok je oko vašeg vrata, bilo koja budala vas može zadaviti njime. 

Razumijete? 

Ma ništa. Igram se.

tužba za duševne boli

Kad me je kolegica prijavila komisiji za povredu njena dostojanstva, tražeći da mi se otkaže ugovor o radu na neodređeno, nisam se ni iznenadila ni naljutila. Žena je htjela svađu, a ja joj to nisam mogla priuštiti, pa se svađajući preko drugih svadila sa samom sobom. 

Sam sadržaj njezina zahtjeva za zaštitu njezina prava na siguran i čovjeka dostajan rad, bio je smiješan: ona se, kao starija po godinama i po stažu, uvrijedila zato što ju navodno nisam pozdravila kako je to po etičkome kodeksu ustanove propisano, a kad sam joj se ispričala rekavši da zaista poštujem i njezine godine staža i života, ali eto, ja ne vidim, uvrijedila se jer sam joj rekla da je stara. 

Uvijek ima netko kome je gore nego vama. I uvijek je moglo biti gore. 

Sad zamislite da smo ona i ja jedine dvije osobe na planetu. Njoj nedostaje ljudskog razgovora, ali ne želi pričati sa mnom, iz osvete, jer ja nju ignoriram. Namjerno! 

Kako će mi dati do znanja da i ona mene ignorira? 

Događalo se to već: zaletjet će se u mene čitavom snagom, pogodit će me nečime, sakrit će mi nešto, hranu pogotovo.... 

Njena duša pati, razumijete? I pati zbog mene. Da nije mene ona bi bila čisto okej. 

A šta je meni?! Majketi, slabo vidi! Ne'š ti! Glumi i koristi. 

☝

Svi smo mi ranjive skupine. Ali pošto se ovi s oštećenjem duše lakše grupiraju, nas oštećena tijela se mora držati sa strane.

urokljive oči

Znate ono, kad pričate nekome o nekome novom, koga vaš sugovornik ne poznaje, jer ga nikad nije vidio, pa vas on stalno prekida tražeći da mu ga podrobnije opišete: lik i izgled, boju kose, tip frizure, cipele... 

Ili kad u virtualnom svijetu, vaš sugovornik ostane bez teksta, pa vas odjednom želi upoznati: uživo vidjeti, da vam objasni oči u oči...

To su ti momenti, kad znate da vas želi namlatiti. A šta drugo? 

Šaka u oko, najjači argument. I/li posljednji? 

Ad hominem! 

U videu ispod, Sadhguru govori o tome - kakose radi (crna) magija preko slike, tj. je li moguća i u čemu je stvar. 

(sssspoiler: ne radi se o izgledu očiju, ni o činjenici da li netko u nekom trenutku pilji u vasssss) 

+

p.s. lako je moguće da ćete nakon što pogledate video, prestati raditi selfije. eto, bar nešto pozitivno danas :D

mnogookost (10)

 

Mjesec pa Mars, Jupiter, Saturn i Uran, sa svojim mjesecima. 

Navodno čovjek nikada nije bio na Mjesecu... Ali iza njega, pa s superfotoaparatom, ej! 

Mislim da je Leonardo Da Vinci rekao da ljudi znaju više o kretanjima nebeskih tijela, nego o svojem vlastitome. I da se nekim ljudima treba sve pokazivati prstom, eda bi oni gledali ili mogli vidjeti jedva i taj prst.

video igre za osobe oštećena vida

Mislim da bih, svejedno, više voljela knjige, od filmskih adaptacija istih, sve i da nemam te svoje "specifičnosti vida". Ipak, moram se duboko pokloniti ljudima koji su sposobni sažeti na sat i dvadest četiri minute, djelo u kojem je moguće uživati nekoliko dana, ili godina. Uživati, ili potrošiti vrijeme. 

Kad je riječ o gubljenju vremena, više od knjiga volim interaktivne kompjuterske igre. 

Dakle, ne idem sada u tumačenja osjetilima, tipa, za film su dovoljne oči i uši, ili makar jedno od dvoga, a kod knjiga ima nešto i u mirisu starog papira, okretanju stranica, dešifriranju simbola, očima ili prstima, nego o aktivnijoj upotrebi mašte koja, bez previše tuđih intervencija, stvara slike ovisno o danom trenutku, o danoj temi, o danom raspoloženju... s mogućnošću da se širi. Poput svemira. 

Da uči. 

Kod interaktivnih kompjuterskih igara sve to isto igra, plus onaj faktor iznenađenja i prilagodbe na situacije koje nisu u scenariju i na koje ne možete utjecati. Jer je s druge strane korica, još jedan lik poput vas. Makar još jedan. 

Možete surađivati, i ne znajući se. Ili, ne znajući jedan za drugoga. A možete se i zakrviti na mrtvo ime.Ovisno o tome koliko ste sposobni nametati svoja tumačenja zadane radnje, ili spremni prihvatiti tuđa.

Nikad me ne zanima tko je tamo s druge strane. Ni kako se u stvarnom životu zove, ni kako izgleda, niti je li istina sve što mi ima potrebu ispičati. 

Jednostavno držim oči na cesti, i šibam kako je zacrtano. Preskačem prepreke, zaobilazim potencijalne opasnosti, jedem superhranu i rješavam zagonetke kako se pojavljuju. 

Također, nikada mi nije padalo na pamet da bi nekome moglo biti čudno kako to da se slijepa osoba uopće može igrati, a pogotovo na kompjuteru - nije tu samo pitanje vida, jelte, oči su direktan produžetak mozga, a kad ti je mozak na samom početku oštećen, a šta ćemo dalje pričat - dok nisam otkrila da postoje ljudi koji kreiraju video igrice specijalno za slijepe ljude. 

Isprobala. Ne koristim. 

Lako moguće da ih ni drugi stvarni slijepci nisu našli zanimljivima, pa se otkrilo da su dobre za trening policajaca i vojnika. Snalaženje u mraku, nepoznatom prostoru i tako to. Sa svim onim skupim periferijama. 

Ček, ček, jesmo li pričali o gubljenju vremena, ili šta? 

Što vam hoću reći ovdje? 

Jeste li ikada probali zuriti u sunce? Da, na solarnu jogu mislim, sun gazing. Sunce definitivno nije žuto, i može se bez opasnosti gledati u nj. 

Ako vam se to čini opasnim, probajte samo gledati nebo. S oblacima ili bez njih. (: Ljepše je bez. :) 

Ili svjetlost koja se odbija o površinu vode. 

Niste u mogućnosti? 

Taj zid ili strop iznad vaše glave isto može poslužiti svrsi. Slike koje se mogu pojaviti, mogu vas i prestrašiti, ali te su samo u vašoj glavi, nitko ih izvana ne potiče. Razumijete, vi ste pisac i režiser. 

Nemate vremena?

Oh.

čitavo tijelo se svega sjeća; oči... uši... koža...

Fizičkim očima možemo vidjeti samo ono što zaustavlja svjetlo. One stvari koje poznajemo, vidimo bolje od onih koje ne znamo. Lice prijatelja strši u gomili drugih lica. Njegovo lice imamo u memoriji, zato je to tako. Vidite, ne radi samo vaš kompjuter na tom principu prepoznavanja onoga što ima u memoriji. 

A što je memorija?

Memorija je nešto što ne postoji, ali se ponaša kao da postoji. Memorija je realističnija od realnosti. Zbog toga što su ova dva oka prenatrpana memorijom, ne možemo vidjeti stvari onakvima kakve jesu. 

Oko koje je evoluiralo kako treba, nije zamućeno nikakvom memorijom. Ne vidi ništa. 

&

Vidi sve. 

😎 

teško zapošljive žene

Brine me ova sintagma, koju se sve češće može čuti. A vas? 

I uopće, što to znači biti zapošljiv, pogotovo ako se sjetimo onog vica: 

- Što da radim, kad sam zaposlen! Imam zdravstveno, imam mirovinsko, imam naknadu za prijevoz, plaćeni godišnji, božićnicu, uskrsnicu i sindikalni dodatak. Ajde samo neka mi to neko uzme! Glavu ću mu odgrist, i napit mu se krvi. 

A kad se sjetimo i pjesme: 

- Il me ženi il tamburu kupi, ja u nešto udarati moram. 

ispada da su teško zapošljive žene one koje se daju da budu izudarane. 

Sad, zašto je osobit podvig zaposliti takvu nezapošljivu, i kakvu ulogu tu igraju invalidi? 

Prvo što mi pada na pamet, a govorim to iz iskustva, nije nikakva mudrost brinuti se o osobi s invaliditetom. Trebate se samo sjetiti da joj date toliko za jesti da vam ipak ne skapa na očigled, i još se trebate sjetiti da ju tu i tamo očistite i promijenite robu, tako da vam ne smrdi pod nosom. I to je ukratko, to. 

Za svaki pokušaj pobune, ili objašnjenja da prikaže stvar iz svoje vlastite perspektive, ukažite joj na njen nepovoljni položaj - tko je hrani i tko je oblači, i da ne bi bez vas potrajala niti pola čuke. A pred drugima samo navedete znanstveno dokazanu istinu da fizički invaliditet često prati i onaj mentalni i duševni. 

Kad nekoga od malena navikavate na to da nije ni za šta, tu će naviku normalizirati do te mjere da će ona postati vrlina i poželjna osobina koju će na ovaj ili onaj način svjesno ili nesvjesno utiskivati u sve i sva. 

Tako im bog pomogao.

gledam te

 

vidim te

ružne oči

Žene su same krive što ih se smatra objektima, i procjenjuje prema atributima. Čak i kad je u složenoj rečenici, subjekt može biti skriven. 

Razumijete? 

Čudno je to, kad netko kaže za nekoga da ima ružne ili čudne oči, kako mu ne padne na pamet da su te oči u nečijoj glavi sa nekakvom svrhom. Obično služe za gledanje. 

Ponekad za mazanje. 

Ako ste žena, tad i doslovno. 

Krejon oko očiju, u pustinjskim krajevima ima svoju svrhu. Štiti osjetljivu sluznicu oka od prljavštine pustinjskog pijeska.
Kladim se da to niste znali!

sanjač xxiv

kao sjećanje 

na jedan od prošlih života 

u kojem sam bila stablo

tamrisa ili čempresa

mirisno i mirno samo po sebi

pa po tome 

na mirnoj strani otoka

čvrčci i sitne ptice u kosi

jantarne suze niz obraze

na obzoru 

sivo plavom plavo sivom

ne znam što je more što je nebo

("gdje" ne igra ništa)

kao, dodiruju se

(iako nisu odvojeni 

da bi dodir činio razliku)

kapljicama

neke su sjajne

neke su mutne

 

magla je u očima iliti glavi - tako bi to ljudi kazali

i imali bi krivo

gurati se i biti guran

Iako većina ljudi razumije da s višim položajem dolazi i puno veća odgovornost - kome se puno da od njega se više i traži - i iako svi dobro vide i znaju kakav se tip ljudi, u vremenima obilja i mira, gura na te "više položaje" ipak svi radije pohrle, poslušaju i oponašaju te progurane na dobro vidljiva mjesta. 

Današnja omladina, sama bez srama prizna da bira zanimanja na osnovi toga što će im donijeti više novaca, slave i prestiža. Nije ih briga je li to nešto što će raditi dobro ili makar s guštom. Briga ih je samo za to da njih svi znaju i za nešto moljakaju. 

Jeste li primijetili kako se svi drže uvaženo i tajanstveno? 

Čak i kad ne postoje tajne koje bi bile vrijedne čuvanja. 

Vidite, jednostavno je: jednostavno izmislite nešto i time postajete jedini koji to nešto razumije i zna. 

Sakrijete nešto, zamaglite malo, igrajte se boga. 

Kad dođe vrijeme oskudice i rata, ljudi sami izguraju naprijed one koje su držali nevještima i nemuštima. 

Kao nije šteta? Ili do tada nevidljivi, nenametljivi i tihi ljudi nisu imali priliku pokazati svoje super-moći? 

Ništa, samo podsjećam po hiljaditi put: 

Sjetite se toga prije nego povjerujete djeliteljima pečata, prije nego im povjerite svoje dijete na čuvanje na liječenje na učenje... 

...kojem bogu se molite.

Kojeg moljakate.

tunelski vid

Nakon što je pogledala nalaze oftalmologinje, op-doktorica je smotala papir u tubu i stavila ga pred desno oko: 

- Evo, ovako ti vidiš - rekla je - sve parcijalno i rasidano na komadiće. Svijet je u tvojoj glavici jako tijesno mjesto. 

Pomislila sam, koliko bi bio veći, širi ili bolji između dva reda trepavica, ali nisam rekla ništa. 

Nasmijala se, i rukom promiješala kosicu dječaka, kao da mu daje nekakav naopaki blagoslov. 

Skočila sam sa stolice i, prije nego što sam se sjetila da je pristojno pozdravim, zatvorila za sobom vrata. 

Kad ne bi bilo ovih koji bolje znaju koliko je tješnje, poderanije i maglenije u tuđim glavama, nego u njihovim vlastitim, svijet bi možda napokon prodisao. 

Noge bi lako usmjeravale svoje korake. Ruke bi znale što primiti a što dati. Jednako kao što srce još uvijek uspijeva pogoditi kada je vrijeme za tik, a kada za tak. A zrak, kada tko dolazi na red za udah, a kad za izdah.

razlika između duše i duha

Za interakciju s vanjskim svijetom potrebni su osjetilni organi i organi za kretanje, ali da bismo stekli iskustva iz vanjskog života potrebno je služiti se umom. 

Oko ne vidi samo po sebi. Ono gleda, ali da bismo iz tog gledanja dobili iskustvo, potrebno je znati što se to vidi. 

Može se zaključiti da se onime što se fizičkim okom vidi, može manipulirati. Dapače, manipulira se na veliko. 

Nemojte biti potišteni ili nesretni ako vam naglo oslabi vid. Moguće da se upravo budite za nešto novo. ❤👀

 

bankomati za slijepe i slabovidne

Znači, Unija je obećala na sve bankomate ugraditi pomagalo za slijepe i slabovidne osobe, do 2025. godine. Zašto to nije dobra ideja? 

Osim što nema smisla, jer se gotovi novac sve manje koristi - svi, dakle, svi prelazimo na plastiku i na digitalu - ono što je očito, nitko ne spominje: 

Do bankomata trebate moći doći. Put treba biti siguran i prohodan. Što podrazumijeva da makar nema rupa u koje se moze upasti, ako već ima pregrada, i ako semafori ne rade jer su još davnih dana strgani gumbi za zvučnu signalizaciju. 

Ali recimo da je ovako: 

Netko vas doveze autom ili donese u naramku, i čeka kraj vas da baš vidi kako ta nova igračka radi. Možda vam je to najpoznatiji i najdraži netko, ali... Razumijete? 

Ali vjerojatnije ovako: 

- Ajde, evo ti, sad imaš bankomat, nemoš se sad pravit da nemaš para. 

:D 

Kao da se inače pravimo. 

On vidi, vi ne vidite. Dok vi izbrojite i dok se snadete... razumijete? 

Odjednom nemate. 

Razumijete? 

Ova nova, lijepa gesta nas samo čini još ranjivijima. 

Budale nalemaju slabijeg od sebe iz vica, a sad će lemanje imati i svrhu. Sad će im to još bit i plaćeno. 

Inače su mi jako komične te nove super kul ideje, kao da su svi zaboravili da se sa zlatnog posuđa prešlo na zlatnike, iz vica, a ne zato što su zlatnici praktičniji. Ili kao da se sa zlatnika prešlo na papir, jer je nekome baš tako puhnulo u glavu, a ne zato što je papir lakši, ili kao da se sa papira prelazi na plastiku zato što vas netko želi prevariti i zamijeniti sve fiat novcem, a ne zato što se papir lako izgubi, pa ti onda pjevaj. 

A zapravo je novac izmišljen zato da ga date umjesto onoga što se ne može dati nikom. Ne moze. Ili ne smije. 

💸 💸

Kad se krene pricati o energiji novca, nikom ne pada na um da je energija - nevidljiva oku obicna covjeka. 

A da je materija - iluzija.  

(Sad kao da cujem one duhovite medu vama: 

- Aj, aj, ako ti je iluzija, daj ti to 'vamo, hehehe.

- Evo ti, na!) 

vodene oči

Često sam puta naišla, u pjesmama ili romantičnim pripovjetkama. na junakinje i junake čije su se oči opisivale kao jezera, bare ili močvare, ovisno o prevoditelju. 

U pitanju je uvijek bila, nešto kao bunarska voda ili voda iz zdenca iz kojeg ili oko kojega rastu lopoči. Te su oči uvijek krasile lica, počivale na licu, mamile i privlačile na miran, spokojan način. 

Moja je baka imala takve oči, to znam iz djedovih priča. Te su oči bile ono što je prvo zavolio na njoj. 

Ljudi koje ju nisu voljeli, a uvijek takvih ima, u svakoj bajci i u stvarnom životu, su govorili da su to rendgenske oči u koje se ne može dugo gledat, da paraju dušu i da nisu s božje strane. 

Opet vam kažem: ljepota je u oku promatrača. 

Svatko vidi ono što je u njemu samom. 

Nedavno sam imala čuti da iste takve oči i isti takav pogled imaju empati. Sad pripazite na ovu riječ, kako vam zvuči? Ide li uz osobu koja bi mogla biti junak neke priče, i kakve to priče? Bi li bio antiheroj, ili jedini koji može spasiti stvar? 

(Obratite pažnju na dio koji opisuje "part human - part aquatic being" 👽💚👽💜)

močvarno područje

Grad Split, se zadužio na puno nešto godina za puno nešto novaca, zbog - plaže za invalide. Odnosno, njegovi poglavari su zadužili svoje sugrađane na puno nešto godina za puno nešto novaca, zbog - plaže za invalide.

Navodno su bile bune rasprave, navodno se sastančilo danima i noćima, navodno je bilo isključivanja sa sjednica i iz stranaka, nebitno sad. 

Nega, da ja vas pitam: 

- Biste li se vi došli kupat na plažu na kojoj piše Puljak, sve i da jeste jedan? 

Ako vas, pak, pitanje vrijeđa, onda znate o čemu govorim. 

Ne trebaju invalidima sajle ni skele ni skale ni tobogani, nego mjesto na kojem bi se osjećali ko ljudi. Budući da ne postoji takvo ni za vas obične, o čemu onda pričamo. 

Određeni ljudi ne idu na mjesta na kojima se okuplja puno ljudi, zato što se većina ljudi ne zna ponašati poput ljudi, a ovi koji znaju, sve ako se samo i pretvaraju, ne mogu trčati brzo. 

I to je sve.

Bonus je ovo zagađenje zraka po najnovijim mjerenjima najmodernijih instrumenata: da se dogodilo samo koju godinu kasnije, umjesto što je ranije, okrivili bi jadne invalide šta su im zagadili ne samo more, sunce i ugođaj (jer ji je gadljivo gledat'), nega eva sad i zrak koji svi udišemo. 

__________

Sad znate di ja neću bit sljedeće godine.

status ptice na twitteru

Vidjeh maločas u draftu ovaj naslov stoji duže od godinu dana. Čak se sjećam da sam imala jaku volju ugraditi Twitter ovdje, tako da me možete pratiti dva u jednom, ali, ali, ali, u međuvjemenu se podogađalo toliko toga da se više ne čini kao dobra ideja. 

Za uspomenu i dugo sjećanje neka ostane ovoliko: 

Kako sam pronašla, stekla i povezala se s ljudima koji imaju sličnih "doživljaja", to mi je mašina počela prikazivati twitanje organizacija, fondacija, ustanova i institucija koje se profesionalno i za ozbiljno pačaju u živote osoba s tjelesnim invaliditetima, bez da se ove pita za zdravlje i uopće, šta misle o svemu, tj. da li misle o svemu, uključujući sebe, na tako tragičan način. 

EU commission se najozbiljnije hvali univerzalnom iskaznicom za osobe s invaliditetom koja će vrijediti na čitavom njezinom teritoriju, a također namjerava opremiti sve bankomate u Uniji, pištavcem za slijepe i slabovidne osobe. Sve to, do 2025.! 

Nominiraju se gradovi za nagradno nagrađivanje, ako su aksesibilni invalidima! Dijele se fotografije na kojima osobe s bijelim štapovima, u invalidskim kolicima na guranje ili na motorni pogon, izgledaju baš kul zubato nasmijano, k'o manekeni sa reklame za kokakolu, nema razlike u izričaju, tako da ih se bez grižnje savjesti, mirno može popljuvat' 

- I na ovo ste potrošili novce od članarina! 

Samo što ne možete. 

Ugl. Postala sam komić, twitnula riplaj, i izbrisalo me. I ne da me izbrisalo, nego ugasilo mogućnost komentiranja. Ne samo meni, svima!

Veli drug: 

- To je dobar indikator. Znači da čitaju. 

Uvrijedili su se. Možda će razmislit. Pa promijenit stav. 

Morate nježno s njima. Oni još nisu osvijestili da su se uspentrali do tud di su se uspentrali, zato što pristojni ljudi razumiju da viša pozicija znači i veću odgovornost. Vidite, netko nama uši koje čuju, pa dobije iskaznicu, netko čuje ali ne razumije, pa sjedi i nešto kao važno piše. Prvog zovemo invalidom, drugi je... birou kako ono... kra -t, -lj, -st? Pojma nemam više.

 Vaš trol.

@statusptice 

bezočno

Na svijetu postoji ono što znamo, ono što ne znamo i ono što ne možemo znati. Ono što znamo i ono što ne znamo, u istoj su kategoriji, jer realno jesu u našem dometu, pitanje je samo naše volje da doznamo i truda koji ćemo uložiti u to. Ono što ne možemo znati, ne možemo znati. I to treba prihvatiti. 

Kad nekoga nazovete slijepcem, to može biti uvreda a može biti i jednostavno imenovanje stanja. 

Nigdje u prirodi nećete vidjeti antilopu sa tri noge ili devu bez grbe. Ako nema grbu, tad nije deva. Ako ne može trčati, tada biva pojedena. 

Da svijetu, majci prirodi ili bogu, nisu potrebni oni koje ljudi nazivaju slijepcima, te im zalijepe etiketu ili daju potvrdu, koja bi trebala biti jamac za kakvu olakšicu, tada na svijetu ne bi bilo slijepih ljudi. Isto ide za svaku vrstu invaliditeta. 

Ako niste stvoreni za brzo trčanje, nećete se dovoditi u situacije iz kojih ćete morati brzo istrčavati. Ako vam je uskraćeno čulo mirisa, tad nećete proizvoditi ili testirati francuske parfeme. Ako su vaše oči ugođene samo za sitne detalje, tada nećete ići u izviđače, ili suprotno, ako detalji nisu vaša igra, možda ste idealan igrač na širim planovima. 

O čemu vam govorim? 

Ako nešto ne znam, ne znači da je nespoznatljivo, ako mi je nedostupno. Ako, na primjer, ne razlikujem lica ljudi, to ne znači da ljudi nemaju lica, ili da su sva ljudska lica ista. 

Ljudi koji će tvrditi da su ljudska lica različita, su oni koji će tvrditi da su lica životinja/crnaca/azijata/ptica/riba ista, dok im se ne zagledate u oči. I uzimati to za primjer da se ljubav, duša ili štogod, nalazi u očima. 

Čijim očima? Vas koji ih gledate i prepoznajete? Ili onih koje prepoznajete? 

To je taj dio koji ne možete znati, pa dajući i namećući svoja tumačenja, iskrivljujete sliku stvarnog svijeta. 

Oh da barem možete zatvoriti usta, ako već ne možete otvoriti um!

pazi na korake

Kad dobijete dijete, to je prilika da rastete zajedno s njime. Jer odrasti nikada ne mozete. Ruku na srce: ne dogodilo se! 

Zato smatram da su poseban dar primili oni kojima je dano da se brinu i gledaju kako raste dijete koje se politicki korektno zove drugacijim, uzevsi u obzir da su svi drugi isti i zbog toga "normalni". 

Na ovom svijetu ne postoje dvije iste vlati trave niti dvije iste vlasi kose, na istoj livadi ili na istoj glavi. Ako se i trude oko oponasanja, one za razliku od ljudi nemaju izbora. 

To je ta razlika. Ono sto zovemo Svijescu. 

Cinjenica da se drugacije dijete ne trudi oko oponasanja, nego jednostavno jest, bozji je dar. 

Ono promatra, opaza, cudi se i divi. Ne zapitkuje, ne trazi objasnjenja, ne trazi nista! Ne trebaju mu nicija tumacenja niti objasnjenja. A kad progovori, ako progovori, vidjet cete da svim stvarima i pojavama daje svoja imena. Neka su smijesna, ali i imaju smisla. 

Vjerujem da je tako bilo u pocetku, kad je covjek davao imena zivotinjama, kako kaze stara pjesma Bob Dylana. 

Pratim par blogova roditelja djece s autizmom dugi niz godina. Ne zbog interesa za tu novu bolest, jer autizam NIJE bolest, nego zato sto sam primijetila da se radi o senzornom "poremecaju", naime autisti opazaju vise nego obicni ljudi, i zbog toga obicnim ljudima IZGLEDAJU cudno. Zato sto izgledaju cudno, da ih ne bi u strahu zatukli, gurnuli su ih sa strane. Da ne grijese duse. 

Zato sto opazaju vise i bolje, preko reakcija obicnih na njih neobicne, ta djeca misle da s njima nesto nije u redu. Tako da vam vas grijeh ostaje. 

Trenutno ne mogu odluciti je li gore ubiti necije tijelo, ili ubiti duh, ali sjetit cete se vi i gorih stvari, nema brines. 

U meduvremenu, dragi roditelji,

ne da se ne morate sramiti, nego se ne morate opravdavati, a pogotovo nemojte nikom nista tumaciti, ili poticati, neznamsad, druzenje, suradnju, inkluziju... vasem djetetu ne treba nista, sve je vec njegovo i u njemu, kad sta zatreba, pojavit ce se.

I druga bi djeca isto rado tako rasla, da ih nije izdresiralo od malena: 

- Ajde tamo, pitaj onu tetu... Reci joj to_i_to! 

Postoji sluga. I postoji Sluga Bozji. 

čovjek zvijer

- Ne želim, ne mogu više živjeti tamo gdje se osjećam kao ništa!! 

- Želim otići iz ovog prokletog mjesta, što dalje i što prije!!

Pitala sam, zašto misli da će mu na nekom drugom mjestu biti bolje nego na prvome. Zašto misli da mjesto radnje može učiniti da postane nEšto, ili da se makar osjeća tako. Pitala sam, je li gladan, da l mu je zima, i tuče li ga tko. 

Ne. Nitko ga ne tuče. Ima, naravno, sve normalno za jesti. A hvala bogu nije ni gol, niti je bos. 

- Ali ne znaš ti kako je to trpjeti diskriminaciju na dnevnoj bazi, od onih koji ti nisu ni do koljena. 

?? 

Rekla sam ...

- Zapravo je sreća da te vide slabijim nego što jesi. U svakom ih trenu možeš iznenadit, u pozitivnom smislu. Zamisli kad netko od koga se inače ne očekuje ništa, odjedanput napravi nešto vrijedno za širu zajednicu. Preko noći postaješ heroj!

Ovaj je, naravno, monolog teško izvodiv u praksi. Ako vas cmizdravac i posluša, shvatit će to kao provokaciju. I krenuti u defenzivu. Zato radije šutite.

- Pojma ti nemaš. Lako je tebi. Ti ne znaš kako je to kad ne možeš zaštititi ni svoje fizičko tijelo. 

Dap, i naravno, jedino logično rješenje je premjestiti to fizičko nezaštićeno tijelo na neko daleko nepoznato mjesto, gdje možda ljudi su pitomi, a životinje divlje. 

##

Inače, ovaj sam isti razgovor nekoliko puta ponovila s istim likom, koji se žali na diskriminaciju na vjerskoj i nacionalnoj bazi, i ne zna (ili ne želi znati) za ikakvu drugačiju. Kad sam mu rekla da sam slijepa od rođenja, i prilično nezaštićena, rekao je "Nisi! Prestani, ne govori tako o sebi. Ti nisi slijepa, samo imaš nekih zdravstvenih problemčića. I, ne, to nije isto!"

previše svjetla

 

Kad zatvorim oči, mogu ostati tako dovijeka. Nema nikakve potrebe za otvaranjem očiju. Ako se nešto mora napraviti, tada to napravim. 

Problem je u tome što ljudi misle da moraju nešto raditi. Ako ne rade, osjećaju se neispunjeno. Nasreću, većina je jako lijena. Kad bi svih osam milijardi bilo marljivo, rastočili bi čitav planet dok kažeš keks!.

________

Sjećam se kad sam prvi put slušala ovaj zapis, palo mi je na pamet da je to razlog zašto me je bog stvorio ovakvu, zašto uopće stvara ovo što obični ljudi zovu invalidima: Usporava nas, nema drugog načina. 

Bonus je treniranje ljudskosti. 

😍

gladne duše

Što više riječi znadete to je teže komunicirati sa živim ljudima. Jeste li primijetili? Što imate bogatiji vokabular i što jasnije znate i možete objasniti što se događa, što želite, kako se osjećate, to vam je teže dobiti povratnu informaciju. 

Čak i kad se potrudite koristiti jednostavne fraze, opće poznate pojmove, obične rečenice svedive na dva sloga... 

Mislim da je to zato što se od vas ne očekuje da govorite, a kamoli da govorite smisleno. Od vas se ne očekuje da primjećujete da zapažate da reagirate... Zna se samo da imate posebne potrebe i da je na njima da pogode koje su to. Pa vam uvaljuju stvari koje ni sami ne razumiju. 

Otkad se kupuju i prodaju doživljaji, umjesto stvari i umjesto ljudi, ni ljudi ni stvari nemaju nikakvu šansu da prežive. 

Nismo li svi samo nečija - ideja?

mnogookost (9)

 

Ono kad vas svi gledaju bijelo...

sanjač xxiii

neka me netko podsjeti da kažem onima koji miješaju izraz "građani drugog reda", s pozicijom "drugi red do mora", da se život sastoji od više od dvije dimenzije. te da ja to mogu vidjeti, iako sam slijepa. pravno i medicinski. 

a onda neka podsjeti mene što to znači biti pravno i medicinski slijep.

zakon o povraćanju na javnim površinama

Jesmo li turistička zemlja, ili nismo? 

Živi li većinsko stanovništvo većinom od turizma? 

E pa, molim lijepo, izvolite si otrpjeti! 

Počelo se sramežljivo spominjati interesnu skupinu osoba s tjelesnim oštećenjima kao visoko platežnu, i zanemarenu u spomenutom sektoru, da bi se ponuda trebala prilagoditi, jer su puni para, samo nemaju di se istovarit. 

Kao u Našem gradu samo je jedna plaža prilagođena, a njih je toliko! I kao kakva je to sramota i kakvi smo mi to ljudi. 

I invalidi su ljudi. E pa.. 

Ali, ja nisam invalid, i u koju me to kategoriju svrstava. 

Zamišljam tehno-betoniranu plažu sa rukohvatima i liftovima, sajlama za uspinjače i sve to ograđeno žicom bodavicom, a lokalno stanovništvo prstima zakačeno za ogradu slineći bulji. 

- Kad ćemo i mi ovako. I mi smo ljudi. 

U stvarnom životu, zdravi mladi strani ljudi navodno uznemiravaju starosjedioce vikom, galamom, urlanjem, opijanjem, uriniranjem i povraćanjem, tako da su naše žene počele sa prozora vikati neka se vrate u rupu iz koje su potekli. Na engleskom, dabome! 

Uvijek smo mi bili obrazovan i kulturan narod koji govori sve strane jezike. Zato turisti i misle da su kod nas, doma. 

Zamislite kad bi progovorili znakovnim jezikom. Možda bi nekome mogli iskopati oko. I eto ti belaja. 

Onda bi komodno mogli tiskati prospekte na brajici. Sve fino i kulturno. Neka i industrija papirne konfekcije zaradi. Šta će. I oni su ljudi. 

Ništa, samo govorim: Eto, tako je to kad se bojite izaći iz vlastitog doma, ne zato što biste mogli pasti i nitko vas ne bi pokupio (dotrčalo bi bar petnaest vatrogasaca), nego zato što bi vas netko mogao gurnuti, namjerno ili slučajno. Jer je ovo Moj grad, i šta ne stojiš doma, kad nisi za društvo. 

Meni su kroz cijelu godinu ljetni praznici. 

Suosjećam, moje dame, suosjećam.

o dvorskim ludama i o ludim prorocima

Fatuus, 3 - lud, budalast

Fatuus, -i, m. - ime Fauna kao proroka, žena mu je Fatua, -ae, f.

Harpasta je fatua Senekine žene, naslijeđena je od njezine obitelji. Nejasno radi li se o ropkinji ili članu obitelji. Ugl. žena služi zato da bi ih zabavljala, i vjerojatno preko tih šala govori istinu, koju bi, da je ispričana drugačije mogla biti shvaćena kao uvreda. 

Možda se radi o onom memento mori momentu, a možda je ova fatua začetnik dvorskih luda. Koje su kasnije zamijenjene čankolizima, jer netko nije dobro shvatio u čemu je vic. 

U pismu čiji dio prenosim, Seneka priča zgodu u kojoj se Harpasta pretvara da je slijepa, ali da sama ne zna da je slijepa, pa se žali da je postalo premračno.

"Caeci tamen ducem quaerunt, nos sine duce erramus et dicimus: Non ego ambitiosus sum, sed nemo aliter Romae postest vivere... Quid nos decipimus? Non est extrinsecus malum nostrum, intra nos est, in visceribus ipsis sedet, et ideo difficulter ad sanitatem pervenimus, quia nos aegrotare nescimus."  

"Slijepci barem traže pomoć, a mi sami kad pogriješimo govorimo: Nije moja krivica što sam takav, ne može se u Rimu danas živjeti drugačije... Zašto tako lažemo? Nije zlo došlo izvana, unutar nas se nalazi, u našoj je nutrini, Zato i jest teško pronaći lijek, jer niti ne znamo da smo bolesni."

Seneca Epist. 50, 2-3

ako želiš nešto vidjeti bolje, zatvori oči

Oko devete minute, Sadhguru daje uvid u pet osjetila - većini ljudi je vid primarno osjetilo, ali baš to osjetilo je najlakše prevariti... Pisalo se ovdje dosta o tome, ali nikad dosta. :) 

Pogledajte cijeli video, zanimljivo je kako isprepliće sadašnjost i prošlost, i kako su ova sadašnjost i ova prošlost zapravo univerzalne. Ako maknete ime grada, ime hrama, ime zakonodavca, mogle bi se jednako tako odnostiti na - naš grad. 

In summa, ljudi su jedini problem. A ako postoji rješenje, što ću vam onda Ja. 

persone su šuplje, poljubi me u du..

Na jednom internetskom forumu koji raspreda ekonomsko političke prilike u zemlji i u svijetu, nastupam s vrlo muškim avatarom, jer različite situacije zahtijevaju različite persone, ma koliko da vas običan svijet proglašavao shizofrenom ili licemjernom. Kako god da bilo, našla me je tema o novčanim davanjima prema osobama s poteškoćama. Posebno je žućan bio dio o javnom i državnom novcu, koji se dijeli šakom i kapom, bez reda, smisla i cilja: 

- ... a to je novac sviju nas. Pa bi bio red da se i nas nešto pita. 

Znate već onaj tip, koji kad daje, voli da ljudi to vide. Čestitaju, zahvale, odbiju od poreza. Jer ovako ti samo režu, a drugi skuplja vrhnje. 

- Sramota je što uopće postoji ta stavka - rekoh - Realno, invalidi su manja briga od zdravih. Makar ne rade nikakvu štetu. 

Brutalno! 

Inače, mogu valjda to reći, ja sam onaj lik koji se sjetio da su se osamdesetih godina prošlog stoljeća prodavale Državne Obveznice Bivše nam SFRJot, da bi se malo za tim raspala pa nestala u zaborav. Uredno su me izignorirali. 

E ovo nisu ignorirali, sad su svi skočili: 

- Netočno! Netočno! 

- Osim toga i gadljivo. - napisao je jedan naročito osjetljiv lik. 

To je onaj dio: Evo ti novci da te ne moram gledat. 

- Vidite, mladiću, dok ste bili dijete, možda ste nekoj majci bili sladak, ali do odrasle dobi ste i sami shvatili da vas svi vole jedino kad plaćate ture. Da prijatelja imate jedino kad im nešto treba. Iako je vaša bivša žena jedina koja se usudi naglas reći da ste ljigavac. 

Netko plaća da bi se družili s njime. A netko će uzeti novac da bi mogao otići s mirom.

Međutim, nije mudro spominjati tamo neke stvarne ljudske potrebe za hranom, vodom i skloništem: razvila se iz tih jednostavnih stvari cijela filozofija, tako da više nitko ne razumije što zapravo radi kada jede kruh, umije lice i opere ruke, odjene nešto mekano i toplo u hladni zimski dan. Pretpostavljam da zato i ne znaju pomoći ako je pomoć stvarno potrebna, niti procijeniti vrijednost tih osnovnih stvari. 

Te se stvori tu tog prostora za trgovanje! 

Zaista, sad govorim za sebe, nema nikakve razlike. Sve je na prodaju i svi smo roba.

Je li baš toliko drugačije biti gadljiv jer ste gad, ili jer ste medicinski i pravno - drugačiji? Realno, svakome nešto nedostaje, i svatko svoj nedostatak pokušava pokriti - novcem(?).

Lova je lova. 

Love Is... 

...

Aj dont vont jor mani hani 

Gotovo da sam mogla vidjeti kurentnu ženu ovog sirotana kako panično treska glavom: 

- Ne ne ne ne - 

On je njoj i struja i plin i voda, a ne cvijeće i plišanci.

atom

Mene su ucili da je atom nevidljiv i nedjeljiv. Ne mozete vidjeti ni podijeliti nesto, jedino ako je - nista. 

A onda su mi pokazali tockicu ili kuglicu koja se moze rastavit na bijelu i crnu, ili crvenu, ovisno o proizvodacu, obavijenu zicanim elipsama toboze neodredena broja, ali u stvarnosti vrlo izbrojivim. I rekli: 

- Atom se dijeli na neutron i proton. 

Pridjev "neubrojiv", nije povezan s time. 

Ali, na tom pociva sva moderna znanost: 

netko je pokusao docarati nesto nekome tko nije sposoban stvarati slike sam od sebe. 

I u tom je sva tragedija. 

veličanstveni nečastivi

On vreba na vas na svakoj okuci na putu. Čeka vas i pita se, gdje li ste do sad. 

Jedino onima koji su svjesni svakoga pokreta, svake misli, svakog čina, svakog udaha i svakog izdaha, omogućeno je da ga vide. I od toga, nema ničeg boljeg! 

Otherwise, we would live alienated like ordinary people, who live like zombies, submitting to a routine life and second-hand experiences. They've been told what to think, and what to feel, just going through the motions automatically, without enjoying or feeling anything. 

We're free to set out on our path as many times and in as many ways as we want; while there is life, there is hope. 

What you should do is follow the signs and flow with the spirit. 

When one learns how to flow, then everything fits into place. 

~ The Universal Spiderweb by Armando Torres

imaginarni prijatelji

Bića iz bajki su stvarna! 

Kao što je i nevidljivi svijet stvaran! 

Patuljci i vilenjaci. Životinje koje govore ljudskim jezicima. Sve to postoji. 

Ivice i Marice i slijepe vještice koje ih žele pojesti, bili su, i jesu likovi iz stvarnog svijeta. Užasne nasilne smrti i čudesna uskrsnuća. Sve je tako bilo. 

Čarobne riječi i čarobni napitci. Čudesni lijekovi i čudnovate potrage za onim nečim što vam je svo vrijeme ispred nosa.

Paralelni svjetovi postoje. Ne znate im ni broja. 

Ova ja, koju poznajem samo kad sam sama, druga je osoba i drugo je biće u nečijoj tuđoj priči. Razumijete li o čemu govorim? 

Majci sam kći, sestri sam sestra, to je u redu, ali što sa svim onim usputnim i gotovo nepoznatim ljudima koji misle da vas znaju jer su vas vidjeli, a umišljaju sebi da sami imaju onaj čarobni dar čitanja iz pojava. Iz načina na koji se krećete ili odjeće u kojoj su vas taj jedan put vidjeli i upamtili. 

Nedavno me tek pogodila ta spoznaja, nakon što su mi se u životu počele ponavljati iste neugodnosti, bez obzira na to što bih na njih svaki put svjesno drugačije odreagirala. 

Netko je izmislio moj život, mimo ovog koji vodim, i uvjerio dovoljan broj ljudi i njegovu istinitost. 

Po potrebi sam najbolja prijateljica. Po potrebi mogu "sređivati" stvari. Poznajem i crnog vraga te logično da sam jako moćna. 

(ovo "crnog vraga" ne shvatite kao demona, čisto kao uzrečicu u smislu "puno ljudi"... ili pustite mašti na volju)

Ako me dobro pratite, potencijalni sam dežurni krivac. 

Žrtva klevetanja. To vam je ono kad kažu da vam je netko bacio urok! Mislite da idete ravno, ali u stvari krivudate poput pijanice. Vlastiti glas i vlastite riječi, iz vaših vlastitih ustiju, vas ne slušaju. Zvuče onako kako ne želite. Znače nešto što ne razumijete. 

Čarobne riječi, što drugo?

Ako živite povučeno, proglase vas vješticom, nahuškaju svjetinu na vas, koja se neće niti braniti jer neće znati što se događa. Pa vas pokazivati za primjer. 

Smiješan mi bude strah običnih ljudi kad im pokušam objasniti što je na stvari: oni misle da smo mi bolesni, dok su to, u stvari, oni. Mi se samo moramo skrivati, tiho raditi svoj posao, koji će netko drugi prikazati kao svoj, u ime mira u kući. Kao da je vrlo važno, ime i prezime stvarnoga stvorenja koje nešto kao stvara.

I takva su sva ta njihova 'prijateljstva'. Svi ti njihovi uspijesi.

Dok mi trebaš, dobri smo si. 

Kad pođe po zlu; hvala prijatelju šta podmećeš leđa, odnosno, nismo mi znali da si takav! Još bolje: Ne znamo se uopće.

Tužan je to život. 

Smatram se jako sretnom što sam u ovom životu imala toliko strpljenja i vremena da pročitam priču sve do kraja: kraj je uvijek sretan, za one rijetke pojedince koji su stvarni ljudi.

mnogookost (8)

 

Poput slijepca iz Sassoonove pjesme: Turning his face to the sun ~

(kako zna?)

😎

 

anđeli nemaju očne jabučice

No, imaju li adamove?

Simpatična mi je ta vizija(?) o anđelima kao o tjelesnim bićima, o stvorovima, u istoj ravni sa trolovima, gremlinima ili leprikornima. 

Nedavno sam opet naišla na zanimljiv koncept koji se tiče vizualne aparature, ali koji nije dorađen do kraja niti sam mogla primijetiti da mu je dan ikakav značaj. 

Radi se o filmu Proročanstvo, u kojem Viggo Mortensen igra Sotonu, a Christopher Walken anđela Gabrijela,  a može se besplatno pogledati na YouTube-u. Pod besplatno mislim i na to da nije ispresjecan reklamama.

Svi likovi, kao i inače u poluhorrorima koji se dotiču biblijskih tematika, imaju čudne poglede u čudnim očima, a poseban je jedan od anđela koji spustivši se na zemlju da bi vojevao svoj boj, iza svojih tamnih naočala uopće nema oči. Samo očne šupljine, i u njima ništa što bi ukazivalo na to da su u njima ikad bile jabučice. 

Sam anđeo se dobro snalazio u prostoru - sve dok ga drugi anđeo nije usmrtio - njuškao je zrak i letio u svom crnom odijelu letom dostojnim šišmišova. 

Na obdukciji je utvrđeno da nikad nije imao oči. Nikada da se nisu razvile. Te da ima i muške i ženske spolne organe, odnosno, da je, riječima medicinskog stručnjaka - hermafrodit. 

Ne znam zašto ljude pomisao na bezokost straši više nego bezočnost. Kao da bi jedno imalo veze s drugim! 

Te tko to i kako određuje?

obrve fride kahlo

- Uf šta bi ja ono tik tik tik počupala, s guštom baš baš 

Uz ovaj glas i uz ovaj izričaj ide nervozno pocupkivanje i udaranje šačicama po zraku, uz nacereno raširene obraze i stisnute zube. 

Ja se plašim ovakvih ljudi, ali većina ih smatra živahnima, ako ne i punima života. 

Sad ću vam reći i što me plaši: 

Pomisao da na svijetu postoje ljudi koji bi, zato što imaju različit ukus za nešto od nekoga drugog, tog drugog podvrgnuli - sakaćenju. Ili preodgajanju. I ti su ljudi u mojoj blizini. Bez srama i bez straha od osude za sebe same. Dakle, niti im na kraj pameti nije da bi i oni u nekoj drugačijoj ili sličnoj situaciji mogli biti nečiji trn u oku. 

A još mi je strašnije od svega to što redovito nailaze na odobravanje okoline.

kuća tišine

U jednom su gradu, u jednoj ulici, stajale jedna do druge, dvije kuće. Iz jedne se uvijek čula vika i galama, oko druge je uvijek bivala tišina. Jednog je dana, žena koja je živjela u bučnom domu, rekla svome mužu: 

- Idi vidi što rade oni tamo da su tako tihi. 

Muž se odšuljao ispod prozora tihe kuće i strpljivo čekao na bilo kakav zvuk. Ništa se nije čulo. 

Najednom, čovjek koji je živio u kući tišine, osjeti neku čudnu prisutnost i pođe prema prozoru da vidi, nije li tko vani. Odmaknuo je zavjesu i nezgodno srušio lonac sa cvijećem koji je stajao na prozorskoj dasci. Njegova žena je čula zvuk lomljave i požurila da vidi što se dogodilo. 

Našla je svog muža kako kleči na podu i skuplja krhotine i rasutu zemlju: 

- Srušio sam tvoj lončić s cvijećem, tako sam nespretan, oprosti mi. - 

- Nisi ti kriv, ja ga nisam baš morala staviti na taj prozor. - odgovorila je žena te kleknula kraj njega da mu pomogne. 

Kad se vratio u svoju bučnu kuću, ovako je drugi muž odgovorio svojoj radoznaloj ženi: 

- Oni su tamo tihi, zato što su oboje krivi. A mi smo ovdje, oboje u pravu. 

###

Ovu sam priču našla naslovljenu "Kuća ljubavi", kojoj je u suprotnost stavljena "kuća svađe". 

Kuća u kojoj živi par koji je "kriv" je označena kao kuća ljubavi, a ovo dvoje radoznalih, koji su u pravu, niti nemaju svoj dom. 

Njihov je dom ulica. Sve što rade rade radi drugih, bilo da ih uhode radi oponašanja, ili iz dosade, bilo da se nadmudruju radi razbijanja životne monotonije. 

Na koliko bi se maštovitih načina mogla rastumačiti, po vašem mišljenju?

Koji ste vi par?

eurovizija ili eurosong?

Stari fanovi Eurosonga su svake godine sve ogorčeniji: navodno se više ne radi o glazbi, nego o scenskom nastupu koji se pretvara u - cirkus. Bacakanje po pozornici uz svlačenje i presvlačenje, a melodija, ako takva uopće i postoji, često puta ne prati dobro ono što se događa. Kreveljenje u kameru i pokazivanje tko može luđe izgledati. Tako da, može li luđe i zvučiti, postaje nepratljivo. 

Noviji fanovi kažu da se radi o fešti za osjetila. Gozbi za oči i uši. Ako ste prisutni na mjestu događaja, vjerojatno vas zasipaju i kakvim miomirisima, a možda vam je dopušteno i dodirivanje. 

Osobno se ne svrstavam. Ali pratim. Sjećam se svoje prve Evrovizije, kad su barbikama iz grupe ABBA na kraju izvedbe strgnuli suknje! 

Mislim da se do tada svlačenje na pozornicama zvalo striptiz, i da je bilo rezervirano samo za posebna mjesta i za određeni tip ljudi. 

Stvarno, zašto ne svima i svugdje, sve isto?! 

Kakve su to posebne potrebe, da se moraju odrađivati tajno i uz posebnu nadoplatu?

Inače, sve te fešte, svečanosti, štogod već da se reklamira kao slavljenje osjetila, a ne morate se sa mnom složiti - više nalikuju na napad na osjetila. Maškare, Opere, Festivali, Karnevali, Lude noći... ne znaš za čime bi se prije okrenuo niti kako ćeš ni kamo završtiti. 

Možda je to cilj?

što je to: samadhi

Lijepo je jer ne vidiš (oko desete minute)

mnogookost (7)

Moj prvi video sa Sadhguruom je bio onaj u kojem je govorio o razlici između tame i svjetla na primjeru sova. Rekao je da neke ptice imaju vid koji je prilagođen noćnom okruženju, te pitao: Znači li to da je njima naša noć, dan? Stvar je u tome da mi ne znamo što je gore a što dolje, što je lijepo a što ružno, što dobro a što loše, niti je to nešto što bi trebalo biti fiksirano, stalno i isto za sve. 

Ljudi od znanosti će reći da sove imaju tunelski vid, te im je zato priroda omogućila da rotiraju glavu za gotovo 180° (?!) 

A gle ove: oči k'o franje, okrugle i sjajne! 

I na svakom peru - oko. 

8-)

što je to: prosvjetljenje

Oko pete minute: 

"Stvar je u tome da vam se sada iskrivljen vid! Vi vidite stvari krivo, vidite ono što niste. Ono što jeste, samo je grumen zemlje, kojem ste vi dali previše važnosti."

Rekla sam već nekoliko puta, pa mogu još jednom: Nama je to urođeno 😎

Treba što bolje iskoristiti ovaj božji dar 💔💕

mrze li vas bez razloga?

Osho je rekao, odnosno, od njega sam to prvi put čula, da je mržnja kao emocija čišća od ljubavi. Da ju osjećamo na iskreniji način. Jer nas nitko nije učio kako se mrzi, niti nas itko prisiljava na nju. Dočim se uvijek nađe netko tko će znati točno izmjeriti tko koga više voli, zašto i zbog čega. Govoriti opetovano pametnim glasom punim razumijevanja i sažaljenja, da treba ZNATI voljeti i ono ružno jednako kao i ono lijepo. Uopće, učit će vas, nemilosrdno. 

Na stranu sad s tim da uvijek ima i onih koji se ne stide bacati blato i kamenje na skupine ljudi koje smatraju svojim krvnim neprijateljima ili - nevrijednima. To nije mržnja. Nije emocija. Možda prije reakcija na kakvu kolektivnu traumu. 

Strah. 

Strah je suprotnost ljubavi. 

Nerazumijevanje rađa strah. 

Zbog toga se svi trude poučiti nekoga nekoj svojoj istini. Podizati svijest. Otvarati oči. 

Iz straha da ga ne zatuku. A tih istina ima isto toliko koliko i ljudi. 

Eh da je strpljenja: vidjeli bi da nikog nije briga jer nitko ne voli nikog, uključujući sebe, i da tako treba biti, da smo po tome svi isti. 

Sunce izlazi i zalazi svakome isto. Dan se rađa i umire svakome isto. I voljenima i nevrijednima ljubavi. I ljudima i biljkama. Ne zato što nas voli ili zato što nas mrzi. 

Jednostavno je to tako.

što prilazim bliže, to bolje vidim koliko sam daleko

Troje nas je, ili više, na istoj terasi, sa iste udaljenosti se divimo istoj panorami: 

Jedan od nas vidi pješake koji se vuku lijeno i bez volje, mislima još uvijek na mjestu s kojeg su se zaputili, vrteći još uvijek razgovore koje su se potrudili izbjeći. Svakome po oblak iznad glave ... 

Drugi od nas vidi semafor u daljini, koji dulje drži žuto no zeleno, i računa kako je 'zeleni val' bjelosvjetska prevara, ili mit!

Treći vidi planinu u daljini, više sivoplavu no zelenu, ali boja nije bitna, bitna je kontura koja nije nego div koji se odmara ...

Netko će podići glavu i opaziti nebo. Brojeći oblake. Dajući im imena kojih se sjeća iz školskih udžbenika. Možda neko i pogodi. 

Njega ćemo nazvati sanjarem. 

Nekome će smetati svjetlo i glasno će uzdisati za zalaskom koji ne dolazi. Ne još. Nikad kada treba.

Taj će biti romantik. Nikako depresivac, niti zanovijetalo.

Možda će se netko sjetiti da su gore zvijezde, al' da još ne gore, čekaju noć da bi se upalile. 

U mraku se sve bolje vidi.

💜

 

glu-glu

- Niiinooou, Niiinouuu - sad, maločas, susjeda doziva dijete - Glu.o moje, jesi, jesi, da da dadada milo moje, ti su glou, jesi jesi, glou glou 

Tako slatkim glasom. Sigurno da vrti glavom, unoseći mu se u lice. Kako već žene umiljato mogu i znaju. 

- Jadan ti je majko mila moja. Ništa taj ne razumiiijeee. - ovaj dio je za publiku. 

Za slučaj da ni vi ne razumijete lokalni govor ili da ne možete naslutiti o čemu se radi: djetešce zacijelo ima senzornih poteškoća i majka ili čuvarica mu, se na taj način tješi. Da, tješi sebe, jer djetetu ne treba utjeha. Još ne. U ovoj dobi još ne. 

Smiješno je, iako je žalosno, s kolikom lakoćom ljudi, nespremni prihvatiti da nešto ne razumiju, kad već ne žele, ne će ili ne mogu učiti, prebace svoju frustraciju na one koji su nesposobni braniti se. 

I to smatraju prirodnim, normalnim i bogomdanim. 

 😎

Prijateljica, koja je dulje i dublje u 'međuljudskom' kaosu od mene kaže, da joj je sve teže odšutjeti to da ju ljudi gledaju samo kao ONO što se je i njima moglo dogoditi, ali HVALA Bogu - nije. 

Njima samima, ili nekome tko im je blizak i drag. 

- A kako znaš da nije? 

Moji roditelji još uvijek ne prihvaćaju moj 'hendikep'. Dok su oni bili glavni, činili su sve što su mogli i nemogli da me poprave. Oni su uvjereni da sam tvrdoglava, svojeglava i na svoju ruku. Sve, samo ne slijepa. 

Svatko se pokriva onako kako može. 

Meni bi bilo teško prihvatiti da živim u okolini u kojoj prevladavaju idioti. Pa ih tretiram kao jednake sebi. 

Razlika je u tome, što bi oni mogli zatvoriti oči pa vidjeti kako je to kad ti nitko ne da jasne upute, što te okružuje i što se od tebe u tom okruženju očekuje. Ali to neće napraviti niti ako ih umiljatim glasom zamolite. 

Razlika, ili sličnost? 

Navlačenje tuđe kože je opasno u smislu toga da, ako se dulje vrijeme uživljavate u nečije stanje uma, ono neprimijetno može postati vlastito vaše. ( Zato ja pazim s kim se družim :D )

Ali teško da ćete oslijepiti zauvijek, ako na tren zatvorite kapke, oglušiti zauvijek, ako na tren začepite uši, onijemiti zauvijek, ako se ipak uspijete prisiliti da nešto odšutite.

- Glu-glu, jeeesii, jesi jesi jesi, ti si malo glou, mhm,  ahaha, ti si, da da dadada

astronauktinja obojene boje kože

Ide li i vama na živce ona politička korektnost u izričaju, bez pravog razumijevanja i bez da ju stvarni život poštuje i slijedi? 

Ne znam je li pitanje dovoljno razumljivo, pa pokušajmo ovako: 

Ocu gluhonijeme djevojčice zvuči uvredljivo kad netko njegovu kćer nazove djetetom s posebnim potrebama, te piše pisma prema Institucijama da se naziv službeno zamijeni onim o "djetetu s posebnim sposobnostima". 

Mi ne znamo imaju li djeca koju smo ranije nazivali debilima, invalidima ili anđelima, kakvu posebnu sposobnost, ili ju tek pokušavaju razviti, možda njihovi roditelji to primjećuju i znaju, a možda riječi ne znače ništa. Možda riječi govore više o onima koji ih izgovaraju, nego o onima kojema ih izgovaraju s određenim namjerama. 

Ili još bolje: 

Crnac, slijepac, fizikalac su činjenični opisi stvarnog stanja stvari. Crnac je čovjek koji ima tamniju kožu od naše. Slijepac je čovjek kojemu je oštećen osjet vida. Fizikalac je čovjek koji radi težak fizički posao. Da ne bismo morali izgovarati čitave rečenice, radi uštede vremena i energije, domislili smo se samo toj jednoj riječi. Kako se dogodilo da su postale uvredljive, mislim da nitko ne zna. 

Crnac je Afro-Amerikanac. Pazite na velika slova. I da, čak i ako nikad nije bio u Americi (kojoj, molim?), niti u Africi. 

Slijepac je osoba(!) s oštećenjem vida. 

Fizikalac,... Hm, da vidimoooo: stručnjak za atomsku fiziku? Ma dajte molim vas! 

I sad, zanimanja, koja su otkad postoje bila prikazivana kao jako teška, zahtjevna i samim time prestižna, te su ih mogli obavljati samo naoko savršeni ljudi, počinju širom otvarati svoja vrata ljudima koji donedavna nisu bili smatrani baš savršenima. Dapače. 

Granice se brišu. Ne vidi se razlika u veličini, boji, rodu ni spolu. Sve je jedno. Ili "svejedno"?

Najprije smo imali ženske učitelje, pa liječnike, advokate i inženjere, a evo ga na! sad  imamo i žene-astronaute. No, nije ni to baš sve; neka budu i crnkinje i mulatkinje i kojegod i kakve god da. 

Ne znam kako vama, meni to više sliči na pranje, ribanje i tuširanje nečiste savjesti. 

Također je i lijepa potvrda da ta i takva zanimanja i nisu tako prestižna i važna kako ih se javnosti predstavljalo. 

Lijepi ljudi ljepše lažu.